hocemocenzuru
petak, 29.03.2013.
Dom za svemoćne (transkript TV reportaže)
Prije dva mjeseca cijelu Hrvatsku je potresla vijest da je Z.M., tadašnji izvršni presjednik Dinama, smješten u Dom za svemoćne, koji se nalazi u okolici Zagreba i prostire na nekoliko četvornih kilometara i zapošljava nekoliko stotina dobro plaćenih djelatnika raznih profesija – glazbenici, arhitekti, medicinari, sportaši, svećenici, novinari, pripadnici tajnih službi su tek neke od njih. Kolika je cijena mjesečnog smještaja u Dom je strogo čuvana poslovna tajna, a priča se da je Dom u stvari grad, pa čak i država, u malom.
I zato nije čudno da nam je trebalo nekoliko tjedana da ishodimo dozvolu za posjetu domu, a morali smo proći i predavanje sa detaljnim uputama kako da se ponašamo u susretu sa štićenicima Doma. Ali sve je to vijedilo truda, jer napokon smo tu, u Domu za svemoćne, a vjerujemo da će vas naš prilog neće ostaviti ravnodušnima.
Na samom početku naše posjete u jednoj od najomiljenijih kavana u Domu zatekli smo dva velika prijatelja M.B. i Ž.K. u ugodnom ćaskanju uz jutarnju kavicu. Obojica su prije odlaska u dom bili gradonačelnici i sa neskrivenim oduševljenjem nam govore kako se osjećaju bolje nego ikada. Objašnjavaju nam sa žarom u očima projekte na kojima trenutno rade (fontane u cijelom prstenu oko Doma, te veliki križ koji će biti vidljiv kilometrima daleko od Doma), kojima za razliku od vanjskog svijeta ovdje niko ne prigovara, i posebno ističu odličnu suradnju sa domskim Uredom za prostorno planiranje. Na pitanje da li im ipak nešto nedostaje iz svijeta koji su zauvijek ostavili za sobom, M.B. odgovara da mu najviše nedostaje Sljeme i žali što nešto slično ne postoji u Domu, ali da će se založiti da se na tome poradi. Ž.K. nam odgovara da mu nedostaju brza vožnja i more, ali da skroman kakav je ipak više cijeni mir koji je ovdje pronašao.
Vodeći nas sljedećem štićeniku naša voditeljica nam objašnjava kako je sve prilagođenjo štićenicima i kako zaposlenici dobro znaju sve o njima tj. kako da se ponašaju tako da se osjećaju bolje nego dok su živjeli u vanjskom svijetu. Kako nam kaže voditeljica, naš idući štićenik je najpopularniji u cijelom domu, to je I.J., skladatelj i bivši predsjednik republike. Tihim i smirenim glasom nam priča kako će uskoro u domskoj koncertnoj dvorani biti održan koncert na kom će biti izvođene njegove skladbe. Posebno ističe da ovdje sa medijima nema nikakvih problema, a ima i jako dobre odnose sa V.Dž., izdavačem jednog manjinskog tjednika.
Pri kraju našeg posjeta dolazimo i do Z.M., osobe koja je bila i razlog naše reportaže. Voditeljica je puna hvale za njega i kaže da je ovdje potpuno druga osoba, te da u ova dva mjeseca, koliko je u Domu, nije napravio niti jedan incident, za što najviše zasluga imaju medijski djelatnici zaposleni u domu, koji mu ne postavljaju nezgodna pitanja, a nema nikakvih problema ni sa raznoraznim inspekcijama. Z.M. je predsjednik domskog nogometnog kluba, u kome igraju nekadašnji igrači iz HNL-a, sada djelatnici Doma za svemoćne. Z.M. se upravo sprema otići u posjet T.K., predsjedniku domskog košarkaškog kluba te šefu domskih tajnih službi, koji je ponosan na kolekciju dosjea koje posjeduje, te ih rado i neumorno pokazuje svima koji ga ovdje posjete. No, vrijeme za naš posjet je isticalo te ga nismo stigli obići.
Na putu prema izlazu razmišljala sam kako bih i ja željela postati štićenica ove ustanove i u šali, a znamo da u svakoj šali ima i zrno istine, sam pitala našu voditeljicu da li je popunjeno mjesto glavne urednice/urednika informativnog programa. Tako su naše zadnje minute posjeta ovoj ustanovi prošle u veselom tonu. Za Pola ure kulture Hloverka Novak Srzić.
srijeda, 27.03.2013.
Melodije Herceg-Bosne
U Zagrebu (a vjerujem i šire) se već nekoliko dana mogu vidjeti plakati za (kako to na njima piše) kulturno-zabavni spektakl godine "Herceg-Bosno srce ponosno", koji će se održati 3.04.2013. u zagrebačkoj Areni. Na portalima se može pročitati da će prvi put na jednom mjestu nastupiti hrvatski estradni izvođači od Neuma do Save, od Vukovara do Prevlake. Za produkciju će se pobrinuti Nikša Bratoš, a voditelj programa je Branko "Lijepom našom“ Uvodić.
Nadalje najavljuje se više od tri sata vrhunskog programa i 20 000 posjetitelja (na jednom mjestu čak i piše baš ovako: 20 000 tisuća posjetitelja?!), a kao točka na i će biti dodjela priznanja "Srce ponosno“ istaknutim pojedincima koji su se svojim radom istaknuli u promociji hrvatske države, njenom boljitku i pomoći hrvatskom narodu u BiH. Kategorije u kojima će se dodijeliti nagrade su: sport, kultura, mediji, glazba, politika, ekonomija, gospodarstvo i humanitarni rad.
Nino Raspudić, Goran Bogdan, Slaven Knezović, Anica Kovač, Niko i Robert Kovač, Damir Škaro, Jerko Leko, Kruno Jurčić, Ivan Krstanović, Zoran Mamić, Dario i Josip Šimić, Marin Čilić,Slavko Goluža i Ćiro Blažević se navode kao osobe koje su dale podršku ovom projektu. Na listi izvođača se nalaze Marko Perković Thompson, Mate Bulić, Krunoslav Kićo Slabinac, Željko Bebek, Ivan Mikulić, Mladen Bodalec, Miroslav Škoro, Sandra Bagarić i još neka meni nepoznata imena.
Ovdje je ključna stvar što kome znači pojam "Herceg-Bosna“. Do devedesetih godina prošlog stoljeća sam pojam "Herceg-Bosna“ imao je isto značenje kao i pojam "Bosna i Hercegovina“, iako je mnogo rjeđe upotrebljavan. Jedan od razloga za njegovu upotrebu vjerujem da je bilo i često izostavljanje Hercegovine i spominjane samo Bosne. Uostalom i nekada i sada mnogi će umjesto Bosna i Hercegovina reći Bosna, za ime države, odnosno nekadašnje republike u SFRJ.
No od devedesetih pojam "Herceg-Bosna“ se veže isključivo, čak bih se usudio reći i jedino, na paradržavnu tvorevinu poznatu kao HZHB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna) ili kao HRHB (Hrvatska republika Herceg-Bosna). Ne znam što gore pobrajinima znači taj pojam ali meni znači sljedeće: koncentracioni logori (Dretelj, Gabela, Heliodrom...), etničko čišćenje (Stolac, Mostar, Vitez, Busovača...), silovanja, rušenje stambenih i vjerskih (uglavnom džamija) objekata, Ahmići, rušenje Starog mosta... Uzore je imala, tu nemam nikakve sumnje, u Republici Srpskoj i NDH. I čedo je dva HDZ-a, bosanskohercegovačkog i hrvatskog. I zato ne čudi da je Marko Perković Thompson, autor pjesama kao što su "Opet će se gusta magla spustiti“ i "Ljutu travu na ljutu ranu“, u “Lijepa li si“ ubacio i stih po kome je nazvan ovaj "kulturno-zabavni spektakl godine".
I kad se već dodjeljuju priznanja nabrojat ću neke zaslužnike za koje bi bila šteta da ostanu bez priznanja. Tako "Srce ponosno“ u kategoriji mediji ne bi smjelo zaobići Smiljka Šagolja i Dijanu Čuljak, a kategorija politika ne bi smjela zaobići Vicu Vukojevića. Vjerujem da će najjača konkurencija biti u kategorijama sport i glazba, ali u to ne bih ulazio. Ivan Aralica svakako zaslužuje dobiti Srce za kategoriju kultura, a vjerujem da će velika gužva biti i u kategorijama ekonomija, gospodarstvo i humanitarni rad. Ova posljednja će nesumnjivo otići u ruke neke crkvene organizacije. Ne znam u koju kategoriju bih je smjestio, ali bez nagrade ne bi nikako smjela ostati ni Višnja "rezervni HVOjni“ Starešina.
I dok će očekivanih 20 000 osoba te noći uživati u spektaklu "Herceg-Bosno srce ponosno", meni jedino preostaje da si priredim alternativne "Melodije Herceg-Bosne“ uz stihove Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Meni tvorevinu zvanu Herceg-Bosna najbolje opisuju pjesme kao što su "Lijepi li su mostarski dušmani“, “Šamar pade na behar na voće“, "Ići mići Ahmići“ i "Stade se cvijeće Rosom kititi“. A iz zadnje nabrojane bih za sami kraj izdvojio stihove:
Niko mi nije tako zavuko,
U rat me nahuško i navuko,
Da mu ja pola Bosne zapalim,
Pa da ja dušmanina zažvalim.
Vidim ja – dobro sam ga spušio,
Vidim ja – nizašta sam rušio,
Vidim ja da sam kurcu svirio –
Ratovo da bih se pomirio.
nedjelja, 17.03.2013.
Od Tuđmana do Mamića
"Sretan sam da mi žena nije Židovka ni Srpkinja", izjavio je Franjo Tuđman na predizbornom skupu u Dubravi u travnju 1990. Nedugo potom HDZ je dobio izbore a Tuđman je postao predsjednik RH.
19 godina kasnije, u emisiji “Nedeljom u 2”, Aleksandar Stanković je u jednom trenutku pitao Željka Keruma, gradonačelnika Splita, da li bi pristao da mu zet bude Srbin. Kerum je odgovorio: “Nikako. Nema šanse, nikad nije bio niti će biti. Tako sam odgojen”.
Kolovoz je ‘95., neposredno nakon Oluje, dok je Vlak slobode stajao u Karlovcu okupljenoj masi na kolodvoru Tuđman je održao govor. U njemu je rekao i sljedeće: “Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Ali još ih ima i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu 7 su Srbi".
Ožujak je tekuće godine, Zdravko Mamić se za vrijeme jednog radijskog intervjua okomio na ministra Željka Jovanovića: “On mrzi sve što počinje s hrvatskim, bilo da je to olimpijski odbor, nogometni savez ili nešto treće. On ima krvna zrnca koja mrze sve što je hrvatsko. Već sam govorio da njega kada vidite - ne vidite osmijeh već očnjake iz kojih izlazi krv. On je uvreda za hrvatski mozak… Ja znam da su to možda grube riječi. Zamislite da se čovjek koji je Srbin i nikad nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je nešto malo dizao utege, nalazi na čelu ovako važnog ministarstva. On je hrvatomrzac.”
Na to se nastavila Ruža Tomašić (predsjednica nečega što se zove HSP dr. Ante Starčević) na proslavi obljetnice HDZ-a u Slatini izjavivši da je “Hrvatska za Hrvate a da su svi ostali tek gosti.”
Na gore spomenute Tuđmanove izjave bilo je jako malo reakcija (čast naravno izuzecima kao što je to bio npr. Feral). Mamić je prošao neusporedivo gore, priveden je, prenoćio je u pritvoru, od njegove izjave su se ogradili Dinamo, predsjednik HNS-a Davor Šuker, Tomislav Karamarko, reagirali su Zoran Milanović i Ivo Josipović. Milanović je reagiravši na izjavu Tomašićeve između ostalog rekao ovo: “To je zlo, to je neodgovorno, to nije Hrvatska.”
E sad da li to znači da je Hrvatska u odnosu na devedesete postala bolja država ili se tek radi o tome da je puno lakše osuđivati Mamićeve izjave nego Tuđmanove, s obzirom na njegovu popularnost (predsjedničke izbore je znao dobijati već u prvom krugu sa preko 70% glasova), ovlasti i moć koju je posjedovao u formalno polupredsjedničkom, a u praksi predsjedničkom sustavu, za što je zaista trebalo imati hrabrosti.
Reakcije Milanovića i Josipovića su naravno potrebne, ali nedovoljne, jer izjave poput ovih koje su dali Kerum, Mamić i Tomašić su tek posljedica i eho devedesetih, jer sve je počelo devedesetih sa Tuđmanom. Tada je nacionalizam ulazio na širom otvorena vrata u hrvatsko društvo, postajao je sve poželjniji i poželjniji, bio je prisutan svuda oko nas, na televiziji, radiju, novinama, kao i u svakodnevnom životu, ukjlučujući i obrazovni sustav. I nisu samo Srbi bili Tuđmanova opsesija, imao je averziju i prema Bošnjacima, pa i prema Istri i Istrijanima, jer je ta regija ostala neosvojiva tvrđava za HDZ.
Zato reagirati na posljedicu, a ne dirati u uzroke koji su doveli do toga da je nacionalizam i vrijeđanje drugih normalna stvar, je nedovoljno. Uostalom nakon godina indoktrinacije nacionaliznom potrebno je dosta vremena za vratiti stvari koliko toliko u normalu. Trebalo bi krenuti od obrazovanja, a sigurno bi pomoglo ispade kao ovdje navedene od Keruma, Tomašić i Mamića kažnjavati bar novčano, ako ne i zatvorski.
I na samom kraju probat ću ući u Mamićeve motive za ovakav istup. Dok je Ruža Tomašić autentični i iskreni nacionalista, za Mamića baš i nisam siguran. Ovakav izljev bijesa (kojima je Mamić itekako sklon) bi mogao biti posljedica toga je Mamić predmet nekoliko istraga, te mu je Jovanovićeva nacionalna pripadnost došla kao naručena za još jedan verbalni ispad, jer računa na to da ima dosta onih koji podržavaju takva stajališta i govor mržnje. Da li je odigrao na dobru kartu teško je reći. Sve ovisi od državnih institucija, ali i građana RH.
utorak, 12.03.2013.
Film je naš!
“Ranjenike ne smijemo ostaviti”
Josip Broz Tito, 1943.
“Bitka na Neretvi od sada i službeno pripada hrvatskoj kinematografiji”
Veljko Bulajić, 2013.
Kranjska, ajvar, šljivovica, tornjak…
Slovenija i Austrija su imale spor oko toga čija je kranjska kobasica, na kraju je dogovoreno da Slovenija zaštiti kranjsku kobasicu, a da Austrijanci zadrže nazive na njemačkom jeziku (Krainer i Käsekrainer). No nakon što je Slovenija podnijela zahtjev za zaštitu geografskog podrijetla kranjske kobasice, Hrvatska je uložila prigovor, i tako je cijela stvar dodatno zakomplicirana.
Slovenija i Srbija su se sporili oko ajvara (iz meni nepoznatih razloga Makedonija se nije u to umiješala), a Srbija se natezala sa Češkom, Italijom i Njemačkom zbog šljivovice. Rasprave se vode i oko toga čiji je pas tornjak, pa tako imamo i hrvatskog tornjaka i bosanskog tornjaka, sačuvaj bože da bi mogao biti samo tornjak.
…Bitka na Neretvi
Mada dolazi iz neke druge priče, na sve ove “sporove” me podsjećaju i aktualna događanja oko filma “Bitka na Neretvi”. S tim da su me prethodno pobrojani prehrambeno-alkoholno-kinološki sporovi uglavnom nasmijavali, dok me ova najnovija bitka oko Neretve žestoko iznervirala.
Najprije je objavljena vijest kako gore pomenuti ratni spektakl od sada službeno pripada hrvatskoj kinematografiji i na međunarodnoj sceni će se prikazivati kao hrvatski film (a ne kao jugoslavenski), što su potvrdili Jadran film i Veljko Bulajić, redatelj “Bitke na Neretvi“. Nakon toga je redatelj Adis Bakrač izjavio da će tužiti Bulajića zbog prisvajanja “Bitke na Neretvi“ tvrdeći da se radi o filmu čiji je pravni sljednik Filmski centar Sarajevo (kao pravni nasljednik produkcija Sutjeska filma i Bosna filma) i da prava na film pripadaju BiH.
Pravna pitanja me ne zanimaju previše, valjda će se riješiti ko zaista ima prava za film, ali jedino je logično da se film vodi kao jugoslovenski, kao što su i partizani, učesnici spomenute bitke bili jugoslovenski a ne hrvatski, bosanski ili srpski. U filmu su učestvovali glumci iz cijele tadašnje Juge (iz svih republika) uz internacionalne filmske zvijezde, vojna tehnika je bila na raspolaganju filmskoj ekipi, a iza filma je stajala (pri tome mislim na novčana sredstava) država, a dobar dio novca su za film izdvojile i neke firme. Jedino je pošteno taj film zvati jugoslovenskim, dakle, ne (samo) hrvatski, ne (samo) bosansko-hercegovački, već i hrvatski i bosansko-hercegovački, a naravno i od ostalih republika ništa manje.
I žalosno je što se Bulajić, koji se dobro znao uvući pod kožu jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu (i pri tome raditi kvalitetne filmove), sada ulizuje nacionalno osvještenom domoljubnom dijelu javnosti, jer svoj izuzetno uspješan film trga iz “ralja” jugoslavenske kinematografije i dovodi ga u hrvatsku kinematografiju. Ko god dobio prava na film jedino ga je pošteno navoditi kao jugoslavenski, jer on to zaista i jeste, sve drugo je čisti povijesni falsifikat.
I zadnjih nekoliko godina je široko rasprostanjena everzija prema pojmu jugoslavenski. Tako je nedavno iznijet prijedlog da JDP (Jugoslavensko dramsko pozorište) iz Beograda izgubi status institucije od nacionalnog značaja, jer u imenu nema riječ srpski već jugoslavenski. Takva tendencija je prisutna u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, bitno je jedino da što manje naziva podsjeća na zajedničku prošlost.
Film je naš, a bitka?
Sva ova natezanja (ili bolje reći jebačina) oko Neretve mi se toliko zgadila, da sam nakon pročitanih članaka i silnih TV priloga, uzeo DVD omot filma “Bitka na Neretvi”, otvorio ga, izvadio disk, uzeo škare i bez grižnje savjesti ga prerezao na dva dijela. Iznenadio sam se kako je lako prerezati DVD, rez je išao preko Yul Brynnera, a Bata Živojinović i Orson Welles su ipak bili sa strane i bolje su prošli. I pri tome sam bio potpuno svjestan da uništavam zapis sjajnog filma, od odličnog redatelja i glumaca. Ali sve ovo mi se smučilo, i sigurno jedno vrijeme ne mislim gledati taj film.
A ne mogu ne spomenuti sljedeće: dnevne novine i TV programi u Hrvatskoj su objavile vijest da je “Bitka na Neretvi” od sada i službeno hrvatski film. 70-ta godišnjica bitke o kojoj govori sam film je pala nekoliko dana prije te vijesti, a tu godišnjicu su ti isti mediji prešutjeli. Znači da je jako bitna vijest kada jedan od najboljih svjetskih ratnih filmova postane “naš”, ali je u isto vrijeme potpuno nebitna godišnjica te iste bitke, jer su je vodili partizani, koji su bili višenacionalna vojska. Toliko o sistemu vrijednosti u društvu, koje se u potpunosti reflektira u medijima.
Prijedlozi za nove sporove
I nije mi jasno zašto sve iz doba SFRJ treba završiti na sukcesiji, zašto sve treba ili podijeliti ili naći jednog jedinog pravnog sljednika. Sportske medalje su već završile proces sukcesije, prehrambeni proizvodi, pića i YU kinematografija su tek na početku, ali ima još dosta toga za podijeliti, još ima posla za borce za naciju i državu. Imam nekoliko prijedloga, još dosta toga traži vlasnika.
Hrvatska i Slovenija bi se mogli gložiti oko štrukli ili oko prekmurske/međimurske gibanice. Idemo junaci, što se čeka? Još se vode rasprave o Tesli, Andriću, Selimoviću… Zašto pričati o njihovom djelu, bitnije je kome pripadaju a kome ne pripadaju. Zašto isto ne napraviti sa kompletnom Bulajićevom filmografijom, bilo bi zanimljivo vidjeti kome trebaju pripasti recimo “Kozara” ili “Skoplje ‘63”. Ima još materijala za sporove, a nacionalno osviještenih domoljuba ne nedostaje. Samo naprijed junačine!
Sve to najviše govori o tome koliko su nekadašnje republike SFRJ, sada samostalne države, uskogrudne, jadne i na kraju krajeva nebitne, uz sve to i vođene od slugu krupnog kapitala. I neću puno pogriješiti ako kažem da izgledaju kao da su od zlog oca (nacije) i još gore matere (domovine/otadžbine).
utorak, 05.03.2013.
Neću račun
Dugo me već neka kampanja nije toliko iziritirala kao aktualna “Bez računa se ne računa”, a pogotovo se to odnosi na televizijski spot. U njemu se spominje da tražimo račun i uzmemo ga sa sobom jer će dio novca završiti između ostalog za financiranje zajedničkih potreba, znanje, zdravlje, prometnice, investicije…
Zabrinuta lica svih životnih dobi, a zabrinutost je dobro odglumljena tako da im izraz lica odgovara licima Bozanića ili Karamarka kad govore o komunističkoj nemani, nam poručuju da tražimo račun jer bi taj novac u suprotnom mogao završiti u nečijim džepovima.
Ali ni tu nije kraj, ili kako bi to u reklamama rekli “ali to nije sve”, uvedena je i nagradna igra imena (nije ga teško pogoditi) “Bez računa se ne računa”. U igri mogu sudjelovati građani koji, kako to propozicije kažu, prikupe 20 različitih originalnih fiskalnih računa, a igru priređuje Hrvatska lutrija pod pokroviteljstvom Ministarstva financija i Porezne uprave.
Moj odgovor na to je sljedeći – neću račun! Ili bolje rečeno neću račune koji me ne trebaju. Naravno da ću uzeti račun ako kupim recimo cipele, jer mi može i zatrebati ukoliko nešto nije u redu sa cipelama. Ali ne mislim biti revni sakupljač računa svega što kupim, a navest ću i razloge za to.
Subota je, prvi dan vikenda, buđenje, tuširanje, izlazak iz stana, uobičajena rutina vikendom. Kupujem novine na kiosku, dajem 10 kn, uzimam novine i 3 kn kusura, račun ostavljam jer mi ne treba, ruke su mi već dovoljno zauzete kovanicama i novinama. Nakon toga idem u omiljeni kvartovski kafić, čitam novine i pijem kavu, pri tome želim biti opušten i ne želim razmišljati o tome da trebam uzeti račun sa sobom. Nakon popijene kave, plaćam popijeno, račun ostavljam na šanku jer mi ne treba. U pekari uzimam kruh, plaćam i račun ostavljam. I tako redom, da ne nabrajam dalje, jer ne želim da obavljam tuđi posao, uostalom za to služe inspektori, koji su za to obučeni i koje za taj posao treba platiti, a ne građani kao pokusni kunići.
Da se razumijemo, i ja sam za uvođenje reda, nervira me utaja poreza, ali poprilično sam siguran da ova kampanja neće imati puno uspjeha, jer veliki utajivači poreza, često u sprezi sa državom, ovime neće biti ubuhvaćeni. A pogotovo je licemjerno u kampanji spomijati zdravstvo, školstvo, investicije… Plaće učitelja i nastavnika su ispod državnog prosjeka, plaćamo sve više zdravstvenih usluga, a plaćanju mita u zdravstvu se ni ne pokušava suprotstaviti ozbiljno, a investicije je bolje ni ne spominjati.
I nema ništa jadnije nego vidjeti predsjednika države ili ministra zdravstva kako sjede u call centrima i primaju pozive za vrijeme humanitarnih akcija u kojima se skuplja pomoć za nečije liječenje ili za rodilište koje je u teškoj situaciji. I još se osmjehuju jer je akcija uspjela i jer je prikupljeno par miliona kuna. Umjesto da se crvene zato što sustav i država ne funkcioniraju. Ali to nije bitno, bitno je da osim humanih estradnih zvijezda imamo i humane političare. Još da nam je Bill Gates i njegove donacije gdje bi nam bio kraj, mogli bi dodatno smanjiti izdvajanja za zdravstvo, socijalu i obrazovanje, a novac preusmjeriti u sport i potporu poduzetnicima.
Ukratko ne njerujem da će taj novac biti usmjeren tamo gdje treba (zdravstvo, obrazovanje, mirovine…). A s druge strane Crkva iz proračuna dobiva sve više i više. I zato nakon što platim popijenu kavu, račun ću ostaviti na šanku, jer draže mi je da ga eventualno zloupotrijebi konabar/ica s plaćom od oko 3000 kn nego da dio novca ide Bozaniću i ekipi. Ovakvoj državi ne vjerujem i zato neću račun!
P.S. Možda ne bi bilo loše i najmlađe naraštaje, buduće porezne obveznike i skupljače računa, educirati da se “bez računa ne računa", i to već u osnovnoj školi, naprimjer u šestom ili sedmom razredu. Za to bi mogla poslužiti jedna stara Balaševićeva pjesma koja više nikome ne treba, potrebno ju je tek minimalno prepraviti. Ovako bi se nekako mogla pjevati:
U ime svih nas iz 2000. i neke
za zakletvu Poreznoj ja spjev’o sam stih
ne spominjem privatizacije daleke
jer rođen sam tek poslije njih
račune dajte nam.
U nama je sudbina proračuna
i neki se možda i plaše za nju
al’ naši džepovi su puni računa
i mi znamo zašto smo tu
račune dajte nam.
Sumnjaju u nas neki i uzimaju na zub
jer slušamo mp3-ice i youtube
a negdje u nama je fiskalizacije plam
i kažem vam šta dobro znam
račune dajte nam.
