Dakle svašta! Imao sam tu djevojku, bila je to jedna jako fina djevojka, znate kako to već ide: kristalne čaše za bijelo vino, kristalne čaše za crno vino, kristalne čaše za žesticu, platneni ubrusi, nedjeljni obiteljski ručkovi, kućna pomoćnica, fini auti, uspravno sjedenje, glasovir i balet, tuširanje po nekoliko puta na dan, friško cvijeće u vazi, obiteljski albumi, mama, tata i neizostavni edipovski kompleks u paketu, i tako dalje. Alkohol nije pila, a prostačila je još manje. Ja, prostak kakvim me je Bog dao, morao sam se prilično kontrolirati da ne skliznem svoj standardni repertoar KURAC PIČKA PALAC. Skanjivala se čak i kada bi rekao SISE. Sise nisu bile sise, već ženske grudi, rekla bi, molit ću lijepo. Dobro, rekao bih pomirljivo, ženske grudi. Njezinu smo pičku morali zvati Mima, a moju batinu nikako drugačije nego gospodin Fred. Tako je sva ta praščarija ostala u sferi nevinosti što se nas tiče, i događala se isključivo između gospodina Freda i Mime.
Jebati se pak htjela samo u misionarskom položaju. Jednom sam ju pokušao zaskočiti straga. – Hej što to radiš – pobunila se. – Milena, uvodim malo živosti u ovu igru. – To je zločesto – rekla je misleći da joj želim provaliti na zadnji ulaz. – Pa ne mislim da gospodin Fred bude nevjeran i prošeće u Žužu. – Kamo? – ŽUŽU – rekao sam i protrljao joj šupčić. – Svejedno – ustrajala je – to je zločesto. – Oh, Boga mu jebem – prasnuo sam – otkad je to zločesto?!!! – Mladiću, pripazi malo na svoj jezik – upozorila me je. Došlo mi je da ju silujem.
Sjećam se kada smo se trebali prvi puta puknuti: vještim pokretom skinuo sam joj gaćice, a ona je pitala – Imaš li kakvu zaštitu? Nije pitala: hej, imaš li kondom, kurton, prezervativ, po mogućnosti s okusom maline jer taj najviše volim, već tako, idiotski: imaš li kakvu zaštitu? – Imam milena – odgovorio sam – zaštitu na radu, ali sada sam na godišnjem. – Houston – rekla je ona mirno – imamo problem.
Morali smo odgoditi spuštanje.
Ipak, danas kada razmišljam, bila je to žena s najmirisnijom picom na svijetu. Čim bi se počeo prstima šetati po njenom venerinom brežuljku sladostrasan med počeo bi curiti niz njezine butine mirišući kao šumsko voće. Tih sam dana rijetko prao ruke i često sam sjedio u zamišljenoj pozi, podbočen o desnu ruku, držeći prste pod nosom. Ljudi su mislili da me nešto muči, da sam opet u filozofskoj fazi i lamentiram nad sudbinom svijeta.
Trajalo je to mjesecima. Onda sam došao jednog dana i rekao – Čuj milena, vrijeme je da idem, cesta me zove. Ovo je stakleno zvono, kavez sa zlatnim rešetkama, dvolitarski akvarij, ne mogu ja to. Tamo (pokazao sam na prozor), tamo je svijet. Mene zanima čega sve tamo ima. – Dobro – rekla je hladno i nezainteresirano, zatim je ustala, uzela knjigu i počela ju čitati. Njena šutnja nije bila osuđujuća, već ravnodušna. Znao sam točno što misli: nikada i nisam računala s tobom. Što se mene tiče, ja sam se trebao pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koje ne zanima stvaran život, ljudi koji se drže uhodane, poznate šprance već generacijama i stoljećima, jedan divan, dosadan, malograđanski svijet lišen oštrih rubova i prijetećih sijena, produkt kolektivne svijesti koja se samo želi razmnožiti i to je sve. I, ah da, da ljubav na kraju nikada ne pobjeđuje. – Ajde milena, čuvaj se – rekao sam na odlasku. Ona je i dalje šutjela. Ispratio me šušanj lista knjige.
Nije prošlo dugo, udala se, rekli su mi. Nije prošlo dugo, rodila je, rekli su mi. A zašto mi pričate o njoj, pitao sam, odjebite molim s tom pričom. Ušutjeli su.
Nisam ju vidio punih deset godina. Sve do jučer. Hodala je polako glavnom trgovačkom ulicom promatrajući izloge. Jednom je rukom gurala kolica, drugom je držala debelo dijete za ruku, presliku muža koji se poput morža, lijeno i nezainteresirano gegao s njezine desne strane. Lice joj je bilo iscrpljeno, prepuno bora kao da boluje od bolesti ubrzanog starenja. Žena od 35 izgledala je kao žena od 65, i sav puder i maskara svijeta nisu bili dovoljni da kamufliraju tu činjenicu. Naravno, odmah sam znao o čemu se tu radi: ovdje nema ljubavi, samo plan i program. Muška ljubav hrani ženu i samo tada ona cvate. Gdje toga nema žene izgledaju, evo, upravo ovako.
Prošao sam pored njih. Okrznula me pogledom. Nije me prepoznala. I bolje da je tako. U suprotnom bi možda osjetila nelagodu zbog svog izgleda. Ili zbog mog. Jer hodajući dalje niz ulicu ugledao sam svoj odraz u izlogu zatamnjenih stakala i zastao zaslijepljen svojom pojavom. Bio sam čovjek na mjestu, nije bilo sumnje. Jedna markantna muževna pojava u najboljim godinama, ingenioznog pogleda s pozamašnim životnim iskustvom koje samo u pametnih ljudi rezultira onim što se naziva mudrošću. Tip kome su stvari jasne! Posljednjih od te vrste.
Da stvar bude bolja, postao sam deset godina mlađi, u fizičkom, psihičkom, i «duhovnom» smislu. Paradoksalno? Kontradiktorno? Ne, takav mi je naprosto horoskop: rođen sam star da postanem mlad.
Onda sam se trgnuo sjetivši se da me kući, na krevetu čeka meka, friška, gola, podatna, putena, osamnaestogodišnjakinja koju sam prašio već dva mjeseca i koja se nikako nije mogla zasititi mog kurca. Požurio sam. Gospon Fred imao je vraškog posla.
Post je objavljen 25.01.2008. u 18:55 sati.