< | travanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
30.04.2009., četvrtak
DNEVNIČKI ZAPIS
27.04.2009., ponedjeljak
ŠTO POKREĆE LJUDE?
jebo mater ali kaj pokreće ljude? s jedne strane imaš kutlu s druge strane gandija pa jope doktora pašalića i dotura franju i mistera slobu zatim lakija lučana i francusku vezu2 imaš hiću i gebelsa imaš gandija i lenona imaš zapu imaš goga imaš mocarta rahmanjinova malera imaš malog gutmabu mugabea koji mi jednom mjesečno piše iz zaira imaš mog suseda s piti-jesti-piti-jem kojeg ništa ne pokreće (taj je sretan da mu se dogodio domovinski rat jer mu se nešto dogodilo u životu a ujedno je imao i dobar razlog da zbriše od žene i u svojoj glavi postane netko - junak - doduše neshvaćeni -umetnik - doduše neshvaćeni) i tak imaš sve i svašta navodno je žena sa najvećim kvocijentom inteligencije trbušna plesačica navodno je čovjek sa najvećim kvocijentom inteligencije izbacivač u nekom baru sve navodno ovo je svijet navoda i navodnosti i na stranu svi ti bistri članovi mense nikada me nisu palili to si društvo uglavnom poput mačke liže guzicu posve nesposobno za život jednom sam rekao mom kumu stari, znaš li ti da je (navodno!) svinja na nivou 6-godišnjeg djeteta i da ju moš naučit da sere na zahod a on je rekao eto vidš kako inteligencija prolazi jap, nekada netko napravi pravu poantu sa par riječi ali to niste vi vi ste bla-bla-bla glagoljivi možete o ničemu srati danima, mjesecima prežvakivati jedno te isto stoljećima većina vas na blogu ste refleksivne seronje većina vas umetnika ste refleksivne seronje većina vas novinara ste refleksivne seronje i uredništvo bloga je za govno izjest (al da su samo oni za jedenje govana) pavlovljev uvjetni refleks to ste vi referirati se na nekoga anihilirati nečiji stav replika na repliku antiteza na tezu e, je vam veselje budale ju gat to ask jorself van kveščan kaj TI TI TI TI imaš za reći, bejbi 1 if nafing goutu 100 100 print «silencio» to ti je to šutiš ko piramida zalivena vodom i možda netko pomisli da si mudar mileni što pokreće ljude? mani mejks d vorld go raund? ak te novac pokreće odi u špajzu i obesi se međ šunke šunka više manje što te pokreće? što je pokretalo poštara ferdinanda chevala da nosi kamenje po džepovima i gura tačke kroz noć danju poštar - noću graditelj i faking 33 godine gradi svoju «idealnu palaču» remek djelo naivne arhitekture, kažu ludilo? ne znam može bit bit će da nas sve tjera ludilo to je dobar pogled na čovječanstvo to je zapravo jedan vrlo pristojan pogled na čovječanstvo u suprotnom bi mogli reć čisti stupidariji (STUPIDARIJ – poznati omladinski klub) no dosta priče vrijeme je za radne akcije (to je bio dobar štos) i sise (jesi čula jelena, koliko to puta moram reći?) već tisućljećima nije pala niti jedna piramida s neba miteranove staklene piramide pred luvrom teško da se mogu računati mene kroz ovu noć tjera t'ga za jug gorivo fjul izbori su na pragu razmišljam da se kandidiram molite bogeka dragog da se ne kandidiram sjetite se kakav je kraval napravio jedan soboslikar i strepite što će tek učiniti jedan profić akademski slikić BRRRRRRRR !!! |
22.04.2009., srijeda
MOZGOBRAN
Nema dugo da sam ovu sličicu dobio na mejl. Proslijedio sam ju nekim kolegama i dobio instant odgovor: da, to je to. Plakat je nadasve pogodio srž. Jedan od njih pohvalio je hrabrost firme koja se na ovaj način odlučila oglasiti. Sada, jeste li ikada u nas vidjeli nešto slično? Nikada! Onako brzinski na pamet mi padaju tek Gavrilovićeve reklame, aluzije na penis-kobasice, koje su prvenstveno bile glupe, a onda i estetski otužne. Ili pak ona raskrečena balerina čija pica prianja kao auto guma na sve površine? (Nije li ipak bilo obratno?) Sinonim za provokativnosti u nas je izgleda koketiranje sa seksom. Uskraćeni smo za briljantna i rafinirana rješenja iz podosta razloga koje ovdje trenutno ne želim elaborirati. Ono što želim reći jest: uskoro će lokalni izbori. Opet ćemo gledati ta ružna, loše fotošopirana lica sa umjetnim smiješkom i umjetnim zubalima na džinovskim plakatima sa nemušto sročenim parolama koje rijetko kad poručuju više od LOREM IPSUM! LOREM IPSUM MOJ NARODE! Nego, imam ideju: svaki put kada ugledate jednog od tih samodopadnih nasmješenjaka vi ga u svojoj glavi izrežite i na njegovo mjesto zalijepite guzicu s početka posta. Možete i neko drugo dlakavije dupe ako vam je po ćefu. Meni jest. Zato što je moja prda dlakava. Blag osmijeh ozarit će vam lice i osjećat će te se bolje. Mazni ženski glas: Ne zaboravite voditi računa o svojoj mentalnoj higijeni! Odlučan muški glas: MOZGOBRAN, MENTALNI PREZERVATIV - NAVUCI I BEZBRIŽNO KORAČAJ! |
14.04.2009., utorak
IF
07.04.2009., utorak
MALI NOĆNI ISPRDAK
Večeras smo sami, mala i ja. Znam, već me znate i mislite da sam s nekim komadom u krevetu. Ali nisam. Mala je doista mala – za deset dana navršit će dvije godine. Da, večeras sam bejbi-siter. I ona sada napokon spava. K tome radio sam čitavu prošlu noć. I dobio sam još jedan posao danas. I pitam jesam li večeras sposoban skrojiti kakvu priču. Novu priču, jer se sa starima nisam sposoban bakćati. Mislim da nisam. Mislim da sam sposoban samo za tipkanje i književno kolažiranje. Pa da vidimo. Imam tu par knjiga pored sebe. Vrijeme sada, zaigraj se Huc, pusti da riječi lete, neka se raspetlja tvoja podsvijest po papiru, neka padaju mrtvi ko noćni leptiri oprljenih guzica ... i evo ga, tu je: čovjek sa velikim šakama, jebemu nikada nisam vidio čovjeka sa tako velikim šakama – šakurinama, jednako kao što nikada nisam vidio nimfomanku! Odgovorno tvrdim: nimfomanke su mitska bića! U pučkim pričama to su žene sveučilišnih profesora zbog kojih oni naposljetku završavaju u umobolnicama ili si oduzimaju život na zahodu. I ta prokleta nepreciznost – kome je uopće na pamet palo umobolnice, ludare nazvati duševnim ustanovama? Mentalnim da, ali duševnim? Pobogu. Ubija me ta nepreciznost. Ubija! Ljudi sa šakurinama nisu mitska, već antikna bića. Ponekad piju kao ribe, smuk i salaso zajedno te zaudaraju na ćušpajz i luk. Žene se i do sto puta dok ne nađu onu pravu, piju karlovačko i neprijateljski su raspoloženi prema avangardi, Franku i Johnu te ljudima koji pletu riječi iz čistog zadovoljstva. U prirodi ih se da naći i do trista kila žive vage. S obzirom na taj podatak vrlo su nespretni i često se povrijede na poslu. Ženke sa velikim šakama najčešće se zapošljavaju kao vokuharice u socijalnim ustanovama. Iz njih na kraju dana krišom odnose kilograme i kilograme hrane u svoj brlog. One već odavno nisu čule za riječ nježnost. Fond riječi im je oskudan, naravno zbog recesije, no to ih ne ometa da neprestano trkeljaju... Zapravo ZNAM jednoga šakatog! Taj se nakon traumatičnog iskustva, tj. nakon što ga je ženka napustila (traumatično iskustvo?) okrenuo spisateljskom radu i sada piše autobiografsku knjigu Pronići u srž senfa i self-help priručnik po nazivom Kako dobaviti pivo kada te ženka napusti u trinaestom poglavlju, te malu crnu knjižicu aforizama (10x5cm) Po mraku se poznaje dan. Smiješi mu se spisateljska karijera. Bit će to best-celer, uvjeren je. Već danima sa dva prsta kljuca po pisaćoj mašini marke Olivetti posvećen svom cilju. Neobično mi je slušati to tipkanje i onaj meki zvuk zvonca koji upravo obavještava da nam je vrijeme prijeći u slijedeći red... Suprotnost ljudima sa velikim rukama su ljudi bez jaja. Naravno, to je već jučerašnja vijest, ali za one koji još nisu čuli: svaki uškopljenik dužan je kupiti novi frižider kada mu capnu jaja, nakon čega ih bezjajac pohranjuje u zamrzivač ne bi li ih na sam uskršnji dan ponio u crkvu Sv. Valentina gdje će biti spaljena na lomači oltara domovine 25.maja, svake prestupne, u malom selu nedaleko od Kumrovca zvanom Plavić, naravno uz prigodan falsetni ton popularnog muzičkog zimzelena O Sole Mio Solemis. Pri modulaciji tonova voskom tretirani brkovi su obvezatni. Dodajmo i to da su najčešća imena ljudi bez jaja su Ivan, Tomislav, Hrvoje, Duško, Stevan i Ante. Lica uškopljenih voštana su i zateknu li se slučajno u muzeju voštanih figura (premda se o tome vodi posebna briga) gotovo ih je nemoguće razlikovati od izložaka. Procjenjuje se da je danas 2/3 muške populacije – na ovaj ili onaj način - uškopljeno. Laku noć. |
05.04.2009., nedjelja
Jednostavno...
02.04.2009., četvrtak
VRIJEME PROMJENA
Čuo sam da je jedna od mojih ljubavnica završila u mentalnoj ustanovi. Strašna, crna depra, rekoše mi. Odlučio sam ju posjetiti. Krupan tip na porti reče – Treći kat, soba 209, ovim hodnikom do kraja, pa lijevo, stepeništem, pa desno, pa ravno niz hodnik, pa lijevo, pa desno, pa opet lijevo, onda samo ravno... – Kako? – Treći kat, soba 209, ovim hodnikom do kraja, pa lijevo, stepeništem, pa desno, pa ravno niz hodnik, pa lijevo, pa desno, pa opet lijevo, onda samo ravno... – Aha – rekoh. Naravno da sam se izgubio. Izgubio sam se toliko da se više nisam znao ni vratiti. Prokleti prostor bio je izokrenut poput uma tamošnjih pacijenata. Muvao sam se vražjim labirintom nikako da nađem put. Napokon ugledah neka vrata i uđoh u namjeri da priupitam za pomoć. Ostadoh nemalo iznenađen kada na prvom krevetu do vrata ugledah moju ex ženu. Zapravo jednu od mojih ex žena. Prvu ex ženu. Nisam ju vidio godinama. Sjedila je na krevetu zadubljena u nevidljivu točku na suprotnom zidu. – Zdravo Dolores – rekoh. Nisam dobio odgovor. Približih joj se i zagledah u oči: zjenice ukočene k'o u mrtvaca, natabletirana do ibera. Pročitah povijest bolesti ovješen o pretpotopni, metalni krevet. Paranoja. – Uvijek sam govorio da nisi normalna – šapnuo sam joj na uho. Pogledah uokolo. Njene cimerice također su bile okupirane promatranjem nevidljive točke na zidu. Osoblju ni traga. Veselo društvo, pomislih pa zatvorih vrata. *** Ponovo otužni, pusti hodnici. Hodao sam dugo. Naposlje ugledah neku priliku kako kroz prozor promatra vanjski svijet i priđoh. – Oprostite, možete li mi reći kako da dođem na treći kat? Osvrnula se. Žena u plavom šlafroku. – Huc, KURVOJEBU, kako si mi to mogao napraviti? Ostao sam skamenjen. Glas me na trenutak napustio. – Kako si to mogao napraviti NAŠOJ djeci? Bila je to Ana, moja druga ex žena. – Ana, mi nemamo djece – rekao sam pribravši se od prvotnog šoka. – HA–HA – nasmijala se sablasno umjetnim, robotskim smijehom. Ana mi nemamo djece! Isuse! Ne, drug Tito i ja imamo djecu! Ili možda dr. Franjo Tuđman i ja imamo djecu? – Čuj, ne znam za to, ali mi sigurno nemamo djecu – dozivao sam je razumu. – Što hoćeš reći: da sam luda? Ili želiš sebe uvjeriti u tu LAŽ? – Ana, drago mi je da sam te vidio – rekoh – ali moram ići. – Da, bježi! Uvijek si bježao od odgovornosti i obaveza. Huc ti nisi muškarac, ti si mekušac. Beskralježnjak! Morski crv! Kolutićavac! Kurvojeb! Okrenuo sam se i produžio korak u smjeru iz kojeg sam došao. – BESKRALJEŽNJAK! MORSKI CRV! KOLUTIĆAVAC! KURVOJEB! – zaurlala je. Pojurio sam glavom bez obzira. *** I jope otužni, pusti hodnici. I jope moji samotni koraci. U susret mi je kročila korpulentna prilika gurajući kolica. Osoblje. Tu vidjeh svoju šansu, no uzalud se ponadah. – Sused – reče prišavši – netko piša u liftu. Doista, bila je to moja susjeda Željka, munjena brkata baba koja se neprestano mlatila sa svojim mužem. Od nekog sam čuo da je medicinska sestra, ali nisam znao gdje radi. Sada su stvari postale jasnije. – Oh, zar? – Mi mislimo da ste to vi. – Tko to mi – upitah. – Stanari. Dragi bože, pomislih – Zašto? – Jer umjetnici pišaju po liftovima. – Nisam to znao. – Kajgod – prezirno odmahnu rukom. – Pa zar oni ne seru po platnima? – I to! – Draga gospođo vjerojatno ste u pravu – rekoh – no recite mi kako da dođem do trećeg kata? – I što će te učiniti po tom pitanju – nije se dala smesti. – Sam ću naći. *** Treći kat, soba 209. Napokon! Moja ljubavnica nije tu. No tu je moja majka koju nisam vidio već godinama. – Ti nezahvalniče – vrisnula je čim me je ugledala – kako si mogao napisati sve one svinjarije o meni. – Mama, nikada nisam pisao o tebi, ni riječ. Sve su to fantazmagorije. – Besramniče, kako si mogao napisati da sam te napustila sa 5 godina i da sam otišla u hipi komunu? – Mama pobrkala si lončiće, mora da si čitala o Houellebecqu i njegovoj staroj u jednim od onih svojih trač novina. – Kakav Houellebecq? Nemoj se ti vaditi na Houellebecqa! U ostalom on je bolji pisac od tebe. Kao ti samo na pamet pada uspoređivati se. – Mama, ne uspoređujem se. – Uspoređuješ se! I kao si mogao napisati da nikada nisam išla na roditeljske sastanke? Kako si mogao napisati sve ono... – Doviđenja mama – rekoh umorno i iziđoh iz prostorije dok su po meni pljuštale pogrde. Ovog puta, srećom, brzo nađoh izlaz. – Doviđenja – reče krupni tip na porti. – Zbogom. *** U tramvaju otvorih dnevne novine koje je netko ostavio na stolcu. Čitao sam: «Sidney – Australka koja je ubila svog muža i njegovo meso poslužila za večeru djeci, osuđena je jučer na doživotnu robiju. Katherine Knight (45), radnica u klaonici, priznala je kako je prošle godine ubila Johna Pricea (44) u njihovom domu. U stilu najpoznatijeg filmskog kanibala Hannibala Lectera, supruga je ubola 37 puta, odrubila mu glavu i oderala kožu. Odreske od njegove stražnjice ukrasila je povrćem i poslužila njihovoj djeci za večeru. Sudac Barry O'Keefe rekao je da su okolnosti ubojstva bile toliko strašne da su neki iskusni policajci morali nakon pretrage njihove kuće u Newcastleu, u Novom Južnom Walesu, uzeti bolovanje. Naglasio je da Knight zaslužuje doživotnu robiju te se ni malo ne kaje.» Pogledao sam datum izdanja. Nije bio prvi travanj. Zatvorio sam novine. *** U poštanskom sandučiću pronašao sam pismo iz Australije. U liftu nisam pišao. *** Ušao sam u stan (o bajna oazo mira, o ti posljednja crto obrane), uzeo rashlađeno pivo, pustio Mahlerovu 5-tu, raskravio se na fotelji i pomislio kako je stvarnost samo iluzija izazvana nedostatkom alkohola. BIP–BIP, sletjela je SMS poruka. Bila je to Lily. «HUC», natipkala je «TI TRECERAZREDNI SHMIRANTU, HOCU ONA SVOJA TRI DVIDIJA I FRANCUSKU GRAMATIKU, SMJESTA! BTW U GETROU SAM POVOLJNO KUPILA SET KUHINJSKIH NOZEVA...» Odlučio sam joj sutradan vratiti stvari. Nisam želio da moje guzove urešene povrćem servira nekome bezveznjaku za večeru. Otvorio sam pismo. Anda. Nekoć davno smo se jako voljeli. Barem se meni tako činilo. Pisala je da sam onaj dan na aerodromu izgledao beskrajno tužno, toliko tužno da joj se činilo da se od tolike tuge prostor svija oko mene, kao u Matrixu... «Napokon sam uspjela završila faks i sada radim u Queen Elizabeth Research Center–u na lijeku protiv leukemije. Upoznala sam nekog, zove se Kylie, ona je glazbenica. Živimo zajedno i premda ponekad imamo verbalne i fizičke okršaje bazično sam sretna. Nadam se da si i ti, stara cipelo...» Otvorio sam limenku i pomislio kako je krajnje vrijeme da postanem peder. Pardon, bazično sretan. |