hocemocenzuru
utorak, 05.03.2013.
Neću račun
Dugo me već neka kampanja nije toliko iziritirala kao aktualna “Bez računa se ne računa”, a pogotovo se to odnosi na televizijski spot. U njemu se spominje da tražimo račun i uzmemo ga sa sobom jer će dio novca završiti između ostalog za financiranje zajedničkih potreba, znanje, zdravlje, prometnice, investicije…
Zabrinuta lica svih životnih dobi, a zabrinutost je dobro odglumljena tako da im izraz lica odgovara licima Bozanića ili Karamarka kad govore o komunističkoj nemani, nam poručuju da tražimo račun jer bi taj novac u suprotnom mogao završiti u nečijim džepovima.
Ali ni tu nije kraj, ili kako bi to u reklamama rekli “ali to nije sve”, uvedena je i nagradna igra imena (nije ga teško pogoditi) “Bez računa se ne računa”. U igri mogu sudjelovati građani koji, kako to propozicije kažu, prikupe 20 različitih originalnih fiskalnih računa, a igru priređuje Hrvatska lutrija pod pokroviteljstvom Ministarstva financija i Porezne uprave.
Moj odgovor na to je sljedeći – neću račun! Ili bolje rečeno neću račune koji me ne trebaju. Naravno da ću uzeti račun ako kupim recimo cipele, jer mi može i zatrebati ukoliko nešto nije u redu sa cipelama. Ali ne mislim biti revni sakupljač računa svega što kupim, a navest ću i razloge za to.
Subota je, prvi dan vikenda, buđenje, tuširanje, izlazak iz stana, uobičajena rutina vikendom. Kupujem novine na kiosku, dajem 10 kn, uzimam novine i 3 kn kusura, račun ostavljam jer mi ne treba, ruke su mi već dovoljno zauzete kovanicama i novinama. Nakon toga idem u omiljeni kvartovski kafić, čitam novine i pijem kavu, pri tome želim biti opušten i ne želim razmišljati o tome da trebam uzeti račun sa sobom. Nakon popijene kave, plaćam popijeno, račun ostavljam na šanku jer mi ne treba. U pekari uzimam kruh, plaćam i račun ostavljam. I tako redom, da ne nabrajam dalje, jer ne želim da obavljam tuđi posao, uostalom za to služe inspektori, koji su za to obučeni i koje za taj posao treba platiti, a ne građani kao pokusni kunići.
Da se razumijemo, i ja sam za uvođenje reda, nervira me utaja poreza, ali poprilično sam siguran da ova kampanja neće imati puno uspjeha, jer veliki utajivači poreza, često u sprezi sa državom, ovime neće biti ubuhvaćeni. A pogotovo je licemjerno u kampanji spomijati zdravstvo, školstvo, investicije… Plaće učitelja i nastavnika su ispod državnog prosjeka, plaćamo sve više zdravstvenih usluga, a plaćanju mita u zdravstvu se ni ne pokušava suprotstaviti ozbiljno, a investicije je bolje ni ne spominjati.
I nema ništa jadnije nego vidjeti predsjednika države ili ministra zdravstva kako sjede u call centrima i primaju pozive za vrijeme humanitarnih akcija u kojima se skuplja pomoć za nečije liječenje ili za rodilište koje je u teškoj situaciji. I još se osmjehuju jer je akcija uspjela i jer je prikupljeno par miliona kuna. Umjesto da se crvene zato što sustav i država ne funkcioniraju. Ali to nije bitno, bitno je da osim humanih estradnih zvijezda imamo i humane političare. Još da nam je Bill Gates i njegove donacije gdje bi nam bio kraj, mogli bi dodatno smanjiti izdvajanja za zdravstvo, socijalu i obrazovanje, a novac preusmjeriti u sport i potporu poduzetnicima.
Ukratko ne njerujem da će taj novac biti usmjeren tamo gdje treba (zdravstvo, obrazovanje, mirovine…). A s druge strane Crkva iz proračuna dobiva sve više i više. I zato nakon što platim popijenu kavu, račun ću ostaviti na šanku, jer draže mi je da ga eventualno zloupotrijebi konabar/ica s plaćom od oko 3000 kn nego da dio novca ide Bozaniću i ekipi. Ovakvoj državi ne vjerujem i zato neću račun!
P.S. Možda ne bi bilo loše i najmlađe naraštaje, buduće porezne obveznike i skupljače računa, educirati da se “bez računa ne računa", i to već u osnovnoj školi, naprimjer u šestom ili sedmom razredu. Za to bi mogla poslužiti jedna stara Balaševićeva pjesma koja više nikome ne treba, potrebno ju je tek minimalno prepraviti. Ovako bi se nekako mogla pjevati:
U ime svih nas iz 2000. i neke
za zakletvu Poreznoj ja spjev’o sam stih
ne spominjem privatizacije daleke
jer rođen sam tek poslije njih
račune dajte nam.
U nama je sudbina proračuna
i neki se možda i plaše za nju
al’ naši džepovi su puni računa
i mi znamo zašto smo tu
račune dajte nam.
Sumnjaju u nas neki i uzimaju na zub
jer slušamo mp3-ice i youtube
a negdje u nama je fiskalizacije plam
i kažem vam šta dobro znam
račune dajte nam.
