Pregled posta

Moji studentski dani ili Zagor Tenej na likovnoj akademiji

Bilo je rano subotnje jutro, ranog proljetnog dana, miris minđe jasno se ćutio u zraku i ja sam kasnio na predavanje iz engleskog. Drndajući se tramvajem broj šest, u Ilici sam ugledao prosjakinju bez desne ruke do podlaktice i istog mi je trena na pamet pala neobična i smiješna scena što će par godina kasnije postati osnovni motiv moje prve kratke priče. Nasmijao sam se glasno. Nekolicina gospođa sažalno me je pogledalo: tako mlad, a tako lud. Eh da, oduvijek sam sam sebi znao ispričati vrhunski vic!
Premda sam kasnio nisam žurio jer jednostavno nisam od tipova koji žure. Vukući se kao stara kornjača, zastao sam na trenutak da promotrim rascvjetano drvo magnolije u akademskom dvorištu i pomislio kako bih mogao naslikati taj cvijet u boci viskija, to mi je nekako išlo zajedno, viski i cvijet... Pustim i hladnim hodnicima, slušajući odzvanjanje vlastitih koraka popeo sam se na prvi kat, zakucao na vrata, ušao, ispričao se što kasnim i sjeo u drugi red. Prvih pet redova bilo je posve prazno. Svi su se natiskali u zadnja tri reda i to je bilo smiješno. Zašto strahuju od te jadne starice koja honorarno zarađuje nešto ekstra para, nije mi bilo jasno.
Ubrzo je do mene došao papir na koji sam se trebao upisati da prisustvujem predavanju. I letimičan pogled bio je dovoljan da vidim kako je tu duplo više imena nego li ljudi u predavaoni. Tako je bilo svaki put, na svakom predavanju, i beskrajno mi je išlo na živce. Nikada niti jedan profesor nije napravio prozivku da ustanovi tko je stvarno nazočan. Nisu marili. Bila je to obična forma, posao koji se treba odraditi da se dobije lovica; učinak je bio zapravo posve sporedna stvar. A ja ako se čega na svijetu gadim, onda je to upravo forma i zadovoljavanje iste. Odlučio sam izraziti svoj mali, tihi protest, pa sam štampanim slovima upisao i ZAGORA TE-NEJA pošto ni on nije prisustvovao predavanju, kao ni Nikoletina Bursač, pa ni Jagleč, ni Petrić-Flander, i još par imena koja su mi onako bez veze pala na pameti... Proslijedio sam papir dalje...
Monotoni solilokvij stare profesorke uspavljivao je ionako nehajne dremljive umjetnike izvaljene po klupama.
Ipak, za razliku od ostalih profesora, ta je jadnica iz sazviježđa Alpha Cenaturi već čitavu godinu dana pokušavala naći neki trigger kojim bi barem donekle zainteresirala ovu indolentnu umjetničku marvu za vodeći svjetski jezik, no – treba li reći - to joj nikako nije polazilo za rukom.
Onda se sasvim nenadano odlučila za promjenu pristupa. Rekla je, idemo pričati o tome što radite! Mislila je valjda: to su umjetnici, njih ništa pod kapom nebeskom ne zanima osim njihovog posla, o tome će zasigurno htjeti razgovarati.
Bio je to još jedan u nizu promašaja.
- Who wants to speak first?
Nitko.
Muk.
Tišina.
Muha je zvrndala na prozoru..
- No one?
Napetost.
Uznemirenost.
Iščekivanje.
- Marko, can you tell us about your paintings? What kind of paintings do you like to paint?
Gomila odahnu.
- Pink elephants – odgovorio je Marko kao iz topa.
Moram priznati da me je iznenadio vrstom i promptnošću odgovora. On nije bio tip koji tjera šegu... samo šoru, ponekad.
- Pink elephants – ponovila je u čudu.
- Oh yes, pink elephants – rekao je krajnje ozbiljno.
- Tell us more...
- Well, it is quite strange. I usually sit in front of empty canvas, relax my mind, and wait for the inspiration to come, patiently, like a fisherman watching for a goldfish. This might take a while. When I finally get idea out from nowhere I get to the work. You see, artistic creativity is such a delicate matter, and process of creation is full of secrets and surprises. You never know what will show up until the work is finished. But I do know. In my case it's a pink elephant! I don't know why, I don't know how, but when I get out of trans the pink elephant is there, smiling at me. So no matter what I want to paint or what I do, I end up with a pink elephant...
- Weeeeeell, that's interesting... What do you think about Marko's work – obratila se nijemom auditorijumu.
Većina prisutnih bila je sa nastavničkog odjela smještenog na Jabukovcu; sa njima smo imali svega par zajedničkih predavanja, pa tako nisu bili sigurni da li se Marko šali ili je on jedan od onih jadnika koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se u njegovom slučaju manifestira kao opetovano slikanje ružičastih slonova. Ni stara profesorka nije bila sigurna vuče li ju za nos. Nitko nije pisnuo. Stoga se obratila meni.
- And you Huc, what do you paint?
- Picture – nastavio sam u revijskom tonu – Just ONE picture, in a sense...
- What do you mean?
- This is concept, you see. I paint and repaint picture over and over again on just one canvas. It's quite large canvas, 3x6m. By now I have made 55 different paintings on it. Of course, you can't see those paintings because they are repainted but it doesn’t mean that they don't exist.... They exist, of course, but they are just not visible... The purpose of this concept which I like to call «process creation in progress» is to show importance of creation process itself...The product (artwork) in this matter is absolutely unimportant. The artwork is important for the regular craftsman who knows exactly what he is making, and he is certainly making something for sale, or something for the history of art... But you see, artwork can easily be destroyed by devastating earthquake, flood, fire, war, your personal enemies... All your work - for some people it means all their life - can vanish in just one second. And what then? What will one do? Sit down and cry? Take away his life? Of course not! The spiritual experience you get through the creation process, well, that is something nobody can take away from you. And it's the only thing that really counts, karmicly speaking...
- Do you take picture of your work by the photo camera at least?
- No.
- It's a pity.
- No it's not, you have missed the point!
- He did some great stuff, I can tell you – rekao je Marko.
- Thanks man, and the pink elephants are also great!
- Men you have class!
- No-no, you have class!
Stara profesorka bila je posve zbunjena. Mora da je mislila, dovraga ovi su posve ćaknuti. A i ostali su zasigurno dijelili to mišljenje.
- Any other remarks – pitala je. – No? All right, now I'm going to read you about Salvador Dali....
Okanila se ćorava posla i počela čitati biografiju svog najdražeg slikara, a umjetnici su ponovo vidno odahnuli. Čitala ju je dugo, toliko dugo da se to dremljivo krdo rasanilo. Započeli su šaputavi razgovori i vremenom su prešli u glasan, neizdrživ žamor.
- SADA JE DOSTA – vrisnula je u jednom trenutku i tresnula teškom knjižurinom o katedru. Nastao je tajac. – ISPITIVANJE - rekla je prijeteće i svi su se ukipili od straha. Ispitivanje, kakvo jebeno ispitivanje, to je suludo, ta nismo u srednjoj školi pomislio sam. Što će, podijeliti nam jedinice? Pa ipak, likovni umjetnici su inače malo sporija bića pa je to na njih djelovalo. Prestravljeno su gledali kako kroči šumom imena na onom spomenutom papiru. A onda ga je spazila, tog malog gada čije ime do sada nije primjećivala, ime koje joj zasigurno ne bi promaklo da je češće pohodio predavanja, usrani pizdek se pojavio na kraju godine i sada bi zasigurno htio potpis. E, pa neće moći. Udahnula je duboko i prozvala ga.
- ZAGOR TENEJ!
(Da rekla je to upravo tako: Zagor Tenej, a ne Zagor Te-Nej.)
Tišina kao da se još više utanjila.
Jasno sam mogao čuti misao što se polako probija zapečenim umjetničkim vijugama.
Kako? Koga? Što?
A onda su prasnuli u smijeh. Smijali su se kao ludi padajući sa stolaca. Ona je stajala kisela lica, izgubljena, nemoćna poput djeteta kojeg su zalili vodom ne shvaćajući kako su te benigne riječi mogle izazvati takvu buru smijeha.

Ispričao sam kasnije mojoj djevojci što se dogodilo. – Eh, jesi vragolan – rekla je, nasmijala se, otišla do vrata, zaključala klasu, skinula hlače i rekla – A sada me fukaj. Pa sam je fukao, stojećki i išlo nam je fino. Miris mješavine terpentina i lanenog ulja uvijek je djelovao kao afrodizijak.
Sutradan se priča raširila fakultetom. Najveća kučka na fakultetu prepričavala je taj znameniti događaj na predavanju Al Žabonea, tog debelog izhlapljelog vremešnog akademika koji je studenticama nudio da s njim pišu knjigu pod uvjetom da mu prvo pokažu minđu – A jel znaš ti tko je to napisao – pitala ju je moja djevojka. – Ne – rekla je ova. – MOJ DEČKO – značajno je rekla T.
Da, žene to počesto rade, bez obzira bile one majke, supruge, djevojke ili tek jebežljive priležnice: vole se podičiti s nekim tko je samo naizgled njihov...


Post je objavljen 24.09.2008. u 08:13 sati.