Pakleni dani. Noći su još gore. Nemam klimu, a i da je imam ne bih mogao plaćati toliki račun za struju.
Ležao sam na krevetu, saftao se, kada mi je sinulo – pa da, naravno!
Naime, opće je poznata stvar da temperatura drastično padne kada se duh manifestira u nekom prostoru.
Odjurio sam na internet, skupio informacije, sutradan nabavio potrebne rekvizite i bacio se na posao.
Ritual sam izveo gorskim kristalom i tablom sa slovima.
Ni nakon nekoliko pokušaja nisam uspio ostvariti komunikaciju.
A onda su zadrhtale svijeće, u sobi je zahladnjelo.
- Tko je ovdje – pitao sam.
Kristal se počeo micati.
- Kata.
- Koja Kata?
- Kihaličlka.
Iznenadio sam se. Kata Kihalička bila je, u doba dok sam još bio dječarac, susjeda moje bake, prostodušna starica, zemljoradnica.
- Pa što ima Kato?
Dugo sam čekao odgovor. Nisam mario dokle god je u sobi ugodno.
- Ne mnogo – rekla je.
Stekao sam dojam da ju nešto muči.
- Jesi li u depri- pitao sam.
Dugo sam čekao odgovor...
- Aha...
U sobi je ponovo postalo nesnosno vruće. Otišla je.
Shvatio sam: nasumično prizivanje duhova nema smisla. Valja mi – kad sam se već odlučio time baviti - prizivati elokventnije i zanimljivije sugovornike.
Rečeno-učinjeno. Posljednjih se nekoliko tjedana, uz rashlađenu pivicu družim sa Millerom, Bukowskim, Kerouacom, Sherwood Andersonom, Sylvijom Plath, Anne Sexton, Teslom, Einsteinom... Sa Bobby Fisherom svaku večer odigram partiju šaha... rasturi me k'o pičku, ali mi i nesebično pokaže par trikova.

Napokon ljeto po mom ćefu.

tvoj život je tvoj život
ne dozvoli da ga učlane u taj buđav klub poniznih duša.
budi na oprezu.
postoje načini da se izvučeš.
negdje probija svjetlo.
možda rupa kroz koju probija nije veća od ušice igle
ali ipak je dovoljna da pobjedi mračinu.
budi na oprezu.
bogovi će ti ponuditi opcije.
znaj za njih.
posegni za njima.
ne možeš pobijediti smrt
ali možeš pobijediti umrtvljeni život, ponekad.
i što češće to budeš znao činiti,
to će svijetla biti više.
tvoj život je tvoj život.
imaj to na umu dok si živ.
veličanstven si
bogovi čekaju da se oduševe
tobom.

The Laughing Heart - Charles Bukowski
Prijevod: Huc

Trideset se šibenskih srednjoškolaca vratilo sa maturalca iz Španjolske i u miru doma svoga (ZA DOM SPREMNI!!! ) dobilo svinjsku gripu.
Nešto tu ne drži vodu.
Jer ako su djeca bila u Španjolskoj mogla su oboljeti samo od španjolske, a nikako od svinjske gripe.

Dakle, nameću se sljedeća pitanja:
1. gdje su djeca DOISTA bila (sve to malo previše smrdi na maloljetničku prostituciju)
2. tko su profesori koji su ih vodili (sve to malo previše smrdi na Židove i Srbe)
3. kakva je u čitavoj toj priči Milanovićeva uloga, a neposredno i predsjednika države (Stipe – Špiclovu!)
4. Koliko UJUTRO jaje kuha (pazite, ujutro, ne popodne)

prvo bješe jutro
zatim podne
sada je sumrak
i ubrzo će duboka noć

ja sam daleko
i magla se polako spušta na moje udove
no još uvijek te vidim, stojiš na doku u polutmini
zagledana u daljinu
u stuporu
ustrašena

bojiš se napraviti korak amo, bojiš se napraviti korak tamo
strahuješ da korak koji napraviš ne bude - krivi

no valja znati
ne postoji krivi korak
u sjebanom i uvrnutom kameleonskom svijetu
svaki je korak krivi

Stoga easy kćeri
opusti se
- i koračaj

neopterećena

noćas sam na listu papira
ispisao ono što ti nikada
ni u kom slučaju ne smijem
reći
jer znam
istog bi trena
pojurila svom ofucanom mučitelju

otišla bi
po okrutnost ludilo i bol
ili bi legla u krevet
s prvim maljavim neznancem
s usrdnom molbom
da ti
šampanjskom bocom
razvali dupe

... noćas sam 1243 puta
rukom ispisao

volim te
I love you
je t'aime
ich liebe dich

papir sam zalio tušem
i kistom premazao riječi
kada je posljednje slovo nestalo
u mrkoj noći
brižno sam ga presavio
i pohranio u kovertu

kroz tjedan dana pismo bi trebalo biti
na tvom stolu

Danas sam osmislio novu igru: sjeo sam u brod, dosao na azijsku stranu grada, popio pivo, vratio se natrag na europsku stranu, popio pivo, sjeo na brod, dosao na azijsku stranu... Igra je bila jeftina i potrajala je citav dan.

Mora da me je brodsko ljuljuskanje podsvjesno podsjecalo na zipku i vremena kada su stvari jos bile ok, lisene silnog razocarenja i gorcine, jer sam se prvi put nakon spektakularnog skoka kroz prozor i odlaska kao pod uzbunom osjetio donekle - oterecenim.

Kada je brod treci put pristao na azijsku stranu, napokon sam ih ugledao: Dinkove kurve – Ukrajinke. Prehodavsi do sada gotovo citav grad uzduz i poprijeko, i ne nasavsi ih, pitao sam se gdje su se skrile te tuzne djeve Kapetana Zemana.

Ovih pet, ocigledno tek pristiglih ukrajinskih gracija (posto su na ramenima nosile teske torbe, a u rukama pokoji kovcezic) bilo je daleko od bilo kakvog ocaja ili utucenost. Krocile su suvereno, odlucnim korakom, polugole, napadno odjevene, glasno pricajuci, drsko se smijuci, svjesne svoje ljepote, svjesne svoje provokativnosti i zapravo u citavom njihovom drzanju bilo je prilicno prkosa spram islama, spram tih obrezanih muskarca, spram tih bojazljivih, potlacenih, zakrabuljenih zena, spram citavog tog sjebanog svijeta...

Odlucio sam ih sljediti. Pitale su za neki kafic. Nasle su kafic. Sjele su i cekale. I ja sam sjeo i cekao. Onda je dosao taj badza i odveo ih, a ja sam ostao i narucio slijedece pivo.

Appendix

Bilo je rano, svjeze jutro. Imala je poslovni sastanak u centru grada u 9h i sasvim dovoljno vremena da u miru popije kavu.
Sjela je u kafic na obali, narucila tursku te se zagledala na pucinu.
Bio je to treci put otkako je dosla u Istanbul raditi. Sada je vec bila profesionalka, u svakom smislu, i pomagala je onima koje idu prvi put prevladati nelagodu i strah.
Sa desne strane postarija zena, cvjecarica, podizala je stand.
Cvijece.
Tako bi voljela da ima nekog tko bi joj sada kupio buket, ma strucak, ruzu jednu. To se nije dogodilo vec stoljecima. Da, bas stoljecima. Zadnji put za njezin trinaesti rodjendan kada joj je taj deckic iz skole – kako li se ono zvao, Bogdan, ah da, Bogdaniska – poklonio buket poljskog cvijeca koji je sam nabrao. Kako li ga je tada ismijala, kako mu se narugala, kako li je samo bila oholo posprdljiva. Smatrala je da zavredjuje vise, uvijek je smatrala da zavredjuje vise, a vidi je sada: samohrana majka troje djece sa tri razlicita muskarca, prostitutka koja opsluzuje Turke, Kurde, Amere, Ruse... sve redom... svjetska zena nema sta...
But that's life, pomisli, I tell ya, as funny as it may seem...
Ustala je, platila kavu i prisla cvjecarici. Pokusala joj je objasniti kakav buket zeli, ali ju stara zena nije razumjela te ga one pocese zajedno slagati. Slagale su pazljivo i dugo. Na kraju je to ispao vrlo lijep i vrlo povoljan buket - bas kao i ona.
Pozurila je uhvatiti brod.
Sjevsi na gornju palubu, zarila je nos u cvijece i odsutno promatrala crnu vodu pod sobom pjevuseci:

That's life
I tell ya, I can't deny it,
I thought of quitting baby,
But my heart just ain't gonna buy it.
And if I didn't think it was worth one single try,
I'd jump right on a big bird and then I'd fly



Aj, sad svi, i ruke gore... opsa-sa...

Duge, iscrpljujuce setnje za mene nisu novost.
Srecom u gradu od 20 milijuna stanovnika uvijek imas kamo poci – i doci. U Zagrebu si – bez obzira na to kojim smjerom krenuo – vrlo brzo na rubu grada, i vrlo brzo na rubu zivaca...
Dok se potucam Istanbulom u smjerovima u kojim me vode iskljucivo noge, s vremena na vrijeme nabasam na kakvu carsisku cesmu, nakvasim vrat, smocim kosu, pa nastavim u nepoznatom smjeru.

Cesme. Sjetio sam se danas jednog vica kojeg mi je djed ispricao. Ponekad se tako, na tim putovanjima iznenadno sjetim nekih njegovih prica, nekih fragmenata nasih razgovora, slicica...Recimo, u Sofiji sam se u nekoj crkvi sjetio price o drvenim (slavenskim) crkvama u kojima se lokalno seosko stanovnistvo casno samospaljivalo pred najezdom osvajaca. Zamislite: neprijatelj nadire... citavo se selo okuplja u crkvi... zene, djeca, starci... crni konji rzu i frkcu, konjanici bijesno urlicu i grubo podbadaju konje... seoski muskarci potpaljuju crkvu i ulaze...vrata se zakracunjavaju teskim karcunom... zapocinje tuzan vjerski napjev...ori se iz svih grla... plameni jezici postaju sve su duzi... repetativni napjev sve je glasniji i glasniji... crkva naposljetku implodira (kao sto ce i ovo hrvatsko drustvo, ako uskoro ne ostvarimo Hucov projekt Humano preseljenje Hrvata, o cemu ce u jednom od narednih postova biti vise rijeci) ...
(Digresija: Jana Palacha valja promatrati kao vrhunskog konceptualnog umjetnika prije nego li kao uspjesnog politickog aktvista.)
(Digresija 1: Nema vise casnog samospaljivanja. Danas su svi, ne samo tinejgeri spremni prodati dupe za manje stvari od rum-kole.)
(Digresija 2: Drvenu crkvu nadjoh u Plovdivu, a zeljeznu u Istanbulu.)

Nego, vratimo se cesmi.
Vic ide ovako nekako: Umirase Mujo danima i negdje 125-og dana napokon odapne papke te mu dusa izletje na nos i dospje u Dzenet. Na vratima Rejana doceka ga melek te ga povede predivnom bascom punoj cesmi. Iz nekih cesmi voda sikljalase, iz drugih jedva kapase kap po kap. - Vidis Mujazine- rece melek - nacin na koji voda otice iz ovih cesmi jest nacin na koji je neki coek zivio. Nakon nekog vremena dodjose do jedne cesme te ce melek – Mujo, ovo je tvoja cesma. Mujo pogleda, vidje na njoj svoje ime, i vidje da voda otice kap po kap ...

Zapravo ne sjecam se kako ide dalje, mozda u pitanju i nije bio vic, no zaista nije vazno jer me je ta drazesna, gotovo posve zaboravljena, uskrsla slicica danas povela u posve nenadanom misaonom smjeru.
U tipkackom smislu, ona me dovodi na kraj ovog posta.
Da zakljucim: umjesto odgovora koji sam na pocetku namjeravao dati, u maniri najboljih zen budistickih svecenika ostavljam vam tek pitanje:

KOJIM ARSINOM IZMJERITI KVALITETU NECIJEG ZIVOTA?

Slijedeci budisticku doktrinu i praksu uzmite si vrijeme, godinu-dvije-tri, koliko god vam treba i proburgijajte dobro pod vasim drvetom spoznaje (nemojte biti povrsni kao sto ste inace), pa se vratite ovdje, guknite, a ja cu vam reci da li je vas odgovor tocan. Ako nije morat cemo jope ispocetka.

Eh da, tako vam to ide sa budizmom.

Selam

A sada poslusajmo Moj golube, poznatu kompoziciju Andjelke Vukovic-Runjic u izvedbi Olivere Dragomijevica Twista u G-duru, stavak peti ...



A moze i rastimanije:

Stojeci svojevremeno pred beckim Kunsthistoriche muzejem u nedoumici sam vagao da li da tih prokletih 10E, koliko je kostala ulaznica, investiram u solidan broj sasvim solidnih austrijskih piva, ili u intelektualno-profesionalno usavrsavanje, da bih se na kraju odlucio za potonje i dakako pozalio. Gotovo da sam krepao od dosade dok se nisam dovukao na drugi kat, ugledao udoban, crveni, barsunast otoman i uvalio se kao prasac u blato. Od postrance dopro je zvuk hrkanja. Osvrnuo sam se i ustanovio da to hrce jedan zuti. Spavao je cvrstim snom pravednika. Kako nikada, ama bas nikada, nisam zatekao nekoga da spava u nacionalnoj galeriji pomislio sam kako ipak ovih 10E nije zalud baceno u vjetar!

I tako, sjedec i promatajuci velikog Tiziana i sam neprimjetno kliznuh u san.

Zeđao sam u kavezu objesenom o najnizu granu visokog hrasta. Satir sa hitlerovim licem na hohnerovoj harmonici razvlacio neku austrijsku orlaliha-ha-moj-ocka-ma-konjcka-dva tralalajku, dok su oko njega veselo tancale tri nifice. Onda se odenkuda pojavio i taj drugi, debeli satir s geringovim licem noseci punu gajbu piva. – Hej, Hico, fidi, sfe ofo za deset eura. – Frlo dobro – rece Hitler – ali to is niht odgovor na konacno pitanje. Odgofor na konacno pitanje da mi naprafiti flastito pecaro, fersten? – Ja-ja naturlih – nehajno odgovori Gering otvorivsi zubima bocu piva i pruzi je velikom vodji. Hitler suknu pivu u jednom cugu te zafitilji bocu u zid. Boca prasne. – A sta ti gledala slavenska pizda – ljutito se okomi na mene.– VAS?! VAS?! VAS?! – Pivo – promrmljah jedva cujno, grla suhog kao barut. – Najn bira za tebe ti slavensie MARVA... ti bladi komunist... pivo ist samo za IBERSATIRISHEN, fersten?! GRETA! GERTRUDA! GITA! komenzi hija. SHNEL SHNEL! SHNEL!
Nimfice veselo doskakutase.
- Ale, idemo, fumare maht fraj – zapovjedi, a nimfice se zdusno primise posla u dlakavom satirovom medjunozju.

Prenuo sam se i pogledao na sat. Proslo je petnaestak minuta. Grlo suho kao barut. – Ma zajebi ti ovo – odmahnuh rukomi brzim se koracima zaputih ka izlazu. Djapanez u snu promrmlja: bukake maht fraj.

Od tada nikada vise nisam usao niti u jednu nacionalnu galeriju, tu ucmalu, povjesnu zabokrecinu, tu ropotarnicu dosade par exellance. Naprosto ne isplati se . U stvari, trebalo bi placati onima koji ulaze unutra. Vi sto ulazite unutra bit ce vam placeno prije nego li svisnete od muke (natpis na ulazu). Umjesto toga radije sam se muvao po dokovima, raznim rupama, kaficima, razvalcio pice i vrijeme kao tuzni rus harmoniku dobivajuci razne nemoralne ponude od kojekakvih leprsavih deckica i prokusanih kurvi...

Pa ipak, danas, dok Stambol gradom cesta mog zivora tece odlucio sam se posjetitit arheolostki muzej:
a) zato sto arheoloski nije nacionalni muzej
b) zato sto 10TL (turskih lira) nije 10E (1E=2,1TL)
c) zato sto sam zelio vidjeti grcke vaze (da imam para jedino sto bih skupljao bile bi, mozda, grcke vaze)

Vaze nisam nasao, ali je zato rimskih ostataka bilo u izobilju i nisam mogao a da iznova ne pomislim kako Michelangelo nije napravio nikakav kvalitativni pomak u odnosu na Rimljane, osim sto je za nijansu gestikularno i muskulatorno izrazajniji, te homoseksualno eksplicitniji. Ono sto cudi i zabrinjava jest da potpisnik ovih redova sve do nedavno uopce nije uocio tu ocitu Michelangelovu homoseksuanu crtu (ovdje dovesti u pitanje autorovu inteligenciju). Tako je, recimo Umiruci rob cista oda muskom tijelu i trebalo bi ga zapravo dostojanstveno, kao nekog sveca zastitnika, nositi gradom na dan gej prajda, umjesto da se naokolo paradira u sarenim krpicama i duva u fanfare, trubljice i fuckaljke kao da je kakav idiotski sporski sraz u pitanju.

Iznenadjenje muzeja sigurno je tzv. Aleksandrov sarkofog, koji zapravo nije njegov vec sidonskog kralja Abdalonimusa, i osim što je sacuvan od A do Z, on je – uz sarkofag Osmana Hamidija jedan od najimpozantnijih sarkofaga svih vremena. Dubok reljef, sto prikazuje borbe koje je doticni izvojevao (imati na umu kada se bude radio sarkofag djenerala Gotovine i kapetana Amerike) bjese polikromo pobojan transparentnim bojama; boja na orginalu tek se mjestimicno nazire, no koliko je to bilo saroliko (kao barbi igracke) moguce je vidjeti na maloj replici pokraj. Ono sto je jos zanimljivo jest da jedan prizor na prednjem dijelu sarkofaga kompozicijski podsjeca na Da Vincijevu skicu bitku kod Anghiarija. Slican raspored likova naisao sam vec na nekoliko rimskih reljefa, sto nas pak dovodi do toga da Da Vinci mozda ipak nije sam osmislio kompoziciju, vec ju kopipejstirao od nekud i samo razradio detalje, cime njegova, po mom uvjerljiva umjetnicka pobjeda nad Michelangelom u tom srazu pada u vodu jednako kada na Tour De France-u pobjedi dopingirani biciklist.



U istoj se prostoriji nalaze jos dva , takodjer odlicno sacuvana sarkofaga (sarkofag Zene koja silno tuguje, i sarkofag gospodina Velika Kita) i ako sam dobro upamtio svi oni poticu iz sidonske nekropole. Ono sto me je jos uzbudilo su velika tumulska kamena vrata, nekoliko antrophoida (sarkofazi u ljudskom oblicju), i cipusi. Cipusi su mali nadgromni spomenici s uklesanim, shematiziranim epitafima, cesto prepuni gramatickih gresaka namjenjeni siromasnima. Sadrzaj epitafa neodoljivo podsjeca na posljednji pozdrav kakav citamo na posljednjim stranicama dnevnih novina:
«IOULIA NICE, WHO WAS GOOD AND CAUSED NO PAIN, FAREWELL. LIVED FOR SIXTY NINE YEARS.»
« YOU GOOD MAN HELIODORS, FAREWELL.»
Prilicno nemusto, naizgled toplo ljudski, ali sto drugo da siromasak sroci, sto drugo da bozji volek izusti o vlastitom postojanju?
Kako bilo, cipusi su mi – posto se ovdje nalazim u prilicno nezavidnom, samodestruktivnom raspolozenju– dali razmisljati i o vlastitom epitafu. Priznajem, nije me islo. Najbolje sto sam iznjedrio glasi:
« O MASTERU HUC, TI KOME SU SVI I SVE DOKURCILI U DOBI OD 36, VISE SRECE A MANJE PAMETI, TALENTA I BOZANSKE LIJEPOTE IDUCI PUT. PUSA.»
Znam nije nesto, ali znate kako je, teska su vremena: pakleni dani na EMINONU, tekst na pivskoj etiketi i cigarama koji ne znas procitati, recesija, premijerova ostavka, rebalans proracuna, rehabilitacija Luburica, jednom rijecju - uzas...

postcard from istanbul

there is a man
in town on bosporus
an he waits
for an answer

each day
with the first morning light
he comes to the same place
in the harbour
seats
smokes
sometimes he's having a bottle of beer
and watches the ships rollin'
just like in that song
he'll be watching until the sun goes down

with great interest he watches faces
that are coming all the way from anatolia
and the faces that are going back - home
and he wanders will he ever be recognised by some unknown face
some face from the past lives

not much to think about, actually
sea is whispering
boats are rolling
faces
cigarettes
and
the sun

almost perfect professional waiter
soon he'll be

but sometimes,
sometimes he remembers suljo
suljo who was captured, torched by serbians
putted on the srbobran to dig a ditch
and when he finally managed to escape
he couldn't get a green card
because he was a muslim
but his wife has gotten one
and his kids, too
because they where
catholics
so his wife wrote hundred of letters
even to the croatian president she wrote one
but, of course, nobody
answered

in the meantime
suljo
was just seating on the rented porch
smoking
in silencio, muted as muted telphone can be
for one year
than he came back in the race
started to work
bought a truck...

they all left for australia several years after...

yes, there is a man
on the dock of istanbul...


ni živ ni mrtav

probudiš se i shvatiš da te nema
svejedno
odlaziš u kupatilo i pereš ruke
pereš i kitu
nekako ti se čini da si sinoć drkao
ali ne možeš sa sigurnošću reći
jer te nema
doručkuješ prežganu juhu
to vjerojatno nikada ne jedeš za doručak
ali stvari su danas nešto drukčije
i ne možeš znati da li je to stvarno tvoj život
izlaziš na ulicu gdje nisi
odlaziš na posao gdje nisi
hodaš gradom gdje nisi
posjećuješ znana mjesta gdje nisi
pažljivo gledaš ljude, promatraš lica
nema te...
sada te već polako hvata panika
ulaziš u prvu birtiju i sukneš rakijicu
drugu, treću
opet krećeš u potragu
groblje
stojiš pred mramornom pločom sa svojim imenom
lorem Ipsum
1973 –
ali nisi tu
sada si na mjestima koja ni u snu ne bi posjetio
odaje Age Khana
tulum kod Rockefellerovih
domjenak kod Brigitte Bardot
no nema te ni za lijek...
razmišljaš kamo sada
ali u razmišljanju nema odgovora
napokon se prepuštaš nogama
one te nose kroz grad
kupuješ kartu
ulaziš u vlak
sjedaš u prazan kupe
zatvaraš oči
otvaraš oči
sjediš nasuprot sebe
namiguješ si
pružaš si limenku piva
otvaraš je
prdneš glasno
osjećaš strašan smrad u nosnicama
zadovoljan si
to si ti
nema sumnje
putuješ...