Marketing
VRIJEME PROMJENA
Čuo sam da je jedna od mojih ljubavnica završila u mentalnoj ustanovi. Strašna, crna depra, rekoše mi. Odlučio sam ju posjetiti.
Krupan tip na porti reče – Treći kat, soba 209, ovim hodnikom do kraja, pa lijevo, stepeništem, pa desno, pa ravno niz hodnik, pa lijevo, pa desno, pa opet lijevo, onda samo ravno...
– Kako?
– Treći kat, soba 209, ovim hodnikom do kraja, pa lijevo, stepeništem, pa desno, pa ravno niz hodnik, pa lijevo, pa desno, pa opet lijevo, onda samo ravno...
– Aha – rekoh.
Naravno da sam se izgubio. Izgubio sam se toliko da se više nisam znao ni vratiti. Prokleti prostor bio je izokrenut poput uma tamošnjih pacijenata.
Muvao sam se vražjim labirintom nikako da nađem put.
Napokon ugledah neka vrata i uđoh u namjeri da priupitam za pomoć.
Ostadoh nemalo iznenađen kada na prvom krevetu do vrata ugledah moju ex ženu. Zapravo jednu od mojih ex žena. Prvu ex ženu. Nisam ju vidio godinama. Sjedila je na krevetu zadubljena u nevidljivu točku na suprotnom zidu.
– Zdravo Dolores – rekoh.
Nisam dobio odgovor. Približih joj se i zagledah u oči: zjenice ukočene k'o u mrtvaca, natabletirana do ibera. Pročitah povijest bolesti ovješen o pretpotopni, metalni krevet. Paranoja.
– Uvijek sam govorio da nisi normalna – šapnuo sam joj na uho.
Pogledah uokolo. Njene cimerice također su bile okupirane promatranjem nevidljive točke na zidu. Osoblju ni traga.
Veselo društvo, pomislih pa zatvorih vrata.
***
Ponovo otužni, pusti hodnici.
Hodao sam dugo.
Naposlje ugledah neku priliku kako kroz prozor promatra vanjski svijet i priđoh.
– Oprostite, možete li mi reći kako da dođem na treći kat?
Osvrnula se. Žena u plavom šlafroku.
– Huc, KURVOJEBU, kako si mi to mogao napraviti?
Ostao sam skamenjen. Glas me na trenutak napustio.
– Kako si to mogao napraviti NAŠOJ djeci?
Bila je to Ana, moja druga ex žena.
– Ana, mi nemamo djece – rekao sam pribravši se od prvotnog šoka.
– HA–HA – nasmijala se sablasno umjetnim, robotskim smijehom. Ana mi nemamo djece! Isuse! Ne, drug Tito i ja imamo djecu! Ili možda dr. Franjo Tuđman i ja imamo djecu?
– Čuj, ne znam za to, ali mi sigurno nemamo djecu – dozivao sam je razumu.
– Što hoćeš reći: da sam luda? Ili želiš sebe uvjeriti u tu LAŽ?
– Ana, drago mi je da sam te vidio – rekoh – ali moram ići.
– Da, bježi! Uvijek si bježao od odgovornosti i obaveza. Huc ti nisi muškarac, ti si mekušac. Beskralježnjak! Morski crv! Kolutićavac! Kurvojeb!
Okrenuo sam se i produžio korak u smjeru iz kojeg sam došao.
– BESKRALJEŽNJAK! MORSKI CRV! KOLUTIĆAVAC! KURVOJEB! – zaurlala je.
Pojurio sam glavom bez obzira.
***
I jope otužni, pusti hodnici. I jope moji samotni koraci.
U susret mi je kročila korpulentna prilika gurajući kolica. Osoblje. Tu vidjeh svoju šansu, no uzalud se ponadah.
– Sused – reče prišavši – netko piša u liftu.
Doista, bila je to moja susjeda Željka, munjena brkata baba koja se neprestano mlatila sa svojim mužem. Od nekog sam čuo da je medicinska sestra, ali nisam znao gdje radi. Sada su stvari postale jasnije.
– Oh, zar?
– Mi mislimo da ste to vi.
– Tko to mi – upitah.
– Stanari.
Dragi bože, pomislih – Zašto?
– Jer umjetnici pišaju po liftovima.
– Nisam to znao.
– Kajgod – prezirno odmahnu rukom.
– Pa zar oni ne seru po platnima?
– I to!
– Draga gospođo vjerojatno ste u pravu – rekoh – no recite mi kako da dođem do trećeg kata?
– I što će te učiniti po tom pitanju – nije se dala smesti.
– Sam ću naći.
***
Treći kat, soba 209. Napokon!
Moja ljubavnica nije tu.
No tu je moja majka koju nisam vidio već godinama.
– Ti nezahvalniče – vrisnula je čim me je ugledala – kako si mogao napisati sve one svinjarije o meni.
– Mama, nikada nisam pisao o tebi, ni riječ. Sve su to fantazmagorije.
– Besramniče, kako si mogao napisati da sam te napustila sa 5 godina i da sam otišla u hipi komunu?
– Mama pobrkala si lončiće, mora da si čitala o Houellebecqu i njegovoj staroj u jednim od onih svojih trač novina.
– Kakav Houellebecq? Nemoj se ti vaditi na Houellebecqa! U ostalom on je bolji pisac od tebe. Kao ti samo na pamet pada uspoređivati se.
– Mama, ne uspoređujem se.
– Uspoređuješ se! I kao si mogao napisati da nikada nisam išla na roditeljske sastanke? Kako si mogao napisati sve ono...
– Doviđenja mama – rekoh umorno i iziđoh iz prostorije dok su po meni pljuštale pogrde.
Ovog puta, srećom, brzo nađoh izlaz.
– Doviđenja – reče krupni tip na porti.
– Zbogom.
***
U tramvaju otvorih dnevne novine koje je netko ostavio na stolcu.
Čitao sam: «Sidney – Australka koja je ubila svog muža i njegovo meso poslužila za večeru djeci, osuđena je jučer na doživotnu robiju. Katherine Knight (45), radnica u klaonici, priznala je kako je prošle godine ubila Johna Pricea (44) u njihovom domu. U stilu najpoznatijeg filmskog kanibala Hannibala Lectera, supruga je ubola 37 puta, odrubila mu glavu i oderala kožu. Odreske od njegove stražnjice ukrasila je povrćem i poslužila njihovoj djeci za večeru. Sudac Barry O'Keefe rekao je da su okolnosti ubojstva bile toliko strašne da su neki iskusni policajci morali nakon pretrage njihove kuće u Newcastleu, u Novom Južnom Walesu, uzeti bolovanje. Naglasio je da Knight zaslužuje doživotnu robiju te se ni malo ne kaje.»
Pogledao sam datum izdanja. Nije bio prvi travanj.
Zatvorio sam novine.
***
U poštanskom sandučiću pronašao sam pismo iz Australije.
U liftu nisam pišao.
***
Ušao sam u stan (o bajna oazo mira, o ti posljednja crto obrane), uzeo rashlađeno pivo, pustio Mahlerovu 5-tu, raskravio se na fotelji i pomislio kako je stvarnost samo iluzija izazvana nedostatkom alkohola.
BIP–BIP, sletjela je SMS poruka. Bila je to Lily. «HUC», natipkala je «TI TRECERAZREDNI SHMIRANTU, HOCU ONA SVOJA TRI DVIDIJA I FRANCUSKU GRAMATIKU, SMJESTA! BTW U GETROU SAM POVOLJNO KUPILA SET KUHINJSKIH NOZEVA...»
Odlučio sam joj sutradan vratiti stvari. Nisam želio da moje guzove urešene povrćem servira nekome bezveznjaku za večeru.
Otvorio sam pismo.
Anda. Nekoć davno smo se jako voljeli. Barem se meni tako činilo. Pisala je da sam onaj dan na aerodromu izgledao beskrajno tužno, toliko tužno da joj se činilo da se od tolike tuge prostor svija oko mene, kao u Matrixu... «Napokon sam uspjela završila faks i sada radim u Queen Elizabeth Research Center–u na lijeku protiv leukemije. Upoznala sam nekog, zove se Kylie, ona je glazbenica. Živimo zajedno i premda ponekad imamo verbalne i fizičke okršaje bazično sam sretna. Nadam se da si i ti, stara cipelo...»
Otvorio sam limenku i pomislio kako je krajnje vrijeme da postanem peder. Pardon, bazično sretan.
Post je objavljen 02.04.2009. u 21:18 sati.