Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

30.06.2008., ponedjeljak

Dijete zemlje

Danas sam pokopao majku.
Prije dva mjeseca slomila je kuk, to je bilo presudno.
Imala je šezdeset i osam godina.
Pokopao sam ju na mjestu u kojem je rođena, na groblju majušnog sela zvanog Sokolovo.
Ispraćaj je bio skroman: moja tetka, dvije njezine susjede i nepoznat starac dugih bijelih brčina. Dok je mala skupina pratila lijes iz bijelog pejzaža iskrsla su tri vuka, i usporedno, na nekih pedesetak metara razdaljine tiho pratila povorku. Pokušali smo ih otjerati uzvicima, ali su nas oni dostojanstveno ignorirali.
Pustili smo ih. Nije bilo vrijeme da se bavimo vukovima.
Svećenik je bio kratak. Uškopljeničkim glasom izrecitirao je par fraza.
Dok su spuštali lijes u raku starac je rukom obrisao suzu.
Lijes spušten, konopi izvučeni – kraj. Tu, pred rakom, nisam imao nikakvih pozdravnih misli, stajao sam posve ispražnjen. Okrenuli smo se i pošli natrag u selo. Čulo se kako grobari bacaju teško, smrznuto grumenje zemlje na lijes. Tupi zvuk odzvanjao je pejzažom.
– Već dugo nije stisla ovako jaka zima – rekla je tetka kada smo sjeli u birtiju - Raku su morali kopati bušilicom (mislila je na pneumatsku bušilicu).
Zatim se raspričala o seoskoj svakodnevici, nekoliko tračeva o svećeniku koji je obavio obred, o Srbima, o Hrvatima, pokoja ratna priča... Ništa od svega tog nije me zanimalo. Otišao sam za šank, naručio još jednu lozu. Zadržao sam se tamo.
Prišao mi je starac sijedih brčina.
- Moja sućut - rekao je.
- Hvala - odgovorio sam. - Što pijete?
- Šljivu - odgovorio je.
Naručio sam. Konobarica je bila seoska cura jakih kostiju. Pravi tenk.
- Jako sam volio tvoju majku - rekao je.
Iznenadilo me to iskreno, jednostavno, ničim izazvano priznanje.
- Zar - pitao sam.
- Bogami - rekao je i strusio čašu.
Naručio sam još jednu.
- Kako vam je ime – upitao sam.
- Ivan Rendić – rekao je.
- Žao mi je, ne znam za vas.
- Ne mari. Bilo je davno. Bili smo mladi.
- Ti si moj otac - pitao sam.
- A ne, nisam. Volio bih da jesam. Ne znam tko je tvoj otac.
- I što je to bilo između vas?
- Ljubav - rekao je.
- I?
- I ništa.
- Kako to?
- Preko noći je nestala.
- Ponekad je tako s ljubavlju.
- Ne, tvoja majka je nestala.
- Nestala? To joj nije slično.
- Nitko ju nije vidio godinama. Mislim da je napustila zemlju.
- Nije mi rekla da je živjela igdje drugdje osim ovdje i u Zagrebu.
- Može biti, ali ja vjerujem da je otišla u Francusku ili Njemačku.
- Zar je imala takve želje?
- Nije rekla, ali sumnjao sam da ima, svatko pametan ima.
- A ti?
- Ja nisam pametan, ja sam ostao.
Ušutjeli smo. Dugo nismo rekli ni riječ.
- Nikada se nisam ženio - rekao je.
- Ni ja – rekao sam.
- Imam kuću, nešto zemlje i šumu tamo dolje kod Babinog kuka, ostavit ću ti to.
- Meni?
- Aha.
- Što baš meni?
- Eto tako.
- Zar nemaš kome drugom?
- Imam.
- Onda nemoj meni.
- Hoću - rekao je seljački tvrdoglavo. Znao sam da je uzaludno odgovarati ga.
Naručio sam još jednu rundu. Ispijali smo u bez riječi, zagledani u čaše.
- Baš sam je volio - rekao je.
- To je jedino što se računa – rekao sam.
Dovršio sam piće.
- Idem sada. Ne volim više voziti po mraku. Oćoravio sam. Godine pritišću.
- Ne'š ti godina. Znaš li koliko ja imam – pitao je.
- Koliko?
- Osamdeset i četiri!
- Čuvaj se Ivane Rendiću.
- I ti - rekao je. - Zapamti što sam ti rekao. Ono moje te čeka. Nemoj se iznenaditi.
Slegnuo sam ramenima, nemoćan da utječem na njegovu odluku.
Pozdravio sam tetku i starice.
– Sine, navrati ponekad – rekla je tetka.
- Hoću – rekao sam, znajući da se neću dugo vraćati.
Sjeo sam u auto. Vozeći se polako, odlučio sam još jednom otići na groblje. Parkirao sam, izašao. Ona tri vukla ležala su na grobu moje majke i tužno zavijala. Gledao sam ih, a oni su gledali mene. Počeo je sniježiti.

Sjeo sam u auto i odvezao se natrag u grad.
- 08:52 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

12.06.2008., četvrtak

Zbogom

Sjedio je nepomično, na rasklimanom stolcu, sred ispražnjene kuhinje i pušio. Nije imao nikakvih misli. Nije imao želja. Osjećaja. Bio je prazan kao porazna boca. Nastojao je samo otpuhnuti savršene krugove dima.
Svirao je nekakav sladunjavi evergrin na minijaturnom, starinskom radiju.



- Dva su sata i deset minuta, i mi nastavljamo dalje s programom – oglasio se radijski voditelj opčinjen svojim glasom. Zvali neki ljudi, pričali sa njim, svakodnevne gluposti, nekih desetak minuta, a onda je ponovo zasvirao evergrin.



Zapalio je novu cigaretu. Avion je letio u 7.30.
– Evo nas opet u eteru - oglasio se gizdavac. - Upravo mi se javila Ksenija. Kaže da večeras zauvijek napušta ovaj grad i željela bi još s nekim popričati prije nego li ode. Broj telefona je 4865133. Ponavljam 4865133, Ksenija, pa neka joj se netko javi...
Nisam jedini koji večeras zauvijek odlazi, pomislio je.
Ponovo je svirala glazba. Ponovo je zapalio cigaretu.



Oko tri sata više nije imao cigareta. Bacio je opušak na pod i nekoliko puta prošao praznim stanom gore-dolje. U njemu nije bilo niti jednog komada namještaja, baš ničeg što bi svjedočilo o tome da je ikada živio ovdje. A čitav je život proveo tu. Obukao je kaput i izišao na ulicu. Ključeve je bacio u poštanski sandučić.
Mislio je prošetati ulicama, još jednom zagedati se u zgrade koje su toliko dugo bile kulise na pozornici njegove osobne povijesti, ali je vraški lijevalo, pravi potop, i on nije imao kišobran.
Potražio je taksi i odvezao se na aerodrom.

***



Kupio je cigarete, sjeo u restoran, naručio kavu. Konobarovo lice bilo je antipatično. I lice drugog konobara bilo je antipatično. Držali su se jako važno, kao da su u najmanju ruku predsjednici Tunguzije. Ambijent je bio odbojan, smeđ, socijalistički, čovjek bi mogao pomisliti da se u posljednjih petnaest godina ovdje ništa nije promijenilo. I nije.
Otezao je s kavom, pušio, promatrao ljude. Lica su bila bešćutna i glupa. Bila su toliko glupa da su u sekundi mogla postati zla.
Otišao je do kioska, kupio telefonsku karticu, potražio telefon. Okrenuo je 4865133. Oduvijek je dobro pamtio brojeve. Telefon je dugo zvonio. Nitko se nije javio. Vratio se natrag i naručio još jednu kavu.
Vrijeme se vuklo kao stara kornjača.
Ljudi su se izmjenjivali. Lica su i dalje bila bezlična.
Ponovo je otišao do telefona, okrenuo broj. I ponovo je telefon dugo zvonio.
Onda se čekirao.
- Prtljaga – pitala je službenica.
- Ništa – odgovorio je.
Pogledala ga je sumnjičavo i napravila gadljiv izraz lica.
Prošao je kroz carinska vrata ne osvrnuvši se. Nitko mu nije mahnuo. Nikome nije rekao da odlazi.
Malo se muvao po ničijoj zemlji, a onda je otišao u djutić i kupio viski. Odmah ga načeo.
Kada se avion vinuo u zrak osjetio je olakšanje.
Bili su u zraku sat vremena, a on je bio pri kraju boce. Nastupile su turbulencije. Avion se batrgao, tresao, propinjao, ponirao. Odasvud su dopirali nervozni uzdasi i prigušeni krikovi. Pogledaj ih, zbilja su jadni, mislio je, strepe za svoje majušne, beznačajne, kukavno traćene živote lišene i jednog plemenitog osjećaja, misli ili djela. Samo egoizam koji strepi za svoju debelu guzicu.
Okrenuo se, spustio roletu na prozorčiću i zaspao bez snova.

***



Netko ga je tapšao.
- ... Sir, Sir.. wake up, we have arrived.
Otvorio je oči. Pred njim je stajala dražesna Azijatkinja, stjuardesa anđeoskog osmijeha.
- O, Haven, I'm in Haven... – počeo je pjevati imitirajući Louisa Armstronga. Uzvratio je osmijeh.
- Haven should wait for a while. Come on...
Ustao je polako. Avion je bio pust. Krenuo je prema izlazu ostavivši kaput na sjedištu, više mu neće trebati.
- Sir, your coat- viknula je za njim dražesna stjuardesa. Odmahnuo je rukom.
Na izlazu ga zabljesne jako sunce. Zasta i stavi ruku preko očiju, pa duboko udahne da oćuti miris zraka. Miris je bio slatkast, zrak je bio suh, sunce je godilo. Činilo se kao dobar početak.
Dolje je čekao minibus prepun ljutitih putnika.
- Predsjedniče, hoćemo li više - neko je doviknuo.

Nije se obazreo.
- 12:13 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

05.06.2008., četvrtak

Gjuro2, zadnja večer sezone

Image Hosted by ImageShack.us
Vratiš se kući ni pijan ni trijezan i pitaš se kako bi to bodovao, kao plus ili minus. U zadnje vrijeme sve je češće tako i sve u svemu kurs kojim kreće tvoje mentalno zdravlje ide ka tome da postaneš fratar, a u konačnici možda čak i svetac. Zar ti nije jednom prilikom friško preobraćena R. rekla – O Huc, ti si kao sveti Augustin, veliki grješnik, ako se preobratiš mogao bi postati veliki svetac. A ti si odgovorio – Sveti Augustin bio je pravi pizdek, molim te nemoj raditi takve usporedbe.

R. je dalje, prisjećaš se, svojim kreštavim glasom, pravilno sjedeći nastavila pričati o svom preobraćenju, o grupni molitvama, Međugorju, o Božjim znakovima, o svojoj velikoj patnji o kojoj nije željela otvoreno pričati (jer je zapravo i nije bilo) .... Slušao si je misleći kako je površna, kako joj ništa nije jasno, i kako joj nije samo glas papagajski, već i misli. Oduvijek je bila štreberica.

Ljudi naprosto obožavaju modele. Modeli im pomažu da se osjećaju sigurnima. Ali to je privid. Ništa nije sigurno. Ništa se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Ako želiš živjeti moraš imati petlju i riskirati.

R. je nezaustavljivo mljela i mljela. – Kada si se zadnji put jebala – iznenada si je prekinuo. Ustuknula je. – Ne brini, neću te jebati – dodao si – ja sam svetac koji prosvjetljuje kurcem, ali nisam milostiv. Ne zavrjeđuje svaka prosvjetljenje.

Ustala je i otišla bez pozdrava. Od onda ju nisi vidio. Ima tome tri godine.

No, večeras... večeras si završio u Gjuri2.

***



Gjuro2, kulturna večer utorkom, zadnja večer sezone. Vječno ista scena: Udruga izgubljenih duša, Društvo za zaštitu uzaludnosti, Luljuškavi pjani brod i Zagrebačka škola nejebice. Bilo je dobro. Nasmijao si se. U tom smijehu nije bilo ničeg superiornog kako ti je želio imputirati tvoj poznanik i povremeni statist u tvom povremenom tulumarsko-raspašojskom životu. Oh, ne, pobogu. Bio je to radostan smijeh isprepleten sa čuđenjem i fascinacija veličanstvenim Božjim naumom. Nisi shvaćao, ali osjećao si da u tom, naizgled boshovskom kaosu, postoji strahovita, gotovo fraktalna logika. Kada su nakon teme iz Jalte, Jalte (... neka cijeli ovaj svijet...) pustili Franka, My Way, digao si sidro.

Na izlasku si imao potrebu reći Nadrealizam je gotov. U prolazu si uputio te riječi nekom pijanom mesarskom licu na dvorišnim vratima. Taj barokni ures na kraju ove i ovakve večeri, to je u tebi tražio tvoj romantični atavizam smješten između dvanaestog i trinaestog rebra, neka iracionalna potreba da se omekšaju rubovi surove stvarnosti. Zapravo, trebao si reći Realizam je gotov, ali to nije bilo dovoljno snažno koliko je zahtijevao trenutak. Kakav nadrealizam, pitao je promuklim glasom taj karakter. Umjesto odgovora samo si još više rastegao osmijeh. Dok si nasuprot kluba ulazio u hladno ždrijelo zgrade u kojoj obitavaš, čuo si kroz šum u ušima kako dovikuje Baš nadrealizam, dobro kažeš.

Dok si koračao hodnikom pomislio si kako ga se više ne bojiš. Kada si bio dječak, bojao si ga se - tog hodnika. Posebno mračnog dijela koji vodi u podrum jer si dobro znao da je tamo leži davno ubijena žena. Znao si čak i na kom je mjestu zakopana iako nikada nisi kročio dolje. Kada si napokon, godinama kasnije, kao golobradi mladić napokon sišao u podrum on je bio identičan slici koju si svih ovih godina nosio u glavi, i naježio si se vidjevši to neoznačeno mjesto na kojem počiva. Ne možeš sa stopostotnom sigurnošću reći tko je ubojica, ali ako su poruke iz Etera točne, a u tvom slučaju jesu jer imaš dobre antene (trebale su proći 33 godine da napokon počneš vjerovati porukama iz Etera više nego li beskrajnim kombinacijama svog mozga), to je arhitekt ove zgrade. Taj je doktor Caligari ubio svoju ljubavnicu i nekažnjeno se izvukao. Kao dječak jasno si osjećao njezino prisustvo u kući. Ponekad te je posjećivala u snovima. I tvoj ju je brat osjećao. I njega je posjećivala u snovima. Ustanovili ste to u razgovoru, dvadeset godina kasnije.

Više je ne viđaš i ne osjećaš. Ipak, ona je još uvijek tu. Čeka nekog odvažnijeg. Ti nikada nisi skupio dovoljno hrabrosti da uzmeš kramp i raskopaš taj zemljani podrum te joj napokon doneseš mir. Možda moraš još čekati da tvoje ludilo naraste. Određena količina ludila svakako je neophodna da čovjek može živjeti...

A možda si svoje odradio, misliš. Možda je to to. Možda su ovi redovi i ova priča dovoljno iskupljenje za tvoju kukavičluk (ako za takvo što uopće postoji iskupljenje).

Otvorio si škripava vrata. Kuća, ali ne dom. To je samo mjesto na kojem trenutno živiš. Dom je sa onu stranu vrata. Ne postoji ništa na svijetu što možeš nazvati svojim. Osim snova.

Otvorio si prozore, skinuo se, popio čašu hladnog mlijeka, iz kartonskog škanicla istresao zadnju naranču, izravnao ga, uzeo olovku i stao pisati:


kročiš u san
tu je
na istom mjestu
u istom položaju
u kojem si je ostavio
jutros
kada si se probudio
spava
uvlačiš se u krevet
i promatraš joj lice
slušaš kako diše
znaš da sanja
kako ulaziš kroz ta vrata
i liježeš kraj nje
da joj promatraš lice
i pomišljaš
dva tisućljeća nakon Krista
svakih 30 sekundi u svijetu
od gladi umre jedno dijete
Pol Pot je pobio 1/5 stanovništva Kambođe
Staljin je sredio 20 milijun Rusa
u drugom svjetskom ratu stradalo je 55 milijuna ljudi
u prvom svjetskom ratu stradalo je 10 milijuna ljudi
ubojica čuči na svakom metru kvadratnom
čeka, posve čovjekolik, tvoj susjed, brižan otac dvoje djece
naoružan, spreman, spremniji nego što ćemo ti i ja ikada biti
povijest je samo gomila prolivene krvi, sperme, pobačaja
spletki, podmetanja, laži, preljuba i prevara
proždrtih krava, volova, ševa, veprova, janjaca
spaljenih sela, gradova i šuma
odsječenih glava, udova, iskopanih očiju
prolivenih suza silovanih žena
nema tu ničeg svetog
ničeg da se uradi
ničeg da se postigne
osvoji
jednog ćeš dana otvoriti oči
i ja ću vidjeti koje su boje
reći ćeš mi svoje ime
i više se neću vraćati
k toj bagri...



Grub rukopis dotakao je marginu. To te vraća u stvarnost. Primjećuješ da si popio litru mlijeka, da sjediš gol i da ti još uvijek šumi u ušima. Odlaziš spavati.

Gasiš svijetlo i liježeš u krevet.

Kročiš u san. Tu je. Na istom mjestu, u istom položaju, u kojem si je ostavio jutros...
- 08:47 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>