hocemocenzuru
nedjelja, 30.06.2013.
Tuđman uveo višestranačje?
Ma koliko znali o činjenicama vezanim uz povijesna razdoblja ili događaje, za koja mislimo da su manje više apsolvirana, svako malo u medijima imamo priliku čuti za totalno drugačiju “interpretaciju” povijesnih događanja od one uvriježene, a ponekad nam se objavi i kojekakvo “senzacionalno” otkriće. Na ovim prostorima posebna je priča umanjivanje ili uvećavanje žrtava, posebno onih iz Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih, no to je posebna tema i o tome ne bih ovaj put, tema ovog posta su “interpretacije” i “otkrića” koja su me svojom nazovi šokantnošću nasmijala ili iznervirala, a nekad čak i jedno i drugo, ma koliko to čudno zvučalo.
Posebna priča je naravno Semir Osmanagić, arheolog-amater, inače čest gost HTV-ove emisije “Na rubu znanosti”, i njegove tvrdnje o 12 000 godina starim piramidama u Visokom. Posebno je zanimljiva njegova metoda, kojom je prvo dao imena piramidama (Piramida sunca, mjeseca, ovoga, onoga…) pa tek onda krenuo u iskopavanja. Poučna priča kako ljubav i novac mogu nadomjestiti struku. Kad već nije tamo neki Meksikanac uspio sa Trojom u Hercegovini, zašto ne probati sa piramidama u Bosni? Sve je to poslužilo Zabranjenom pušenju da u svojim novijim koncertnim nastupima malo promijene jedan stih pjesme “Yugo 45” koji po novom ide kažu da su čuda svijeta piramide visočke…
Josip Jurčević nas je, prilikom gostovanja u emisiji “Nedeljom u 2”, prosvijetlio da je ustanak protiv okupatora 1941. Organizirao HSS! A kako su to komunisti uspjeli izbrisati iz povijesnog pamćenja i zasluge pripisati sebi, te na kraju provesti i socijalističku revoluciju i promijeniti društveno uređenje, Jurčevič nam nije objasnio.
Imali smo i primjer razmišljanja o alternativnoj povijesti ili narodski rečeno “šta bi bilo kad bi bilo”. Nekada jako omiljeni, a sada jedan on neomiljenijih političara Ivo Sanader je jednom prilikom, opravdavajući ulazak u NATO, izjavio da je Hrvatska bila u NATO-u 1991. nikada ne bi bila napadnuta. Šteta što nije objasnio kako je to država, koja je tek pred međunarodnim priznanjem, mogla biti član pomenutog saveza, možda bi čuli i još veću glupost.
Naslušao sam se svih ovih godina svega vezano uz našu bližu, dalju i jako daleku povijest, a tako je bilo u subotu (29.06.). Nakon svečane sjednice Sabora povodom ulaska u EU Tomislav Karamarko je, prigovarajući zbog nespominjanja Franje Tuđmana tom prilikom, između ostalog rekao da je Tuđman srušio hrvatski Berlinski zid i uveo višestranačje. Na što je Karamarko mislio kad je spomenuo hrvatski Berlinski zid nije mi jasno, niti namjeravam pokušati shvatiti, to bi se moglo jednostavno pripisati njegovom gorljivom antikomunizmu. A moram priznati da sam osim Tuđmanovog rušenja hrvatskog Berlinskog zida propustio i povijesni trenutak kad je F.T. uveo višestranačje.
O Tuđmanu i njegovom shvaćanju višestranačja bi se moglo dosta toga napisati, ovaj put tek navodim poznatu izjavu: “Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato.“
No da se vratim uvođenju višestranačja i meni poznatim činjenicama o tome. Koliko znam krajem 1989. je SKH na 11. kongresu donio odluku o dopuštanju održavanja višestranačkih izbora, a početkom 1990. su sve stranke legalizirane, te je Sabor SRH donio zakone potrebne da bi se izbori mogli održati.
HDZ je osnovan u lipnju 1989, a npr. HSLS je osnivačku skupštinu imao mjesec dana ranije, pa to znači da HDZ nije bio ni prva osnovana stranka u tadašnjoj SRH, pa ni tu nema osnova za tvrdnju da je Tuđman uveo višestranačje. Ta priča mi otprilike jednako pije vodu kao recimo tvrdnja da je Tuđman uveo Dinamo (odnosno tadašnji NK Croatia) u Ligu prvaka ’98. i ’99. Ili sam to ja propustio nešto? Ako neko zna kako je Tuđman uveo višestranačje u Hrvatskoj neka javi.
nedjelja, 16.06.2013.
Hrvatska lipnja 2013.
Golubica + golub = ?
U petak su predstavnici referendumske inicijative “U ime obitelji” u Saboru predali kutije sa oko 750 000 prikupljenih potpisa. Prvo su se okupili na zagrebačkom Zrinjevcu, pa su skupa sa kutijama odšetali do Sabora. Iako su potpisi skupljeni još prije dva do tri tjedna, potpisi su kao slučajno predani dan prije zagrebačkog Gay Pridea. Teško je sad nagađati što je presudilo u izboru datuma, da li božja volja, savjeti astrologa, ili pak preporuka iz vrha Crkve ili HDZ-a? Kao kruna svega ispred Sabora su puštena dva goluba, ili kako su predstavnici inicijative precizirali golub i golubica da ne bi bilo zabune. Da li su golubica + golub obitelj pitanje je sad. Kao soundtrack ove “parade prije parade” poslužila je “Lijepa li si” od Thompsona. Logično, čovjek između ostalog pjeva o ljubavi prema obitelji, naravno kad dođe na red nakon Boga i domovine, pa je ujedno i očekivana zvučna kulisa inicijative koja sebe zove “U ime obitelji”.
Zemlja za nas
Prošlu i ovu subotu su održani splitska i zagrebačka Parada ponosa. Incidenata nije bilo i sve je prošlo kako i treba proći. Nadam se da će doći i vrijeme kad za parade neće biti potrebe, a to će se desiti naravno kad LGBT populacija bude izjednačena sa ostalima. Reklo bi se da postajemo normalnije društvo, ako sudimo po ST i ZG paradama, da nije inicijative “U ime obitelji”. Ovdje ću još istaknuti duhovite transparente koji su se mogli vidjeti u Splitu i Zagrebu kao što su “Kakva registracija? Pa nisam auto”, “I Isus je imao dva oca”, “Homofobiju u svoja 4 zida”… Slogan je bio “Ovo je zemlja za sve nas”, očito inspiriran pjesmom EKV-a “Zemlja” sa albuma “Ljubav”. I na simboličkoj razini to pokazuje razliku u odnosu na “paradu kutija”, s jedne strane Thompson a s druge EKV.
No, iako neplanirano MPT je ipak na neki način bio prisutan i u subotu na Paradi ponosa. Naime Le Zbor (lezbijsko-feministički zbor) je otpjevao svoju verziju jedne njegove pjesme. I to baš one koju su pjevali predstavnici inicijative “U ime obitelji” – “Lijepa li si”. Le Zbor je često izvodi na svojim koncertima, kao i na raznim događanjima kao što je subotnji. Tekst je naravno malo izmijenjen, ovom prilikom ću tek izdvojiti stih Jedna duša a nas dvije...
Bozanić & Kekin
Rijetko kada se desi da pobijedi neko za koga ja glasam bez obzira za što se glasa, u otrilike 90 posto (pa i više) slučajeva opcija koju izaberem nije ni blizu pobjede. Bilo da se radi o izborima za Sabor ili predsjednika, glasanju za pjesmu i album godine, izboru najseksepilnije glumice ili pjevačice, filma godine, poprilično je izvjesno da ću zaokružiti opciju koja neće pobijediti. No desilo se čudo, ovaj put sam pogodio i to dvostruko – za homofoba godine je uzabran Josip Bozanić a za homofrenda godine Mile Kekin.
Iako se na prvu loptu čini da Bozanić nije prednjačio u homofobnim istupima, jer bilo je dosta gorljivijih od njega po tom pitanju, činjenica je da je on na čelu organizacije čiji članovi često šire govor mržnje, a po svoj prilici stoje i iza gore spomenute referendumske inicijative. A još kad se tome pridoda stav Crkve prema uvođenju zdravstvenog odgoja u škole i promoviranju tolerancije prema seksualnim manjinama jasno je da priznanje odlazi u prave ruke.
Mile Kekin je nesumnjivo zaslužio svoju nagradu, i svojim pjesmama i svojim javnim istupima, iako je u subotnjem trećem dnevniku skromno izjavio da ne zna čim je zaslužio priznanje. Zadnja u nizu njegovih izjava u kojoj je između ostalog rekao da je protiv referenduma zbog budućnosti svoje djece, jer ne želi da moraju ići odavde zato što su drugačiji. Od pjesama Hladnog piva kao primjer navest ću “Frizersku pjesmu” te najnoviju “Na ovim prostorima” (...Ako si rođen van okvira/ Ovdje nećeš naći mira/ Crkveno se zvono čuje/ Priziva nove oluje…) I u Dnevniku 3 je sjajno primijetio da nije vidio inicijativu s tako lijepim imenom (U ime obitelji) a s tako ružnim namjerama.
Naslovnica
Već desetak dana me skoro sa svakog kioska gleda Jure Francetić (i ogromno slovo 'u’ na šljemu), maltene je na svakom koraku, i mada sam ga nebrojeno puta već vidio uvijek u meni izazove jednaku reakciju – gađenje. Nalazi se na naslovnici mjesečnika Vojna povijest, kojeg izdaje Večernji list, o kojem sam već nekoliko puta pisao, ali nažalost moram i ovaj put, pa makar samo na kratko. Ljubav između Francetića i VP-a traje već neko vrijeme, u broju za veljaču je predstavljen u rubrici ‘Ratnici kroz povijest’ kao “karizmatični zapovjednik elitne Crne legije”.
Zvonimiru Despotu, glavnom uredniku VP-a, to nije sporno jer su imali na naslovnici i fotografiju iz vremena JNA, koja je također dio hrvatske vojne povijesti. Pri tome svjesno zanemaruje da se radi o fotografrafiji vojne vježbe iz 1971., iz mirnodopskog vremena, 20 godina prije nego je JNA počinila zločine u Hrvatskoj, i na kojoj se nalaze uglavnom obični ljudi koji su dobili poziv za vježbu. Pandan naslovnici sa Francetićem bi mogla biti naslovnica sa recimo Ratkom Mladićem, što bi bila otprilike jednaka svinjarija. Kao još jedan izgovor su poslužile riječi neimenovanog povjesničara da je pisati o ustaškom pokretu za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo rizično jer je bio definiran “negativno terminima kao fašistički, kvislinški ili zločinački”. Zaista je nevjerojatno da neko drži spornim tvrdnje da je ustaški pokret bio fašistički, kvislinški ili zločinački . No tu se radi o kontinuitetu VP-a, a ne incidentu, jer je tamo i sam Pavelić predstavljen kao “kontroverzna ličnost koju ne treba niti sotonizirati niti divinizirati”. VP ide dalje, naslovnica sa Francetićem će možda nekome poslužiti i kao poster za ured ili doma, a uskoro stižu i “uravnotežene” knjige o ustaškoj vojnici.
Prvoligaš
Listajući Sportske novosti saznao sam da je NK Hrvatski dragovoljac postao novi prvoligaš, što samo po sebi i nije neka vijest, jer prvoplasirani iz druge lige upada u prvu ako dobije licencu. Ono što bode oči je grb HD-a na koji u sebi sadrži i grb NDH. Za one koji ne znaju (a takvih ipak ima, kao i onih koji se pretvaraju da to ne znaju) kratko objašnjenje: grb NDH ima bijelo početno polje, dok grb RH ima crveno početno polje. Grb HD-a još ima u početnom polju i crveno srce, da sve bude i jasnije, što i ne čudi jer se radi o klubu koji je osnovao Stjepan Spajić. I da se razumijemo nije problem što je HD ušao u prvu ligu (jer već je i igrao u njoj nekoliko godina), već je problem to da sportski klub sa takvim grbom uopće može i postojati.
Školska godina je pri kraju, televizijski i radijski programi polako prelaze na ljetnu šemu, ljeto je tu, ali u Hrvatskoj je lipanj kao rijetko kada pun događaja. Tu su aveti prošlosti i revizija povijesti, kao i snage koje vuku nazad u prošlost, jer dva puštena goluba (pardon, golub i golubica) nisu bili golubovi mira ni tolerancije, već jasna poruka o jedino poželjnom/podobnom ponašanju i uklapanju u takvo jednoobrazno zamišljeno društvo.
nedjelja, 09.06.2013.
Bauk nesvrstanih
Otkako je samostalne Hrvatske o pokretu nesvrstanih se u medijima puno ne govori niti piše, a i kad se to radi onda se najčešće o njemu govori sa podsmijehom i predstavlja ga se kao jednu od zabluda jugoslovenskog socijalizma, uz samoupravljanje i bratstvo-jedinstvo. Samiti pokreta nesvrstanih u TV dnevnicima budu spomenuti tek pred kraj u dvadeset i nekoj minuti, a i to sa tek dvije, tri rečenice. “Sve je to bila zabluda” često se može čuti od političara, novinara, kao i “običnih” ljudi u rijetkim prilikama kad se o tome uopće i govori. Malo ko se pita da li je ovo sad što živimo zabluda, a čak je i postavljanje ovog sasvim legitimnog pitanja neka vrsta svetogrđa.
Tim je vrijednije sve što se objavi o nesvrstanima, a da ne spade u gore opisano poželjno (i podobno) pisanje o toj temi. 2011. Tvrtko Jakovina je objavio obimno i vrijedno djelo “Treća strana hladnog rata” čije su glavne preokupacije funkcioniranje pokreta nesvrstanih, te uloga Jugoslavije (i njene diplomacije) i Josipa Broza Tita u pokretu. Također se nesvrstanih povremeno dotakne i Tomislav Jakić u svojim kolumnama u Novostima, koje preporučujem kao i naravno “Treću stranu hladnog rata”.
No zašto sam sve ovo gore spomenuo? U Novom listu u subotu sam naišao na članak u kom se govori o poslu vrijednom 50 milijuna eura koje je šibensko brodogradilište NCP dogovorilo sa vladom Republike Gane (gradnja ribarske flote). Sastanku su prisustvovali gradonačelnik Šibenika Željko Burić i župan Goran Pauk, oba članovi HDZ-a, svježe izabrani na lokalnim izborima.
Zamjenik ministra ribarstva Republike Gane je u izjavi objasnio zašto su se odlučili za Šibenik. Između ostalog je rekao: “Razlog suradnje s Hrvatskom je činjenica da je Gana imala izvrsnu suradnju s Jugoslavijom. Naš predsjednik je bio veoma blizak sa Josipom Brozom Titom, smatrali su se suborcima i prijateljima i zajedno su se borili za slobodu nesvrstanih.”
Volio bih da sam mogao vidjeti Burićevo i Paukovo lice u tom trenutku, kao i da mogu znati kakva su im se misli vrtile po glavi, kakva je zbrka bila u njima. Tito, Jugoslavija, nesvrstani su vjerojatno pojmovi na koje se im se diže kosa na glavi. “Uh, što će biti ako šef stranke čuje za ovo” im se moglo motati po glavi, a nije isključen ni šok saznanjem da neko spominje nesvrstane u pozitivnom kontekstu.
Već dugo nismo nesvrstani, štoviše postali smo svrstani (ušli smo u NATO odlukom Sabora, bez referenduma), što pokazuje i činjenica da je na pokop bivše premijerke Velike Britanije Margaret Thatcher otišla ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, i tamo se fotografirala sa Henry Kissingerom, i to sa osmijehom kakav bih ja imao u dobi od 8,9 godina kad bih se slikao sa nekom nogometnom zvijezdom. Dok na sahranu Huga Chaveza naravno nije otišla, jer bože moj, što bi rekli naši euroatlantski partneri (ovo partneri uzeti sa rezervom, jer patnertsvo je stvar između ravnopravnih strana).
I taman je Tomislav Karamarko počeo žestoko sa retuđmanizacijom, antikomunističkom retorikom, čovjek se zaista trudi, i sad mu tu ulete iz čista mira tamo neki nesvrstani i Tito, a i ta mrska Jugoslavija kao bonus, i to na njegovom terenu, u tek “osvojenom” Šibeniku. Da li je došlo vrijeme da Karamarko i HDZ uz već postojeće sa komunizmom, istospolnim brakovima, zdravstvenim odgojem otvore i novi front? Nesvrstani su već tu, Aleida Guevara u Zagrebu i Rijeci, predstavnici vlade Gane u Šibeniku, a sutra ko zna? E moj Crni Marko, bauk nesvrstanih kruži Hrvatskom. I moram priznati: uživam u tome, pa makar to bilo i samo na kratko.
ponedjeljak, 03.06.2013.
Gastarbajterske pjesme
Malo selo, crkvena zvona zvone, mlada i mladoženja izlaze iz crkve, vani ih čekaju okupljeni. U isto vrijeme na drugom kraju sela se sa majkom (Marija Kohn) i bratom (Miroslav Škoro) oprašta mladić (Hrvoje Klobučar) prije povratka u inozemstvo, gdje je na privremenom radu, kako se to kod nas obično kaže. Pomalo mi sve liči na mirnodopsku verziju Vrdoljakove “Duge mračne noći”, ali radi se tek o spotu za pjesmu Miroslava Škore “Zašto lažu nam u lice”. U pjesmi brat svaki put kad se vratii manje priča, više pije i svaki puta teže ode, a sve lakše suzu pusti.
Zašto lažu nam u lice/ Plaču naše oranice/ Zašto, kada svane zora/ Moj brat opet u svijet mora je refren pjesme. A brat u svijet mora da nam bunar ne presuši, da se kuća ne poruši, da se ne potopi lađa, dok nam njiva drugom rađa. Mladić sa koferom odlazi, dok ga kroz selo prati grupa ljudi, nalete na svadbenu povorku koja im se pridruži i svi skupa prate mladića. Tu su još djeca koja radosno trče, dimnjačar na biciklu, tamburaši, poštar, župnik, bijeli konj, drva se cijepaju za zimu… Tu su i poznati glumci, dokazano skloni desnici: Ivo Gregurević, Anja Šovagović, Danko Ljuština, Filip Radoš, Vedran Mlikota i Slaven Knezović. Na njihovim licima vidi se zabrinutost za običnog hrvatskog čovjeka, sućut za njegove patnje, ali i odlučnost da se ustraje. Na kraju spota se daje do znanja da je Hrvatsku od 2001. Do 2012. napustilo 110 000 ljudi.
Teško je ne primijetiti da dobar dio krivice (najblaže rečeno) za odlazak ljudi vani ide na dušu HDZ-u, čiji je Škoro bio član do prije godinu dana. I ne mogu se ne nasmijati kad pjeva o tome kako nam plaču oranice, a njiva drugom rađa. Puno bi bolje kao naslov pjesme odgovaralo da se zove “Gledam vas u oči i zajebavam dok pjevam kako vas lažu”. I ne samo Škoro, već i svi gore pobrojani glumci. A među njima ima onih koji podržavaju političke opcije kao što su HDZ i Željko Kerum, ima i poštovatelja lika i djela notornog fašiste Stjepana Spajića, onih koji su odbijali gostovati sa svojim kazalištem u Beogradu, a ima i apologeta zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. No Škorina kombinacija naricanja i optuživanja je više nego uspješna, spot ima više od 250 000 youtube klikova, i nema sumnje da ima novi hit za svadbe.
No Škorina pjesma i spot su me potaknuli da se prisjetim drugih pjesama posvećenih gastarbajterskoj tematici, no radi se o skroz drugačijim pjesmama, koje ne podilaze kvazidomoljubnim emocijama tipa “reci brate moj zašto me čudni ljudi, čudnog imena dozivaju i lažu u lice i diraju mi svetinje…”
Arbajt za gazdu Kurta
O Jugošvabama je progovorilo Zabranjeno pušenje na albumu “Dok čekaš sabah sa šejtanom” (1985.) u pjesmi “Dok jezdiš ka Alemanji”:
Iza tebe su razbijene boce, okrenuto janje donijeto na ledini
Zar je moguće da je već gotov i ovaj odmor u domovini
Dugo si ljubio ženu i sina, već je visok metar i četr'es šest
Poljupcima je zvonila stanična aula, dugo nisi puštao njegovu malu pest…
…
U 8 i 30 stižemo u Frankfurt, bezbrojna misao glavom ti luta
Ponovo provokacije neprijateljske emigracije, ponovo arbajt za gazdu Kurta
I pitaš se koliko još puta da kupiš njivu i zavist sela
Zbog prekrasnog bijelog švapskog auta…
I nema tu patriotskog cmizdrenja, plača oranica, njiva koje rađaju tamo nekom drugom, valjda onome ko nas tako bezočno laže, nekome čudnog imena… Tu su posao, žena, sin, auto i zavist sela (jebiga ovdje selo nije tako jedinstveno i idilično kao kod Škore). Pa sad vi vidite, koja vam pjesma zvuči životnije i iskrenije, Škorina ili od Pušenja?
Zabranjeno pušenje - Dok jezdiš ka Alemanji
Ja se vraćam uskoro
Ovih ću par stanica ići bolje pješice i punim plućima udisat svježi zrak
Sunce se već nataklo na tanki dimnjak tvornice, ali je nebo još boje pepela
Čuvaju vrtni patuljci praznu ulicu, kuće u nizu i podšišanu travu
Sve je k’o da hodam kroz slikovnicu, kroz reklamu za margarin i kavu
Al’ znam da nije u redu da gost kritizira, ovdje je sve na mjestu samo nisam ja…
Mile Kekin iz Hladnog piva je 2002. objavio samostalni album (Mile i Putnici) “U dva oka“, na kom se nalazi i “Ovih ću par stanica (gastarbajterska)“. Mile je i sam dijete iz gastarbajterske obitelji, sjajan tekstopisac, a “Gastarbajterska“ zatvara izuzetno dobar album na najbolji mogući način. I na kraju svega se ipak nalazi žena:
Ja se vraćam, ja se vraćam uskoro
Ja se vraćam, ja se vraćam uskoro
Pa kad svratim do tebe u novim kolima
Ti ćeš reć’ “uh jebote možda sam pogriješila
Kad sam mu rekla što sam već rekla”
Mile i Putnici - Ovih ću par stanica (gastarbajterska)
Devizna balada
1980. Toma Bebić objavljuje legendarni album “Oya noya”, istinsko remek djelo, 9 sjajnih pjesama, sve jedna bolja od druge. Jedna od njih je i “Devizna balada”.
…Zar smo ih rodili, zar smo s njima patili,
Majko, moja majko, kad nan nijednega ni
Di su naša dica mila, majko, majko, kaži mi
U ke su se mantine svita razbižali?
Valja reć, situ se mene, i mene i stare svoje
Pa nan šalju devize, dolore i koju marku
Koji put dojde i pismo, u njemu po dvi tri riči
Pitaju nas za zdravje i je li čagod triba
Ča čedu puste marke, dolori i božje mane
Kad su nan oči daleko u naše stare dane…
Svaka Tomina pjesma je primer njegove jedinstvenosti i neponovljivosti na našoj sceni, uključujući i “Deviznu baladu” naravno. Mnogi su napisali da je bio ispred svoga vremena (umro je 1990.), a siguran sam da je i ispred sadašnjeg vremena, i to debelo ispred.
Toma Bebić - Devizna balada
Letu štuke na svom prvom albumu ima pjesmu posvećenu izbjegličkom životu - “Tepsija” (Bolje hladne ulice New Jerseya nego puna kuća, prazna tepsija…), koja može definitivno upasti u ovu priču.
Letu štuke - Tepsija
Sigurno još ima pjesama o gastarbajterskom životu, ali ovo nije njihov detaljan pregled, nabrajam tek one koje mi padaju na pamet na prvu loptu. Čisto kao prututeža Škori i “Zašto lažu nam u lice”, kao primjer da se o “privremenom radu u inozemstvu” mogu napraviti iskrene i kvalitetne pjesme bez hranjenja nacionalne mitomanije, i bez laganja sebe i publike.
