Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

25.01.2008., petak

Mima i gospodin Fred

Ginger alias Mima
Dakle svašta! Imao sam tu djevojku, bila je to jedna jako fina djevojka, znate kako to već ide: kristalne čaše za bijelo vino, kristalne čaše za crno vino, kristalne čaše za žesticu, platneni ubrusi, nedjeljni obiteljski ručkovi, kućna pomoćnica, fini auti, uspravno sjedenje, glasovir i balet, tuširanje po nekoliko puta na dan, friško cvijeće u vazi, obiteljski albumi, mama, tata i neizostavni edipovski kompleks u paketu, i tako dalje. Alkohol nije pila, a prostačila je još manje. Ja, prostak kakvim me je Bog dao, morao sam se prilično kontrolirati da ne skliznem svoj standardni repertoar KURAC PIČKA PALAC. Skanjivala se čak i kada bi rekao SISE. Sise nisu bile sise, već ženske grudi, rekla bi, molit ću lijepo. Dobro, rekao bih pomirljivo, ženske grudi. Njezinu smo pičku morali zvati Mima, a moju batinu nikako drugačije nego gospodin Fred. Tako je sva ta praščarija ostala u sferi nevinosti što se nas tiče, i događala se isključivo između gospodina Freda i Mime.

Jebati se pak htjela samo u misionarskom položaju. Jednom sam ju pokušao zaskočiti straga. – Hej što to radiš – pobunila se. – Milena, uvodim malo živosti u ovu igru. – To je zločesto – rekla je misleći da joj želim provaliti na zadnji ulaz. – Pa ne mislim da gospodin Fred bude nevjeran i prošeće u Žužu. – Kamo? – ŽUŽU – rekao sam i protrljao joj šupčić. – Svejedno – ustrajala je – to je zločesto. – Oh, Boga mu jebem – prasnuo sam – otkad je to zločesto?!!! – Mladiću, pripazi malo na svoj jezik – upozorila me je. Došlo mi je da ju silujem.

Sjećam se kada smo se trebali prvi puta puknuti: vještim pokretom skinuo sam joj gaćice, a ona je pitala – Imaš li kakvu zaštitu? Nije pitala: hej, imaš li kondom, kurton, prezervativ, po mogućnosti s okusom maline jer taj najviše volim, već tako, idiotski: imaš li kakvu zaštitu? – Imam milena – odgovorio sam – zaštitu na radu, ali sada sam na godišnjem. – Houston – rekla je ona mirno – imamo problem.
Morali smo odgoditi spuštanje.

Ipak, danas kada razmišljam, bila je to žena s najmirisnijom picom na svijetu. Čim bi se počeo prstima šetati po njenom venerinom brežuljku sladostrasan med počeo bi curiti niz njezine butine mirišući kao šumsko voće. Tih sam dana rijetko prao ruke i često sam sjedio u zamišljenoj pozi, podbočen o desnu ruku, držeći prste pod nosom. Ljudi su mislili da me nešto muči, da sam opet u filozofskoj fazi i lamentiram nad sudbinom svijeta.

Trajalo je to mjesecima. Onda sam došao jednog dana i rekao – Čuj milena, vrijeme je da idem, cesta me zove. Ovo je stakleno zvono, kavez sa zlatnim rešetkama, dvolitarski akvarij, ne mogu ja to. Tamo (pokazao sam na prozor), tamo je svijet. Mene zanima čega sve tamo ima. – Dobro – rekla je hladno i nezainteresirano, zatim je ustala, uzela knjigu i počela ju čitati. Njena šutnja nije bila osuđujuća, već ravnodušna. Znao sam točno što misli: nikada i nisam računala s tobom. Što se mene tiče, ja sam se trebao pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koje ne zanima stvaran život, ljudi koji se drže uhodane, poznate šprance već generacijama i stoljećima, jedan divan, dosadan, malograđanski svijet lišen oštrih rubova i prijetećih sijena, produkt kolektivne svijesti koja se samo želi razmnožiti i to je sve. I, ah da, da ljubav na kraju nikada ne pobjeđuje. – Ajde milena, čuvaj se – rekao sam na odlasku. Ona je i dalje šutjela. Ispratio me šušanj lista knjige.

Nije prošlo dugo, udala se, rekli su mi. Nije prošlo dugo, rodila je, rekli su mi. A zašto mi pričate o njoj, pitao sam, odjebite molim s tom pričom. Ušutjeli su.

Nisam ju vidio punih deset godina. Sve do jučer. Hodala je polako glavnom trgovačkom ulicom promatrajući izloge. Jednom je rukom gurala kolica, drugom je držala debelo dijete za ruku, presliku muža koji se poput morža, lijeno i nezainteresirano gegao s njezine desne strane. Lice joj je bilo iscrpljeno, prepuno bora kao da boluje od bolesti ubrzanog starenja. Žena od 35 izgledala je kao žena od 65, i sav puder i maskara svijeta nisu bili dovoljni da kamufliraju tu činjenicu. Naravno, odmah sam znao o čemu se tu radi: ovdje nema ljubavi, samo plan i program. Muška ljubav hrani ženu i samo tada ona cvate. Gdje toga nema žene izgledaju, evo, upravo ovako.

Prošao sam pored njih. Okrznula me pogledom. Nije me prepoznala. I bolje da je tako. U suprotnom bi možda osjetila nelagodu zbog svog izgleda. Ili zbog mog. Jer hodajući dalje niz ulicu ugledao sam svoj odraz u izlogu zatamnjenih stakala i zastao zaslijepljen svojom pojavom. Bio sam čovjek na mjestu, nije bilo sumnje. Jedna markantna muževna pojava u najboljim godinama, ingenioznog pogleda s pozamašnim životnim iskustvom koje samo u pametnih ljudi rezultira onim što se naziva mudrošću. Tip kome su stvari jasne! Posljednjih od te vrste.
Da stvar bude bolja, postao sam deset godina mlađi, u fizičkom, psihičkom, i «duhovnom» smislu. Paradoksalno? Kontradiktorno? Ne, takav mi je naprosto horoskop: rođen sam star da postanem mlad.

Onda sam se trgnuo sjetivši se da me kući, na krevetu čeka meka, friška, gola, podatna, putena, osamnaestogodišnjakinja koju sam prašio već dva mjeseca i koja se nikako nije mogla zasititi mog kurca. Požurio sam. Gospon Fred imao je vraškog posla.
- 18:55 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

14.01.2008., ponedjeljak

HOBI

Sjedim s Antunom na kavi. On mi priča - Ima ti Ivek tog frenda, Rudi mu je ime. Lik ti odlazi na nogometne utakmice, stavi kameru na stativ, uperi je u neku skupinu ljudi i pusti ju da snima neko vrijeme, kojih dvadesetak minuta, onda ju usmjeri na drugu skupinu ljudi, narednih 20 min, i tako čitavu utakmicu. Sutradan, opskrbljen kokicama, košpicama, kikirikijem, čipsom i gajbom piva sjedne pred ekran i gleda što je snimio. Čovjek koji ga nije upoznao mogao bi pomisliti da u toj aktivnosti postoji neka dublja nakana ili smisao, da je u pitanju kakav sociološki ili psihološki research, želja da se shvati ljudsko ponašanje i djelovanje, no tu nema ništa više od hobija i još jednog načina da se utuče vrijeme. On je jedan posve naturalan, zemaljski tip, znaš.
Jednog dana, tko zna iz kojeg razloga, odlučio je potajice snimati svoju ženu, valjda mu utakmice više nisu bile dovoljne. Postavio je kameru u dnevni boravak, na policu među knjige, i zumirao na dio kuhinje. Prvih se dana nije se mnogo događalo, no trećeg je dana imao što vidjeti: ona je kući dovela nekog tipa i poševila se točno u tom kadru. Zamisli, točno u tom kadru!
- A što se toliko čudiš – pitao sam ga – pa prokljuvila ga je.
- To i Mima kaže: napravila je to iz čiste osvete (Mima je inače Antunova žena s kojom je u braku već 18 godina). Uglavnom, sada ga to ždere, ali ne usuđuje se potegnuti to pitanje jer kako da objasni to što ju je išao potajice snimati?
- Dobro, priča nije loša, pomalo Carverovska, znaš ono: dogodi se nešto značajno u ljudskom odnosu poslije čega stvari nisu iste, i nikada više neće biti iste, ali ljudi nastavljaju uhodanim putem, ignoriraju činjenice, prave se da ništa nisu vidjeli. Obladi-oblada, sve dok jednog dana netko ne posegne za pištoljem, no to je već Bukowski ili Mailer, a ne Carver. S druge strane mogao bi to biti početak jedne nove igre za njih dvoje, iako se zapravo radi o otrcanom zapletu iz erotskih filmova: u želji da prokljuvi da li je u pitanju osveta ili mu se ona već godinama jebe iza leđa, Rudi postavlja kameru na razna mjesta po stanu. Ubrzo uviđa da je u pitanju osveta jer se ona uvijek jebe samo u odabranim kadrovima. No sada kada zna istinu on ne staje, već nastavlja s igrom pošto ga to počinje uzbuđivati do te mjere da gledajući snimke vadi kitu i masturbira. To daje posve novu dimenziju njihovom odnosu, i ponovo uspostavlja stanovitu prisnost koja je, nakon 12 godina braka, bila posve nestala.
- Kako god, nemoj o tome nikome pričati, ipak radi se o Ivekovom prijatelju.
- Ma ne brini mileni, kome bih ja to ispričao?
- Nego, jesi li ikada saznao što je bilo sa Anabel? – zatekao me pitanjem.

Odgovorio sam mu, ali to je pak druga priča.
- 10:30 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

04.01.2008., petak

JUNKY

Već sam danima bio na putu i nisam sreo duše. Napokon u kotlini ugledah franjevački samostan. Spustio sam se dolje. Imali su odmorište za putnike namjernike. Na ulazu je bilo ispisano goticom Kafić kod sv. Franje Asiškog. Privezao sam konja i ušao.
- Dobar dan – rekoh mladom fratru za šankom.
- Bog daj – reče on.
- Kavu molim.
- Imamo samo od cikorije – reče on.
- E, jebiga.
- Molim vas gospodine... – mislio je na moj pogani jezik i skrušeno slegnuo ramenima.
- Pardon. Cikorija velite?
- Espresso cikorija – pojasni.
- A u kurac!
- Gospodine, molim vas...
- Ispričavam se. Daj mi onda tu cikoriju.
Fratar ode, a ja sjedoh do prozora.
U prostoriji nije bilo nikog osim mene i patuljka koji je sjedio u kutu i znatiželjno me mjerkao svojim sitnim ludim očicama. Zatim je ustao i prišao mi.
- Jel znaš ti da je i Da Vinci bio narkić – uhvatio me gnjaviti.
- Ne, on je bio homić, tako su nas barem učili povijest umjetnosti u primijenjenoj – primijetih znalački .
- To ne znam čovječe, al frajer je bio non-stop odvaljen.
- Jel, a na čem je bio?
- Sve, opijum, morfij, koka... ali najviše na tripu.
- Ma daj, molim te... cinquecento i lsd.
- Kad ti kažem, on je izmislio lsd. Što misliš odakle mu sve te ideje?
- Lima, daj odjebi nisam raspoložen za tvoja sranja.
- O Dio mio, zašto mi ne vjeruješ. Ne bih ti ja lagao. Majke mi preko groba. Dabog da se udavio u vlastitoj rektalnoj sluzi ako ti lažem.
- Mali, ti si lud. No bueno.
- Ti si degenerik, ne ja. Dabog da ti presahnula jebovina.
- Malči odjebi odavde. Imaš 5 sekundi, a onda ću te rasporit ovim nožem.
Izvadio sam bowie nož na stol.
Maknuo se tri metra od mene. Ali nije prestajao.
- Jebi... jebi... jebivjetar, to si ti degeneriče. Znam opakog vrača koji će pozvati Zeusa i čitavu koreanku vojsku s Kavkaza da te izjebe ravno u taj tvoj zgrčeni šupak i pojede ti jetru ako ne priznaš da je Da Vinci bio junky.
Zgrabio sam nož i krenuo prema njemu. Pretvorio se u velikog zelenog diva.
- A što ćeš sad? – grohotom se nasmijao.
Nisam ustuknuo pred tim neviđenim prizorom. Znao sam i ja neke trikove. Prišao sam mu blizu, a on se prezirno cerekao gledajući moju kratku oštricu. Pritisnuo sam puce na nožu i oštrica se istog trena produžila za dva metra pogodivši zelenog ravno u srce. Umjesto jauka, začuo se zvuk poput mokrog prdeža koji je dolazio iz mjesta gdje sam ga probio. Ubrzo je predamnom bila gomila zelene ispuhane plastike. Sjeo sam natrag za stol.
- Fratre, hoće li ta kava više – rekao sam ljutito.
- Evo, samo što nije.
Posegao sam za novinama. Kako sam ih otvorio tako su sva slova popadala na pod, i u rukama mi je ostao samo bijeli papir. Bože, kako loš tisak, pomislio sam. Fratar je napokon donio kavu.
- Sretan Božić – rekao je, a vani je počelo sniježiti.
- I tebi sinko – rekoh.

- 14:24 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>