Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.09.2008., ponedjeljak

Zakon o radu

Image Hosted by ImageShack.us
- 02:57 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

24.09.2008., srijeda

Moji studentski dani ili Zagor Tenej na likovnoj akademiji

Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je rano subotnje jutro, ranog proljetnog dana, miris minđe jasno se ćutio u zraku i ja sam kasnio na predavanje iz engleskog. Drndajući se tramvajem broj šest, u Ilici sam ugledao prosjakinju bez desne ruke do podlaktice i istog mi je trena na pamet pala neobična i smiješna scena što će par godina kasnije postati osnovni motiv moje prve kratke priče. Nasmijao sam se glasno. Nekolicina gospođa sažalno me je pogledalo: tako mlad, a tako lud. Eh da, oduvijek sam sam sebi znao ispričati vrhunski vic!
Premda sam kasnio nisam žurio jer jednostavno nisam od tipova koji žure. Vukući se kao stara kornjača, zastao sam na trenutak da promotrim rascvjetano drvo magnolije u akademskom dvorištu i pomislio kako bih mogao naslikati taj cvijet u boci viskija, to mi je nekako išlo zajedno, viski i cvijet... Pustim i hladnim hodnicima, slušajući odzvanjanje vlastitih koraka popeo sam se na prvi kat, zakucao na vrata, ušao, ispričao se što kasnim i sjeo u drugi red. Prvih pet redova bilo je posve prazno. Svi su se natiskali u zadnja tri reda i to je bilo smiješno. Zašto strahuju od te jadne starice koja honorarno zarađuje nešto ekstra para, nije mi bilo jasno.
Ubrzo je do mene došao papir na koji sam se trebao upisati da prisustvujem predavanju. I letimičan pogled bio je dovoljan da vidim kako je tu duplo više imena nego li ljudi u predavaoni. Tako je bilo svaki put, na svakom predavanju, i beskrajno mi je išlo na živce. Nikada niti jedan profesor nije napravio prozivku da ustanovi tko je stvarno nazočan. Nisu marili. Bila je to obična forma, posao koji se treba odraditi da se dobije lovica; učinak je bio zapravo posve sporedna stvar. A ja ako se čega na svijetu gadim, onda je to upravo forma i zadovoljavanje iste. Odlučio sam izraziti svoj mali, tihi protest, pa sam štampanim slovima upisao i ZAGORA TE-NEJA pošto ni on nije prisustvovao predavanju, kao ni Nikoletina Bursač, pa ni Jagleč, ni Petrić-Flander, i još par imena koja su mi onako bez veze pala na pameti... Proslijedio sam papir dalje...
Monotoni solilokvij stare profesorke uspavljivao je ionako nehajne dremljive umjetnike izvaljene po klupama.
Ipak, za razliku od ostalih profesora, ta je jadnica iz sazviježđa Alpha Cenaturi već čitavu godinu dana pokušavala naći neki trigger kojim bi barem donekle zainteresirala ovu indolentnu umjetničku marvu za vodeći svjetski jezik, no – treba li reći - to joj nikako nije polazilo za rukom.
Onda se sasvim nenadano odlučila za promjenu pristupa. Rekla je, idemo pričati o tome što radite! Mislila je valjda: to su umjetnici, njih ništa pod kapom nebeskom ne zanima osim njihovog posla, o tome će zasigurno htjeti razgovarati.
Bio je to još jedan u nizu promašaja.
- Who wants to speak first?
Nitko.
Muk.
Tišina.
Muha je zvrndala na prozoru..
- No one?
Napetost.
Uznemirenost.
Iščekivanje.
- Marko, can you tell us about your paintings? What kind of paintings do you like to paint?
Gomila odahnu.
- Pink elephants – odgovorio je Marko kao iz topa.
Moram priznati da me je iznenadio vrstom i promptnošću odgovora. On nije bio tip koji tjera šegu... samo šoru, ponekad.
- Pink elephants – ponovila je u čudu.
- Oh yes, pink elephants – rekao je krajnje ozbiljno.
- Tell us more...
- Well, it is quite strange. I usually sit in front of empty canvas, relax my mind, and wait for the inspiration to come, patiently, like a fisherman watching for a goldfish. This might take a while. When I finally get idea out from nowhere I get to the work. You see, artistic creativity is such a delicate matter, and process of creation is full of secrets and surprises. You never know what will show up until the work is finished. But I do know. In my case it's a pink elephant! I don't know why, I don't know how, but when I get out of trans the pink elephant is there, smiling at me. So no matter what I want to paint or what I do, I end up with a pink elephant...
- Weeeeeell, that's interesting... What do you think about Marko's work – obratila se nijemom auditorijumu.
Većina prisutnih bila je sa nastavničkog odjela smještenog na Jabukovcu; sa njima smo imali svega par zajedničkih predavanja, pa tako nisu bili sigurni da li se Marko šali ili je on jedan od onih jadnika koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se u njegovom slučaju manifestira kao opetovano slikanje ružičastih slonova. Ni stara profesorka nije bila sigurna vuče li ju za nos. Nitko nije pisnuo. Stoga se obratila meni.
- And you Huc, what do you paint?
- Picture – nastavio sam u revijskom tonu – Just ONE picture, in a sense...
- What do you mean?
- This is concept, you see. I paint and repaint picture over and over again on just one canvas. It's quite large canvas, 3x6m. By now I have made 55 different paintings on it. Of course, you can't see those paintings because they are repainted but it doesn’t mean that they don't exist.... They exist, of course, but they are just not visible... The purpose of this concept which I like to call «process creation in progress» is to show importance of creation process itself...The product (artwork) in this matter is absolutely unimportant. The artwork is important for the regular craftsman who knows exactly what he is making, and he is certainly making something for sale, or something for the history of art... But you see, artwork can easily be destroyed by devastating earthquake, flood, fire, war, your personal enemies... All your work - for some people it means all their life - can vanish in just one second. And what then? What will one do? Sit down and cry? Take away his life? Of course not! The spiritual experience you get through the creation process, well, that is something nobody can take away from you. And it's the only thing that really counts, karmicly speaking...
- Do you take picture of your work by the photo camera at least?
- No.
- It's a pity.
- No it's not, you have missed the point!
- He did some great stuff, I can tell you – rekao je Marko.
- Thanks man, and the pink elephants are also great!
- Men you have class!
- No-no, you have class!
Stara profesorka bila je posve zbunjena. Mora da je mislila, dovraga ovi su posve ćaknuti. A i ostali su zasigurno dijelili to mišljenje.
- Any other remarks – pitala je. – No? All right, now I'm going to read you about Salvador Dali....
Okanila se ćorava posla i počela čitati biografiju svog najdražeg slikara, a umjetnici su ponovo vidno odahnuli. Čitala ju je dugo, toliko dugo da se to dremljivo krdo rasanilo. Započeli su šaputavi razgovori i vremenom su prešli u glasan, neizdrživ žamor.
- SADA JE DOSTA – vrisnula je u jednom trenutku i tresnula teškom knjižurinom o katedru. Nastao je tajac. – ISPITIVANJE - rekla je prijeteće i svi su se ukipili od straha. Ispitivanje, kakvo jebeno ispitivanje, to je suludo, ta nismo u srednjoj školi pomislio sam. Što će, podijeliti nam jedinice? Pa ipak, likovni umjetnici su inače malo sporija bića pa je to na njih djelovalo. Prestravljeno su gledali kako kroči šumom imena na onom spomenutom papiru. A onda ga je spazila, tog malog gada čije ime do sada nije primjećivala, ime koje joj zasigurno ne bi promaklo da je češće pohodio predavanja, usrani pizdek se pojavio na kraju godine i sada bi zasigurno htio potpis. E, pa neće moći. Udahnula je duboko i prozvala ga.
- ZAGOR TENEJ!
(Da rekla je to upravo tako: Zagor Tenej, a ne Zagor Te-Nej.)
Tišina kao da se još više utanjila.
Jasno sam mogao čuti misao što se polako probija zapečenim umjetničkim vijugama.
Kako? Koga? Što?
A onda su prasnuli u smijeh. Smijali su se kao ludi padajući sa stolaca. Ona je stajala kisela lica, izgubljena, nemoćna poput djeteta kojeg su zalili vodom ne shvaćajući kako su te benigne riječi mogle izazvati takvu buru smijeha.

Ispričao sam kasnije mojoj djevojci što se dogodilo. – Eh, jesi vragolan – rekla je, nasmijala se, otišla do vrata, zaključala klasu, skinula hlače i rekla – A sada me fukaj. Pa sam je fukao, stojećki i išlo nam je fino. Miris mješavine terpentina i lanenog ulja uvijek je djelovao kao afrodizijak.
Sutradan se priča raširila fakultetom. Najveća kučka na fakultetu prepričavala je taj znameniti događaj na predavanju Al Žabonea, tog debelog izhlapljelog vremešnog akademika koji je studenticama nudio da s njim pišu knjigu pod uvjetom da mu prvo pokažu minđu – A jel znaš ti tko je to napisao – pitala ju je moja djevojka. – Ne – rekla je ova. – MOJ DEČKO – značajno je rekla T.
Da, žene to počesto rade, bez obzira bile one majke, supruge, djevojke ili tek jebežljive priležnice: vole se podičiti s nekim tko je samo naizgled njihov...
- 08:13 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

19.09.2008., petak

Vraćamo se nakon reklama!

Image Hosted by ImageShack.us
- 18:48 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

11.09.2008., četvrtak

Ljubav je za golubove visokoletače

Image Hosted by ImageShack.us
Otišli smo u ribičiju, Gordan i ja.

... Opružio sam se na šatorskom krilu i gotovo zadrijemao kada me je Gordan upitao – Jesi li ikada saznao što je bilo sa Sonjom?
Nije mi se pričalo, pomislio sam da se pravim da spavam, ali ipak sam mu odgovorio.
- Ne. Ne znam što je s njom.
Gordan je šutke gledao vodu.
- Otkud ti sad to? – pitao sam ga.
- Eto tako, palo mi na pamet.
Sonja je bila moja žena. Bivša. Osam smo godina proveli zajedno. Nakon prekida otišla je u Ameriku. Odavno sam prestao razmišljati o njoj. Ali ne samo o njoj. O mnogim ljudima koje sam nekoć znao nisam više razmišljao. Kopanje po prošlosti može da ti sjebe um više od možanog udara. U ostalom koliko ti sjećanja treba? Vrhunska je mudrost naučiti postojati u trenutku i prihvaćati stvari opušteno. Paradoksalno je da je postojanje u trenutku istovremeno vrhunac mudrosti i vrhunac gluposti.
Protegao sam se i počešao po glavi.
Nekoliko minuta kasnije Gordan je ponovo progovorio.
- Moj je ćaća imao par golubova visokoletača, mužjaka i ženku. Jednog je jutra mužjak našao ženku krepanu na tlu. Počeo ju je gurkati glavicom i glasno joj gugutati na uho želeći ju probuditi iz duboka sna. Zalud. Oko podneva napokon je shvatio što je na snazi i da nikakve vajde od sveg tog. Poput metka izjurio je kroz tavanski prozor, vinuo se visoko u nebo i od tamo se obrušio poput aviona u partizanskim filmovima. Projurio je iznad tla nisko, vrlo nisko, nekih tridesetak centimetara. Zatim je ponovio sve to odlučan u namjeri da se kokne. Spljoštao se na asfaltu ko palačinka, čovječe!
- Ljubav je za golubove visokoletače – rekao sam.
- Ljubav je za golubove visokoletače – složio se Gordan.
- GRIZE – viknuo je.
Skočio sam i pomogao mu da izvuče ribu. Štuka, 125 centimetara. Kapitalac.
- Nije baš zlatna ribica, al poslužit će – rekao sam. – Hoćeš da te uslikam?
- Zajebi fotkanje, idemo je k meni pripremiti.
- A da razmisliš o prepariranju?
- Zajebi prepariranje... idemo...


Sjedili smo pod trijemom, šutke pušili i pijuckali vino. Riba se probavljala u našim želudcima. Dva muškaraca u ranim pedesetima, svijenih noseva, sa nekoliko propalih brakova i bezbroj promašenih veza, prepuni ožiljaka na tijelu, duši i srcu... Dosta smo i izgurali, pomislio sam.
- Idem spavati – rekao je Gordan.
- Ok – rekao sam.
Ostao sam sjediti u mraku. Noć je bila ugodna, bez vlage. Potezao sam dimove, slušao cvrčke i glasanje mladih sova, gledao zvijezde i meteore kako paraju nebo... Pomislio sam na Sonju. Vidio sam ju kako tamo negdje daleko vješa mirisnu bijelu posteljinu iza kuće... bila je sva u bijelom... i kuća je također bila bijela, jedna od onih istovjetnih drvenih američkih kuća u nizu... dvoje djece igralo se lovice... kćer je mogla biti osam godina stara, a mališan oko 4-5... čovjek dugog konjskog lica (u bijeloj košulji) čitao je novine za stolom... živica je bila uredno podrezana, trava uredno podšišana, a cvijetnjak raskošan... «Dragi», rekla je «ručak će za petnaestak minuta». Nasmiješila se. Imala je savršene, blistavo bijele zube kakve nije imala prije. «U redu ljubavi», rekao je on «samo da dovršim članak pa ću postaviti stol». Uzvratio joj je osmijeh koji je također bio savršen. Sve je bilo savršeno, kao reklama za deterdžent i zubnu pastu zajedno...
Je drek, pomislio sam, ljubav je rezervirana samo za golubove visokoletače...
Iz kuće se začuo pucanj.
- Gordane?
Ustao sam i oprezno krenuo u kuću. Našao sam ga u spavaćoj sobi glave rasturene do neraspoznatljivosti.
Vratio sam se natrag pod trijem i nastavio pušiti.
Još je jedan meteor ostavio dugačak trag za sobom... cvrči su i dalje neumorno cvrčali... mlade sove su i dalje neugodno kreštale... trava je i dalje nečujno rasla skupa s obližnjim raslinjem...zvijezde nisu prestale treperiti na tamnojplavoj podlozi neba... zemlja se nije prestala vrtjeti oko sunca... Činilo se kao da se ništa nije promijenilo.
Šteta, pomislio sam, mogao je to biti jedan od onih tako rijetko dobrih dana. Uvijek te nešto na kraju sjebe...
- 13:46 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>