Marketing
MALI NOĆNI ISPRDAK
Večeras smo sami, mala i ja.
Znam, već me znate i mislite da sam s nekim komadom u krevetu.
Ali nisam.
Mala je doista mala – za deset dana navršit će dvije godine.
Da, večeras sam bejbi-siter.
I ona sada napokon spava.
K tome radio sam čitavu prošlu noć.
I dobio sam još jedan posao danas.
I pitam jesam li večeras sposoban skrojiti kakvu priču.
Novu priču, jer se sa starima nisam sposoban bakćati.
Mislim da nisam.
Mislim da sam sposoban samo za tipkanje i književno kolažiranje.
Pa da vidimo. Imam tu par knjiga pored sebe. Vrijeme sada, zaigraj se Huc, pusti da riječi lete, neka se raspetlja tvoja podsvijest po papiru, neka padaju mrtvi ko noćni leptiri oprljenih guzica ... i evo ga, tu je: čovjek sa velikim šakama, jebemu nikada nisam vidio čovjeka sa tako velikim šakama – šakurinama, jednako kao što nikada nisam vidio nimfomanku! Odgovorno tvrdim: nimfomanke su mitska bića! U pučkim pričama to su žene sveučilišnih profesora zbog kojih oni naposljetku završavaju u umobolnicama ili si oduzimaju život na zahodu. I ta prokleta nepreciznost – kome je uopće na pamet palo umobolnice, ludare nazvati duševnim ustanovama? Mentalnim da, ali duševnim? Pobogu. Ubija me ta nepreciznost. Ubija!
Ljudi sa šakurinama nisu mitska, već antikna bića. Ponekad piju kao ribe, smuk i salaso zajedno te zaudaraju na ćušpajz i luk. Žene se i do sto puta dok ne nađu onu pravu, piju karlovačko i neprijateljski su raspoloženi prema avangardi, Franku i Johnu te ljudima koji pletu riječi iz čistog zadovoljstva. U prirodi ih se da naći i do trista kila žive vage. S obzirom na taj podatak vrlo su nespretni i često se povrijede na poslu. Ženke sa velikim šakama najčešće se zapošljavaju kao vokuharice u socijalnim ustanovama. Iz njih na kraju dana krišom odnose kilograme i kilograme hrane u svoj brlog. One već odavno nisu čule za riječ nježnost. Fond riječi im je oskudan, naravno zbog recesije, no to ih ne ometa da neprestano trkeljaju... Zapravo ZNAM jednoga šakatog! Taj se nakon traumatičnog iskustva, tj. nakon što ga je ženka napustila (traumatično iskustvo?) okrenuo spisateljskom radu i sada piše autobiografsku knjigu Pronići u srž senfa i self-help priručnik po nazivom Kako dobaviti pivo kada te ženka napusti u trinaestom poglavlju, te malu crnu knjižicu aforizama (10x5cm) Po mraku se poznaje dan. Smiješi mu se spisateljska karijera. Bit će to best-celer, uvjeren je. Već danima sa dva prsta kljuca po pisaćoj mašini marke Olivetti posvećen svom cilju. Neobično mi je slušati to tipkanje i onaj meki zvuk zvonca koji upravo obavještava da nam je vrijeme prijeći u slijedeći red...
Suprotnost ljudima sa velikim rukama su ljudi bez jaja. Naravno, to je već jučerašnja vijest, ali za one koji još nisu čuli: svaki uškopljenik dužan je kupiti novi frižider kada mu capnu jaja, nakon čega ih bezjajac pohranjuje u zamrzivač ne bi li ih na sam uskršnji dan ponio u crkvu Sv. Valentina gdje će biti spaljena na lomači oltara domovine 25.maja, svake prestupne, u malom selu nedaleko od Kumrovca zvanom Plavić, naravno uz prigodan falsetni ton popularnog muzičkog zimzelena O Sole Mio Solemis. Pri modulaciji tonova voskom tretirani brkovi su obvezatni. Dodajmo i to da su najčešća imena ljudi bez jaja su Ivan, Tomislav, Hrvoje, Duško, Stevan i Ante.
Lica uškopljenih voštana su i zateknu li se slučajno u muzeju voštanih figura (premda se o tome vodi posebna briga) gotovo ih je nemoguće razlikovati od izložaka.
Procjenjuje se da je danas 2/3 muške populacije – na ovaj ili onaj način - uškopljeno.
Laku noć.
Post je objavljen 07.04.2009. u 22:30 sati.