Duge, iscrpljujuce setnje za mene nisu novost.
Srecom u gradu od 20 milijuna stanovnika uvijek imas kamo poci – i doci. U Zagrebu si – bez obzira na to kojim smjerom krenuo – vrlo brzo na rubu grada, i vrlo brzo na rubu zivaca...
Dok se potucam Istanbulom u smjerovima u kojim me vode iskljucivo noge, s vremena na vrijeme nabasam na kakvu carsisku cesmu, nakvasim vrat, smocim kosu, pa nastavim u nepoznatom smjeru.
Cesme. Sjetio sam se danas jednog vica kojeg mi je djed ispricao. Ponekad se tako, na tim putovanjima iznenadno sjetim nekih njegovih prica, nekih fragmenata nasih razgovora, slicica...Recimo, u Sofiji sam se u nekoj crkvi sjetio price o drvenim (slavenskim) crkvama u kojima se lokalno seosko stanovnistvo casno samospaljivalo pred najezdom osvajaca. Zamislite: neprijatelj nadire... citavo se selo okuplja u crkvi... zene, djeca, starci... crni konji rzu i frkcu, konjanici bijesno urlicu i grubo podbadaju konje... seoski muskarci potpaljuju crkvu i ulaze...vrata se zakracunjavaju teskim karcunom... zapocinje tuzan vjerski napjev...ori se iz svih grla... plameni jezici postaju sve su duzi... repetativni napjev sve je glasniji i glasniji... crkva naposljetku implodira (kao sto ce i ovo hrvatsko drustvo, ako uskoro ne ostvarimo Hucov projekt Humano preseljenje Hrvata, o cemu ce u jednom od narednih postova biti vise rijeci) ...
(Digresija: Jana Palacha valja promatrati kao vrhunskog konceptualnog umjetnika prije nego li kao uspjesnog politickog aktvista.)
(Digresija 1: Nema vise casnog samospaljivanja. Danas su svi, ne samo tinejgeri spremni prodati dupe za manje stvari od rum-kole.)
(Digresija 2: Drvenu crkvu nadjoh u Plovdivu, a zeljeznu u Istanbulu.)
Nego, vratimo se cesmi.
Vic ide ovako nekako: Umirase Mujo danima i negdje 125-og dana napokon odapne papke te mu dusa izletje na nos i dospje u Dzenet. Na vratima Rejana doceka ga melek te ga povede predivnom bascom punoj cesmi. Iz nekih cesmi voda sikljalase, iz drugih jedva kapase kap po kap. - Vidis Mujazine- rece melek - nacin na koji voda otice iz ovih cesmi jest nacin na koji je neki coek zivio. Nakon nekog vremena dodjose do jedne cesme te ce melek – Mujo, ovo je tvoja cesma. Mujo pogleda, vidje na njoj svoje ime, i vidje da voda otice kap po kap ...
Zapravo ne sjecam se kako ide dalje, mozda u pitanju i nije bio vic, no zaista nije vazno jer me je ta drazesna, gotovo posve zaboravljena, uskrsla slicica danas povela u posve nenadanom misaonom smjeru.
U tipkackom smislu, ona me dovodi na kraj ovog posta.
Da zakljucim: umjesto odgovora koji sam na pocetku namjeravao dati, u maniri najboljih zen budistickih svecenika ostavljam vam tek pitanje:
KOJIM ARSINOM IZMJERITI KVALITETU NECIJEG ZIVOTA?
Slijedeci budisticku doktrinu i praksu uzmite si vrijeme, godinu-dvije-tri, koliko god vam treba i proburgijajte dobro pod vasim drvetom spoznaje (nemojte biti povrsni kao sto ste inace), pa se vratite ovdje, guknite, a ja cu vam reci da li je vas odgovor tocan. Ako nije morat cemo jope ispocetka.
Eh da, tako vam to ide sa budizmom.
Selam
A sada poslusajmo Moj golube, poznatu kompoziciju Andjelke Vukovic-Runjic u izvedbi Olivere Dragomijevica Twista u G-duru, stavak peti ...
A moze i rastimanije:
Post je objavljen 11.07.2009. u 03:20 sati.