Marketing
Ljubav je za golubove visokoletače
Otišli smo u ribičiju, Gordan i ja.
... Opružio sam se na šatorskom krilu i gotovo zadrijemao kada me je Gordan upitao – Jesi li ikada saznao što je bilo sa Sonjom?
Nije mi se pričalo, pomislio sam da se pravim da spavam, ali ipak sam mu odgovorio.
- Ne. Ne znam što je s njom.
Gordan je šutke gledao vodu.
- Otkud ti sad to? – pitao sam ga.
- Eto tako, palo mi na pamet.
Sonja je bila moja žena. Bivša. Osam smo godina proveli zajedno. Nakon prekida otišla je u Ameriku. Odavno sam prestao razmišljati o njoj. Ali ne samo o njoj. O mnogim ljudima koje sam nekoć znao nisam više razmišljao. Kopanje po prošlosti može da ti sjebe um više od možanog udara. U ostalom koliko ti sjećanja treba? Vrhunska je mudrost naučiti postojati u trenutku i prihvaćati stvari opušteno. Paradoksalno je da je postojanje u trenutku istovremeno vrhunac mudrosti i vrhunac gluposti.
Protegao sam se i počešao po glavi.
Nekoliko minuta kasnije Gordan je ponovo progovorio.
- Moj je ćaća imao par golubova visokoletača, mužjaka i ženku. Jednog je jutra mužjak našao ženku krepanu na tlu. Počeo ju je gurkati glavicom i glasno joj gugutati na uho želeći ju probuditi iz duboka sna. Zalud. Oko podneva napokon je shvatio što je na snazi i da nikakve vajde od sveg tog. Poput metka izjurio je kroz tavanski prozor, vinuo se visoko u nebo i od tamo se obrušio poput aviona u partizanskim filmovima. Projurio je iznad tla nisko, vrlo nisko, nekih tridesetak centimetara. Zatim je ponovio sve to odlučan u namjeri da se kokne. Spljoštao se na asfaltu ko palačinka, čovječe!
- Ljubav je za golubove visokoletače – rekao sam.
- Ljubav je za golubove visokoletače – složio se Gordan.
- GRIZE – viknuo je.
Skočio sam i pomogao mu da izvuče ribu. Štuka, 125 centimetara. Kapitalac.
- Nije baš zlatna ribica, al poslužit će – rekao sam. – Hoćeš da te uslikam?
- Zajebi fotkanje, idemo je k meni pripremiti.
- A da razmisliš o prepariranju?
- Zajebi prepariranje... idemo...
Sjedili smo pod trijemom, šutke pušili i pijuckali vino. Riba se probavljala u našim želudcima. Dva muškaraca u ranim pedesetima, svijenih noseva, sa nekoliko propalih brakova i bezbroj promašenih veza, prepuni ožiljaka na tijelu, duši i srcu... Dosta smo i izgurali, pomislio sam.
- Idem spavati – rekao je Gordan.
- Ok – rekao sam.
Ostao sam sjediti u mraku. Noć je bila ugodna, bez vlage. Potezao sam dimove, slušao cvrčke i glasanje mladih sova, gledao zvijezde i meteore kako paraju nebo... Pomislio sam na Sonju. Vidio sam ju kako tamo negdje daleko vješa mirisnu bijelu posteljinu iza kuće... bila je sva u bijelom... i kuća je također bila bijela, jedna od onih istovjetnih drvenih američkih kuća u nizu... dvoje djece igralo se lovice... kćer je mogla biti osam godina stara, a mališan oko 4-5... čovjek dugog konjskog lica (u bijeloj košulji) čitao je novine za stolom... živica je bila uredno podrezana, trava uredno podšišana, a cvijetnjak raskošan... «Dragi», rekla je «ručak će za petnaestak minuta». Nasmiješila se. Imala je savršene, blistavo bijele zube kakve nije imala prije. «U redu ljubavi», rekao je on «samo da dovršim članak pa ću postaviti stol». Uzvratio joj je osmijeh koji je također bio savršen. Sve je bilo savršeno, kao reklama za deterdžent i zubnu pastu zajedno...
Je drek, pomislio sam, ljubav je rezervirana samo za golubove visokoletače...
Iz kuće se začuo pucanj.
- Gordane?
Ustao sam i oprezno krenuo u kuću. Našao sam ga u spavaćoj sobi glave rasturene do neraspoznatljivosti.
Vratio sam se natrag pod trijem i nastavio pušiti.
Još je jedan meteor ostavio dugačak trag za sobom... cvrči su i dalje neumorno cvrčali... mlade sove su i dalje neugodno kreštale... trava je i dalje nečujno rasla skupa s obližnjim raslinjem...zvijezde nisu prestale treperiti na tamnojplavoj podlozi neba... zemlja se nije prestala vrtjeti oko sunca... Činilo se kao da se ništa nije promijenilo.
Šteta, pomislio sam, mogao je to biti jedan od onih tako rijetko dobrih dana. Uvijek te nešto na kraju sjebe...
Post je objavljen 11.09.2008. u 13:46 sati.