Marketing
Gjuro2, zadnja večer sezone
Vratiš se kući ni pijan ni trijezan i pitaš se kako bi to bodovao, kao plus ili minus. U zadnje vrijeme sve je češće tako i sve u svemu kurs kojim kreće tvoje mentalno zdravlje ide ka tome da postaneš fratar, a u konačnici možda čak i svetac. Zar ti nije jednom prilikom friško preobraćena R. rekla – O Huc, ti si kao sveti Augustin, veliki grješnik, ako se preobratiš mogao bi postati veliki svetac. A ti si odgovorio – Sveti Augustin bio je pravi pizdek, molim te nemoj raditi takve usporedbe.
R. je dalje, prisjećaš se, svojim kreštavim glasom, pravilno sjedeći nastavila pričati o svom preobraćenju, o grupni molitvama, Međugorju, o Božjim znakovima, o svojoj velikoj patnji o kojoj nije željela otvoreno pričati (jer je zapravo i nije bilo) .... Slušao si je misleći kako je površna, kako joj ništa nije jasno, i kako joj nije samo glas papagajski, već i misli. Oduvijek je bila štreberica.
Ljudi naprosto obožavaju modele. Modeli im pomažu da se osjećaju sigurnima. Ali to je privid. Ništa nije sigurno. Ništa se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Ako želiš živjeti moraš imati petlju i riskirati.
R. je nezaustavljivo mljela i mljela. – Kada si se zadnji put jebala – iznenada si je prekinuo. Ustuknula je. – Ne brini, neću te jebati – dodao si – ja sam svetac koji prosvjetljuje kurcem, ali nisam milostiv. Ne zavrjeđuje svaka prosvjetljenje.
Ustala je i otišla bez pozdrava. Od onda ju nisi vidio. Ima tome tri godine.
No, večeras... večeras si završio u Gjuri2.
***
Gjuro2, kulturna večer utorkom, zadnja večer sezone. Vječno ista scena: Udruga izgubljenih duša, Društvo za zaštitu uzaludnosti, Luljuškavi pjani brod i Zagrebačka škola nejebice. Bilo je dobro. Nasmijao si se. U tom smijehu nije bilo ničeg superiornog kako ti je želio imputirati tvoj poznanik i povremeni statist u tvom povremenom tulumarsko-raspašojskom životu. Oh, ne, pobogu. Bio je to radostan smijeh isprepleten sa čuđenjem i fascinacija veličanstvenim Božjim naumom. Nisi shvaćao, ali osjećao si da u tom, naizgled boshovskom kaosu, postoji strahovita, gotovo fraktalna logika. Kada su nakon teme iz Jalte, Jalte (... neka cijeli ovaj svijet...) pustili Franka, My Way, digao si sidro.
Na izlasku si imao potrebu reći Nadrealizam je gotov. U prolazu si uputio te riječi nekom pijanom mesarskom licu na dvorišnim vratima. Taj barokni ures na kraju ove i ovakve večeri, to je u tebi tražio tvoj romantični atavizam smješten između dvanaestog i trinaestog rebra, neka iracionalna potreba da se omekšaju rubovi surove stvarnosti. Zapravo, trebao si reći Realizam je gotov, ali to nije bilo dovoljno snažno koliko je zahtijevao trenutak. Kakav nadrealizam, pitao je promuklim glasom taj karakter. Umjesto odgovora samo si još više rastegao osmijeh. Dok si nasuprot kluba ulazio u hladno ždrijelo zgrade u kojoj obitavaš, čuo si kroz šum u ušima kako dovikuje Baš nadrealizam, dobro kažeš.
Dok si koračao hodnikom pomislio si kako ga se više ne bojiš. Kada si bio dječak, bojao si ga se - tog hodnika. Posebno mračnog dijela koji vodi u podrum jer si dobro znao da je tamo leži davno ubijena žena. Znao si čak i na kom je mjestu zakopana iako nikada nisi kročio dolje. Kada si napokon, godinama kasnije, kao golobradi mladić napokon sišao u podrum on je bio identičan slici koju si svih ovih godina nosio u glavi, i naježio si se vidjevši to neoznačeno mjesto na kojem počiva. Ne možeš sa stopostotnom sigurnošću reći tko je ubojica, ali ako su poruke iz Etera točne, a u tvom slučaju jesu jer imaš dobre antene (trebale su proći 33 godine da napokon počneš vjerovati porukama iz Etera više nego li beskrajnim kombinacijama svog mozga), to je arhitekt ove zgrade. Taj je doktor Caligari ubio svoju ljubavnicu i nekažnjeno se izvukao. Kao dječak jasno si osjećao njezino prisustvo u kući. Ponekad te je posjećivala u snovima. I tvoj ju je brat osjećao. I njega je posjećivala u snovima. Ustanovili ste to u razgovoru, dvadeset godina kasnije.
Više je ne viđaš i ne osjećaš. Ipak, ona je još uvijek tu. Čeka nekog odvažnijeg. Ti nikada nisi skupio dovoljno hrabrosti da uzmeš kramp i raskopaš taj zemljani podrum te joj napokon doneseš mir. Možda moraš još čekati da tvoje ludilo naraste. Određena količina ludila svakako je neophodna da čovjek može živjeti...
A možda si svoje odradio, misliš. Možda je to to. Možda su ovi redovi i ova priča dovoljno iskupljenje za tvoju kukavičluk (ako za takvo što uopće postoji iskupljenje).
Otvorio si škripava vrata. Kuća, ali ne dom. To je samo mjesto na kojem trenutno živiš. Dom je sa onu stranu vrata. Ne postoji ništa na svijetu što možeš nazvati svojim. Osim snova.
Otvorio si prozore, skinuo se, popio čašu hladnog mlijeka, iz kartonskog škanicla istresao zadnju naranču, izravnao ga, uzeo olovku i stao pisati:
kročiš u san
tu je
na istom mjestu
u istom položaju
u kojem si je ostavio
jutros
kada si se probudio
spava
uvlačiš se u krevet
i promatraš joj lice
slušaš kako diše
znaš da sanja
kako ulaziš kroz ta vrata
i liježeš kraj nje
da joj promatraš lice
i pomišljaš
dva tisućljeća nakon Krista
svakih 30 sekundi u svijetu
od gladi umre jedno dijete
Pol Pot je pobio 1/5 stanovništva Kambođe
Staljin je sredio 20 milijun Rusa
u drugom svjetskom ratu stradalo je 55 milijuna ljudi
u prvom svjetskom ratu stradalo je 10 milijuna ljudi
ubojica čuči na svakom metru kvadratnom
čeka, posve čovjekolik, tvoj susjed, brižan otac dvoje djece
naoružan, spreman, spremniji nego što ćemo ti i ja ikada biti
povijest je samo gomila prolivene krvi, sperme, pobačaja
spletki, podmetanja, laži, preljuba i prevara
proždrtih krava, volova, ševa, veprova, janjaca
spaljenih sela, gradova i šuma
odsječenih glava, udova, iskopanih očiju
prolivenih suza silovanih žena
nema tu ničeg svetog
ničeg da se uradi
ničeg da se postigne
osvoji
jednog ćeš dana otvoriti oči
i ja ću vidjeti koje su boje
reći ćeš mi svoje ime
i više se neću vraćati
k toj bagri...
Grub rukopis dotakao je marginu. To te vraća u stvarnost. Primjećuješ da si popio litru mlijeka, da sjediš gol i da ti još uvijek šumi u ušima. Odlaziš spavati.
Gasiš svijetlo i liježeš u krevet.
Kročiš u san. Tu je. Na istom mjestu, u istom položaju, u kojem si je ostavio jutros...
Post je objavljen 05.06.2008. u 08:47 sati.