Već sam danima bio na putu i nisam sreo duše. Napokon u kotlini ugledah franjevački samostan. Spustio sam se dolje. Imali su odmorište za putnike namjernike. Na ulazu je bilo ispisano goticom Kafić kod sv. Franje Asiškog. Privezao sam konja i ušao.
- Dobar dan – rekoh mladom fratru za šankom.
- Bog daj – reče on.
- Kavu molim.
- Imamo samo od cikorije – reče on.
- E, jebiga.
- Molim vas gospodine... – mislio je na moj pogani jezik i skrušeno slegnuo ramenima.
- Pardon. Cikorija velite?
- Espresso cikorija – pojasni.
- A u kurac!
- Gospodine, molim vas...
- Ispričavam se. Daj mi onda tu cikoriju.
Fratar ode, a ja sjedoh do prozora.
U prostoriji nije bilo nikog osim mene i patuljka koji je sjedio u kutu i znatiželjno me mjerkao svojim sitnim ludim očicama. Zatim je ustao i prišao mi.
- Jel znaš ti da je i Da Vinci bio narkić – uhvatio me gnjaviti.
- Ne, on je bio homić, tako su nas barem učili povijest umjetnosti u primijenjenoj – primijetih znalački .
- To ne znam čovječe, al frajer je bio non-stop odvaljen.
- Jel, a na čem je bio?
- Sve, opijum, morfij, koka... ali najviše na tripu.
- Ma daj, molim te... cinquecento i lsd.
- Kad ti kažem, on je izmislio lsd. Što misliš odakle mu sve te ideje?
- Lima, daj odjebi nisam raspoložen za tvoja sranja.
- O Dio mio, zašto mi ne vjeruješ. Ne bih ti ja lagao. Majke mi preko groba. Dabog da se udavio u vlastitoj rektalnoj sluzi ako ti lažem.
- Mali, ti si lud. No bueno.
- Ti si degenerik, ne ja. Dabog da ti presahnula jebovina.
- Malči odjebi odavde. Imaš 5 sekundi, a onda ću te rasporit ovim nožem.
Izvadio sam bowie nož na stol.
Maknuo se tri metra od mene. Ali nije prestajao.
- Jebi... jebi... jebivjetar, to si ti degeneriče. Znam opakog vrača koji će pozvati Zeusa i čitavu koreanku vojsku s Kavkaza da te izjebe ravno u taj tvoj zgrčeni šupak i pojede ti jetru ako ne priznaš da je Da Vinci bio junky.
Zgrabio sam nož i krenuo prema njemu. Pretvorio se u velikog zelenog diva.
- A što ćeš sad? – grohotom se nasmijao.
Nisam ustuknuo pred tim neviđenim prizorom. Znao sam i ja neke trikove. Prišao sam mu blizu, a on se prezirno cerekao gledajući moju kratku oštricu. Pritisnuo sam puce na nožu i oštrica se istog trena produžila za dva metra pogodivši zelenog ravno u srce. Umjesto jauka, začuo se zvuk poput mokrog prdeža koji je dolazio iz mjesta gdje sam ga probio. Ubrzo je predamnom bila gomila zelene ispuhane plastike. Sjeo sam natrag za stol.
- Fratre, hoće li ta kava više – rekao sam ljutito.
- Evo, samo što nije.
Posegao sam za novinama. Kako sam ih otvorio tako su sva slova popadala na pod, i u rukama mi je ostao samo bijeli papir. Bože, kako loš tisak, pomislio sam. Fratar je napokon donio kavu.
- Sretan Božić – rekao je, a vani je počelo sniježiti.
- I tebi sinko – rekoh.
Post je objavljen 04.01.2008. u 14:24 sati.