hocemocenzuru
ponedjeljak, 14.01.2019.
Šuvar i pomicanje sata
Večeras odgledah drugu epizodu treće sezone popularne domaće serije, kako joj tepaju, "Crno bijeli svijet". Epizoda je smještena u proljeće 1983. a dvije stvari su mi privukle pažnju u ovoj epizodi - uvođenje pomicanja sata i spremanje glavnog junaka Kipa na intervju sa Stipom Šuvarom, kao i sami intervju i njegove posljedice.
Sudeći po ovoj epizodi pomicanje vremena je u Zagrebu proteklo izuzetno kaotično, imali smo priliku vidjeti kako mladi novinari navijaju sat da zvoni u dva ujutro da bi ga pomjerili na tri sata, u jednoj od najneduhovitih scena u povijesti naše televizije nakon što sat zazvoni Kipo pita Marinu "Koliko je sati", a ona odgovara "Dva, ne u stvari tri sata", nakon čega slijedi stereotipna muško-ženska prepirka. Osim toga srednjoškolci su masovno došli u školu sat ranije jer nisu pomaknuli kazaljke na satu, iako logika nalaže da bi u slučaju nepomicanja zakasnili sat vremena na nastavu. Tako je ono za što kažemo "da gubimo sat vremena" prilikom promjene na ljetno računanje vremena za učenike Gimnazije u Križanićevoj pretvoreno u "dobijanje sat vremena", koje je značilo neplanirano čekanje početka nastave. No logika u drugoj sceni ipak malo bolje funkcionira kad Kipova mama ne odlazi s posla na kraju radnog vremena jer, pogađate, nije pomaknula sat. A i izgleda da nije primijetila da je zakasnila na posao zbog nepomicanja sata, što bi desilo u tom slučaju. Ili bi kao u prethodnom primjeru bila ipak uranila? Čudno je to pomicanje sata baš.
Izgleda da je, po autorima serije, Zagreb dočekao uvođenje ljetnog računanja vremena potpuno nespreman. Koliko se sjećam tog vremena, danima i tjednima se pričalo o tome u svim medijima, mnogima je trebalo pojašnjavati što treba napraviti, ali su gotovo svi bili pripremljeni na to, ma koliko ljudima to čudno bilo kao i sve što se uvodi prvi put, možda je tek mali postotak stanovništva u Jugoslaviji pomicanje kazaljki dočekao nespreman. Ali eto ispada da je u Zagrebu bilo drugačije. Nema veze što nije, ali treba iskoristiti svaku šansu za pokoju duhovitu scenu.
Glavni protagonista serije Kipo je dobio zadatak intervjuirati strašnog Stipu Šuvara, što mu se baš i ne da i to komentira riječima "kaj ću ja sa Šuvarom, što god da ga pitam završit će sa pet poznatih fraza" i zavidi Jeleni Lovrić koja je intervjuirala Dušana Bilandžića jer je on "enfant terrible partije" dok je Stipe "konzerva". Nakon što dolazi u Šuvarov ured obaviti intervju, od strašnog Stipe dobija packu što kasni, sluša prodike o "krizi morala" kao najgoroj stvari u društvu, a na licu glavnog junaka uglavnom se vidi dosada dok sluša partijske fraze.
Tako u ovoj epizodi CBS-a Šuvar se obrušava i na stihove "za ideale ginu budale" iz pjesme "Na zapadu ništa novo" Riblje čorbe. Inače ta pjesma je objavljena na albumu "Mrtva priroda" iz 1981., ali ju je Stipe valjda tek mjesecima kasnije čuo. Uz to Šuvar kaže "da "treba jasno reći popu pop a bobu bob", što je njegova izjava poznata izjava na prelazu iz osamdesetih u devedesete, ali eto saznali smo da ju je Šuvar puno češće koristio. Epilog intervjua je da Šuvar nije bio zadovoljan s objavljenim pa je naš Kipo završio određeno vrijeme na bolovanju. Tako smo dobili još jedan u nizu karikaturalnih i stereotipnih prikaza komunista, tipičnim za domaće serije, od kojih su vrhunac bile papazjanije kao što su Vrdoljakova "Duga mračna noć" i Bajićeva "Ravna Gora".
U vremenu površnosti, kada većina ljudi (bez ulaženja u razloge za to), ne prati ozbiljne sadržaje, objave na društvenim mrežama i "popularne" serije najviše utiču na tumačenje povijesnih događaja i određenog vremena, tog su autori serije svjesni i napravili su dobar posao, u to nema sumnje. Ova epizoda se zove "Sve je lako kad si mlad", a nema sumnje da je sve lako kad si autor gledane serije i znaš da će ti sve proći, samo neka je koliko toliko duhovito.
Jedna od Šuvarovih fraza, koju je naš duhoviti i hrabri novinar popratio nezainteresirano, u ovoj epizodi je bila o "kleronacionalističkim skretanjima u društvu". Pa sad vi vidite da li se radi tek o frazi ili možda tu nešto čak i ima... Čak i sveden na mjeru tipično sterilne domaće serije Šuvar uspijeva ubosti.
utorak, 08.01.2019.
Da nije bilo Franje
Ante Kostelić: Sada se puno priča o Modriću, a on je igrač Reala, a ne Dinama. A Ivica i Janica su “made in Croatia”, od svoje četvrte godine pa do kraja karijere. Oni su kompletno proizvedeni ovdje. No nisu oni proizvedeni samo od mene nego i od vas ostalih, samo vi to ne znate. Kada vam je Tuđman dao državu, vi je niste znali konzumirati, a ja jesam. Onog trenutka kad je Tuđman održao onaj poznati govor ja sam u svoj skijaški dnevnik napisao: ”Kucnuo je čas, moj čas.” I tako su nastali Ivica i Janica. A hrvatsko skijanje paradigma je onoga što je bilo u SFRJ. Nikada nijedan drugi čovjek koji nije bio Slovenac ili nije pristao biti Slovenac – da se zove Petrovič premda je rođen kao Petrović jer je Hvaranin – nikada nije prismrdio Svjetskom kupu. I vidi kako se u šest godina sve to promijenilo. Da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Janice i Ivice.
Tamo gdje mu je spomenik
Tamo gdje su fontane
Tamo gdje mu je ruka na srcu
Gdje stoji da zauvijek ostane
Gdje se oči dive države tvorcu
Sa Sljemena tamo pogled bacam
U zagrljaj njegov on me zove
Sklapam oči, pružam ruke
Pustim sjećanja da zaplove
Ne bi bilo ovako dobro
Naše alpsko skijanje
Ja bih se Kostelič zvao
Da nije bilo Franje
Slušao sam riječi, slušao sam govor
Znao da čas je, da se sada smije
Znao sam državu na dar nam šalje
Imamo za koga da osvajamo medalje
Ne bi bilo ovako dobro
Naše alpsko skijanje
Ja bih se Kostelič zvao
Da nije bilo Franje
