Sjedio je nepomično, na rasklimanom stolcu, sred ispražnjene kuhinje i pušio. Nije imao nikakvih misli. Nije imao želja. Osjećaja. Bio je prazan kao porazna boca. Nastojao je samo otpuhnuti savršene krugove dima.
Svirao je nekakav sladunjavi evergrin na minijaturnom, starinskom radiju.
- Dva su sata i deset minuta, i mi nastavljamo dalje s programom – oglasio se radijski voditelj opčinjen svojim glasom. Zvali neki ljudi, pričali sa njim, svakodnevne gluposti, nekih desetak minuta, a onda je ponovo zasvirao evergrin.
Zapalio je novu cigaretu. Avion je letio u 7.30.
– Evo nas opet u eteru - oglasio se gizdavac. - Upravo mi se javila Ksenija. Kaže da večeras zauvijek napušta ovaj grad i željela bi još s nekim popričati prije nego li ode. Broj telefona je 4865133. Ponavljam 4865133, Ksenija, pa neka joj se netko javi...
Nisam jedini koji večeras zauvijek odlazi, pomislio je.
Ponovo je svirala glazba. Ponovo je zapalio cigaretu.
Oko tri sata više nije imao cigareta. Bacio je opušak na pod i nekoliko puta prošao praznim stanom gore-dolje. U njemu nije bilo niti jednog komada namještaja, baš ničeg što bi svjedočilo o tome da je ikada živio ovdje. A čitav je život proveo tu. Obukao je kaput i izišao na ulicu. Ključeve je bacio u poštanski sandučić.
Mislio je prošetati ulicama, još jednom zagedati se u zgrade koje su toliko dugo bile kulise na pozornici njegove osobne povijesti, ali je vraški lijevalo, pravi potop, i on nije imao kišobran.
Potražio je taksi i odvezao se na aerodrom.
***
Kupio je cigarete, sjeo u restoran, naručio kavu. Konobarovo lice bilo je antipatično. I lice drugog konobara bilo je antipatično. Držali su se jako važno, kao da su u najmanju ruku predsjednici Tunguzije. Ambijent je bio odbojan, smeđ, socijalistički, čovjek bi mogao pomisliti da se u posljednjih petnaest godina ovdje ništa nije promijenilo. I nije.
Otezao je s kavom, pušio, promatrao ljude. Lica su bila bešćutna i glupa. Bila su toliko glupa da su u sekundi mogla postati zla.
Otišao je do kioska, kupio telefonsku karticu, potražio telefon. Okrenuo je 4865133. Oduvijek je dobro pamtio brojeve. Telefon je dugo zvonio. Nitko se nije javio. Vratio se natrag i naručio još jednu kavu.
Vrijeme se vuklo kao stara kornjača.
Ljudi su se izmjenjivali. Lica su i dalje bila bezlična.
Ponovo je otišao do telefona, okrenuo broj. I ponovo je telefon dugo zvonio.
Onda se čekirao.
- Prtljaga – pitala je službenica.
- Ništa – odgovorio je.
Pogledala ga je sumnjičavo i napravila gadljiv izraz lica.
Prošao je kroz carinska vrata ne osvrnuvši se. Nitko mu nije mahnuo. Nikome nije rekao da odlazi.
Malo se muvao po ničijoj zemlji, a onda je otišao u djutić i kupio viski. Odmah ga načeo.
Kada se avion vinuo u zrak osjetio je olakšanje.
Bili su u zraku sat vremena, a on je bio pri kraju boce. Nastupile su turbulencije. Avion se batrgao, tresao, propinjao, ponirao. Odasvud su dopirali nervozni uzdasi i prigušeni krikovi. Pogledaj ih, zbilja su jadni, mislio je, strepe za svoje majušne, beznačajne, kukavno traćene živote lišene i jednog plemenitog osjećaja, misli ili djela. Samo egoizam koji strepi za svoju debelu guzicu.
Okrenuo se, spustio roletu na prozorčiću i zaspao bez snova.
***
Netko ga je tapšao.
- ... Sir, Sir.. wake up, we have arrived.
Otvorio je oči. Pred njim je stajala dražesna Azijatkinja, stjuardesa anđeoskog osmijeha.
- O, Haven, I'm in Haven... – počeo je pjevati imitirajući Louisa Armstronga. Uzvratio je osmijeh.
- Haven should wait for a while. Come on...
Ustao je polako. Avion je bio pust. Krenuo je prema izlazu ostavivši kaput na sjedištu, više mu neće trebati.
- Sir, your coat- viknula je za njim dražesna stjuardesa. Odmahnuo je rukom.
Na izlazu ga zabljesne jako sunce. Zasta i stavi ruku preko očiju, pa duboko udahne da oćuti miris zraka. Miris je bio slatkast, zrak je bio suh, sunce je godilo. Činilo se kao dobar početak.
Dolje je čekao minibus prepun ljutitih putnika.
- Predsjedniče, hoćemo li više - neko je doviknuo.