hocemocenzuru
nedjelja, 23.02.2014.
Zoran Milanović: Budi ponosan (motivacijska pjesma)
Vjerojatno ste već čuli u vijestima što je Zoran Milanović rekao na motivacijsko-tematsko-izvještajnoj (svaka čast onome ko je skovao ovaj termin) konvenciji SDP-a u Hypo centru u Zagrebu. Svega je tu bilo: SDP je srce dobrih namjera, idemo po pobjedu, vrijeme je bijesa, psovki i grubih riječi, povjerenje je ključna riječ, prvo poluvrijeme je završeno, ne dopustimo da sve što smo dosad učinili bude akcident (baš je ta riječ upotrijebljena), stimulirat ćemo izvoz, SDP je ponosan na sve učinjeno, uspravno hodajte, nemojte gmizati, otiđite među ljude, znate da činimo pravu stvar…
Umjesto dugog govora možda bi Milanoviću bolje bilo da je sve to rekao u stihu, mogao je recimo samo neznatno promijeniti antologijsku pjesmu Majki sa njihovog drugog albuma “Razdor” (molim da se naslov ne shvati kao provokacija ili nekakva zlobna insinuacija na odnose premijera i jednog od ključnih ministara u Vladi). Ovako nekako bi pjesma mogla izgledati:
Zoran Milanović: Budi ponosan, hodaj uspravno!
Ništa nije previsoko
za tebe i mene
još postoji nada
prema nama
želi da krene
i ti i ja osjećamo tugu
iz tuđih suza
čujemo riječ grubu
držimo u ruci
dio vlasti, dio raja
mi nismo akcident
želimo do kraja
budi ponosan, hodaj uspravno!
Ja sam velika stranka
sa širokim vidicima
u meni je premijer
sa svojim podanicima
negdje u Bosni
se dešava nešto
baca se kamen
arhive i vlade gore često
obećanja padaju na svakom mjestu
nesto se dešava imaj u vidu
prokletstvo je sad nad
srcem svakim
zašto je tako želim da shvatim
ne vjerujem u stvarnost jer je daleko od mene
jer ubija vrijeme, jer ubija vrijeme
budi ponosan, hodaj uspravno!
Bolje od ikoga iz SDP-a Milanovićevu poruku je razumjela Vesna Pusić, prva potpredsjednica Vlade, koja je na toj istoj MTI (motivacijsko-tematsko-izvještajnoj) konvenciji uzela riječ i rekla da je ovo najuspješnija vlada do sada (čak i da jeste to i nije neki uspjeh jer konkurencija i nije baš neka) i da iza ove Vlade neće ništa ostati ispod tepiha. Prebačeno u pjesmu to ovako izgleda:
Vesna Pusić: Činim pravu stvar
Možda i dogodi se čudo i onda uspijem prešutjeti
teške riječi i sve grubo
sve što birači govore kad nas više ne vole
Možda se opet rodi nada
i onda uspijem si priznati da sam najbolja do sada
da sa mnom nijedna ne može se mjeriti
nema pravila, tu nema pameti
kad nastupi tišina mi smo dvoje ljudi
što se uvijek mogu razumjeti
I činim pravu stvar, ne guram pod tepih ništa ja
jezik pregrizem da ne bih opsovala
da ne bih opsovala ovu vlast
što je dijelimo na pola
i kada poželim te ja jezik pregrizem da ne bih opsovala
da ne bih opsovala ovu vlast
što je dijelimo na pola
Što je moje, što je tvoje
ja tako ne mogu razmišljati
sve smo gradili u dvoje i sve iz temelja
sad ćemo podijeliti kome QUATRO, a kome INSIGNIA
ne, tu nema pameti
kad nastupi tišina mi smo dvoje ljudi
što se uvijek mogu razumjeti.
ponedjeljak, 17.02.2014.
Valentinovo jednog fašiste
U dokumentarnom filmu “Arhitektura sjećanja - Spomenici Bogdana Bogdanovića” Reinharda Seißa , Bogdan Bogdanović je ispričao kako mu je u Beču prišla jedna žena i upitala ga je li on Bogdan Bogdanović, projektant Partizanskog groblja u Mostaru. Nakon što je odgovorio potvrdno, žena mu je rekla da su nju njeni roditelji “napravili” baš na Partizanskom groblju u Mostaru. Bogdanović je rekao da mu je to najveće priznanje koje je mogao dobiti za neko svoje djelo, jer je želio da njegovi spomenici ne budu samo spomen na mrtve, već i mjesta na kojima se odvija život (što je u dokumentarcu pokazano i na primjeru drugih Bogdanovićevih ostvarenja).
Te se priče uvijek sjetim kad god se spomene mostarsko Partizansko groblje. I naravno da sam je se sjetio čitajući vijesti o događanjima u Mostaru dana 14.02., poznatog još i kao Valentinovo. 14.02.(1945.) je ujedno i dan oslobođenja Mostara, pa je i ove godine na Partizanskom groblju obilježena godišnjica oslobođenja Mostara. No pola sata prije početka obilježavanja su na ulazu u groblje je postavljena prepreka od guma i balvana, koja je i zapaljena, te su oni koji su došli na obilježavanje (među njima je bilo dosta starijih osoba) morali zaobilaznim putem, preko zida, ući na spomen groblje, da bi dostojno obilježili godišnjicu oslobođenja.
Partizansko groblje u Mostaru je od devedesetih pa naovamo doživjelo sudbinu većine partizanskih i antifašističkih spomenika u Jugoslaviji – brojna oštećenja i devastaciju. Da ne govorim o stiliziranim slovima u koja su ucrtana na pojedinim dijelovima groblja - tipično fašističko zapišavanje teritorija ili kako sljedbenici 1945. poraženog fašizma ostvaruju veličanstvenu pobjedu protiv mrtvog neprijatelja, hrabro da ne može biti hrabrije!
Volio bih bar jednom ući u mozak i kožu “prosječnog običnog fašista”, te bar na kratko vidjeti kako funkcionira, kako izgleda njegov obični dan, ili zašto ne neki poseban dan, kao što je to bio ovogodišnji 14.02. Upravo pokušavam zamisliti kako je izgledao 14.02.2014. pojedinca (ili jednoga od više njih) koji je zapalio gume i drva, te time poslao jasno poruku onima koji još drže do antifašističke tradicije.
Jutro je, naš junak je naravno ustao (a što bi drugo), pije jutarnju kavu… Da li je samac ili je oženjen, ima li djevojku ili ne (za dečka se ne usuđujem ni pitati), pitanja se vrte u mojoj glavi, mada to sada nije ni bitno iako je Valentinovo. Da li živi s roditeljima? Upalio je radio, na njemu su vijesti o protestima u BH gradovima, uključujući i Mostar, nakon vijesti se spominje Valentinovo, idu dosadne ljubavne pjesme na radiju: Bon Jovi, Bryan Adams, Nina Badrić, Gibo, jebiga ništa Thompson, nema ni Mate Bulića ni Škore…
Da li je sve isplanirao još ranije? Ili je tek tog jutra na ranojutarnjim vijestima čuo za obilježavanje godišnjice oslobođenja, pa odlučio nešto poduzeti po tom pitanju? Dosta mu ih je više, stalno ga podsjećaju na pobjedu partizana u Drugom svjetskom ratu, jebao ih dan oslobođenja, jebao ih i Veležov februarski turnir (koga srećom više nema) povodom oslobođenja grada od fašizma. Dosta mu je tog crvenog terora.
Kako je i otkuda nabavio balvane i gume, kako ih je prebacio do ulaza u groblje? Da li je bio sam? Puno pitanja na koja nemam odgovora... Da li ga je iko vidio kako pali vatru, da li je neko negodovao ili su mu govorili “bravo majstore”? Kad se vratio u svoj topli dom (za koji je naravno spreman napraviti sve što treba) koliko je uživao surfajući internetom i čitao vijesti o vatri koju je zapalio? Da li je bio ushićen (kad već vjerojatno nikada neće biti uhićen) fotografijama starih partizančina kako prelaze preko zida da bi ušli na spomen groblje?
Sve me to zanima, zaista me jako zanima, pa bih volio da se ta junačina (ili možda više njih) javi, makar i anonimno, i da potanko opiše što je radio, kako se osjećao, i što je sve razmišljao tog herojskog 14.02.2014., kad je osvetio davni poraz. Neka ispriča svoju priču, možda jednog dana Ljiljana Bunjevac-Filipović snimi i dirljivi dokumentarac o njemu, ko zna? A ako mu je u svemu tome pomagala i djevojka predlažem naslov “Ljubavnici i luđaci 2”.
petak, 14.02.2014.
Novinarske greške i "greške"
NME je nedavno objavio listu najboljih 500 pjesama svih vremena, listu su kreirali bivši i sadašnji novinari NME-a. Na prvom mjestu liste se našla Nirvanina “Smells Like Teen Spirit”. O (be)smislenosti pravljenja ovakvih lista neću ovaj put, već o tome kako su tu vijest prenijeli i opremili neki hrvatski mediji.
Prošli vikend sam tu vijest (preuzetu od HINA-e) pročitao u Novom listu (a istu vijest je preuzeo i Jutarnji). U njoj stoji i ovo: "Smells Like Teen Spirit" među zadnjim je pjesmama napisanim za debitantski album "Nevermind", objavljen 23. rujna 1991. Debitantski album?! Bio bi da prije njega nije objavljen “Bleach“, a ovo je toliko lako provjeriti godine 2014., da se ova greška čini nevjerojatnom kombinacijom gluposti, sigurnosti u sebe i lijenosti da se provjeri istinitost informacije. To što je većina ljudi za Nirvanu čula tek kad se pojavio “Nevermind“ (priznajem među njima sam i ja) ne znači da prije njega nije bilo ničega. Kasnije sam skužio da je greška nastala pogrešnim (ili nespretnim) prijevodom izraza “breakthrough album“.
Sitnu grešku vezanu uz NME-ovu listu je napravio i respektabilni i kvalitetni muzički portal soundguardian.com, koji je vijest o listi 500 najboljih pjesama svih vremena popratio omotom trećeg albuma Nirvane “In Utero“. No idući put kad sam otišao na isti link greška je bila ispravljena, a vijest je popraćena sa omotom singlice za "Smells Like Teen Spirit". Na portalima Jutarnjeg i Novog lista još i sada stoji nepromijenjena HINA-ina vijest, po kojoj je “Nevermind“ Nirvanin prvijenac.
No da se prebacimo na tekstove u hrvatskim medijima vezanim uz recentna događanja u BH. Janko Bekić je u Jutarnjem Dubiozu kolektiv nazvao “dominantno bošnjačkim“ bendom: “No, kao što je sastav Dubioze kolektiv dominantno bošnjački, tako su se i prošlotjedni prosvjedi odvijali isključivo u dominantno bošnjačkim gradovima i kantonima (u podijeljenom Mostaru u njima su sudjelovali gotovo isključivo Bošnjaci iz istočnog dijela grada), dok su srpski entitet i hrvatski krajevi Federacije BiH uglavnom ostajali nijemi promatrači zbivanja.“ Kao prvo izuzetno je glupo i pokvareno lijepiti etikete kao što je “dominantno bošnjački bend“, a kao drugo kad se već i piše na takav necivilizacijski način, onda bi stvar trebalo prvo provjeriti. A Bekić je i dobio odgovor kakav i zaslužuje, dio odgovora prenosim: ...Dubioza kolektiv može biti sve samo ne 'dominantno bošnjački', 'dominantno hrvatski' ili 'dominantno srpski' bend ali nam se čini da stavovi iznešeni u vašem tekstu dominantno šupački. Mi kao ljudi prosto ne prihvaćamo takvo prebrojavanje krvnih zrnaca. Ako ćemo već ići u detalje, na nedavno održanom popisu stanovništva, niti jedan od članova benda se nije izjasnio kao Bošnjak…
Nedugo nakon što je poručila “Milanoviću marš kući!!!“, Jasmila Žbanić je ministru vanjskih poslova Republike Turske Ahmetu Davutogluu uputila poruku sličnog sadržaja: "E pa Davutoglu i tebi lijep pozdrav: marš kući!". No to nije spriječilo Večernjakovog kolumnista Roberta Bubala da u svom tekstu napiše: No, turski je ministar vanjskih poslova imao mirnu šetnicu od groba Alije Izetbegovića, preko ureda njegova sina Bakira, a susreo se i sa svojim kolegom Zlatkom Lagumdžijom i poglavarom Islamske zajednice reisom Kavazovićem.Nitko mu nije rekao “Marš kući!”. I još je naslov glasio “A turskom ministru nisu rekli – marš kući“. Jebiga majstore Bubalo, bubnuo si i promašio, idući put pametnije.
Eto toliko od mene o novinarskim greškama ovih dana, neke su nenamjerne i tek su produkt nepažnje ili neinformiranosti, a neke kao korijen imaju predrasude ili su promišljeno napravljene. Mislim da je potpuno jasno koja pripada kojoj vrsti.
utorak, 11.02.2014.
Naputak - BH nemiri
Mnogi ovih dana u Hrvatskoj s pažnjom prate vijesti iz Bosne i Hercegovine, gori Bosna, gori Hercegovina, kao što kažu stihovi. Svakakve vijesti dolaze iz BiH, mnogo je događanja u nekoliko gradova, situacija se mijenja iz sata u sat, što bi rekli naši televizijski maheri, a ljudi su zbunjeni raznim razmišljanjima koje pokušavaju objasniti uzrok nemira, kao i cilj BiH protesta. Stoga je potrebno izdati ovaj naputak medijskim djelatnicima o tome kako pratiti događaje u susjednoj državi i kako ih interpretirati, te tako utjecati na svijest građana RH, a sve u cilju hrvatskog nacionalnog interesa. Dakle, potrebno je napraviti sljedeće:
Očito je da su demonstranti u Tuzli i ostalim gradovina, u kojima je došlo do nemira, bijesni zbog nezaposlenosti, siromaštva, gladi i nikakve perspektive čak ni u naznakama, te napadaju kantonalne i entitetske institucije, u kojima rade oni sa puno većim primanjima i koje zaboli ona stvar kako živi većina. Kao što je i očito da demonstrante uglavnom zaboli k. za naciju (jedna od parola je bila i “smrt nacionalizmu”) i da recentna događanja predstavljaju devijaciju u odnosu na većinu viđenih demonstacija zadnjih 25 godina. A kao što znamo nema ništa pogubnije od toga, jer su nacionalni osjećaji najbitnija stvar. Pa zar BH demonstanti ne mogu naći neki racionalan razlog za mobilizaciju, kao što su to bile recimo pobune protiv ćirilice i prava LGBT populacije. Zato treba stalno isticati da se protesti događaju u gradovima u kojima su Bošnjaci većina, a ako se kojim slučajem dese u gradu u kojem nisu većina (kao što je to Livno), to bi trebalo prešutjeti. Logičnu pretpostavku da npr. u tuzlanskim događanjima učestvuju pripadnici raznih nacija ne treba propitivati.
Treba redovito pratiti kolumne Joze Pavkovića i Nine Raspudića u Večernjaku, te djelovanje uskladiti sa njihovim razmišljanjima. U medije što češće dovoditi goste koji će postavljati pitanja “ko stoji iza protesta i kome su oni u interesu”. Ignorirati činjenicu da su proteste osudili Lagumdžija (SDP) i Izetbegović (SDA), i da su te dvije stranke također na udaru demonstranata. U TV debate dovoditi goste koji znaju pronaći neki minorni detalj iz protesta, koji će poslužiti kao dokaz bošnjačke zavjere protiv Hrvata i Srba. Također stalno treba isticati sumnju u spontanost protesta. Za ovu namjenu je idealan gost dr. Ivo Lučić (na gostovanju u HTV-ovoj emisiji predstavljen (samo) kao povjesničar, činjenica da je bio visoko pozicionirani obavještajac HVO-a je inteligentno prešućena), a ako je on zauzet gostovanjem na konkurentskoj televiziji ili promocijom svoje knjige “Uvod u rat, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.”, kao zamjenu treba pozvati Ninu Raspudića, a uz njegovo gostovanje se dobije i bonus u vidu prokazivanja lika i djela Predraga Matvejevića i Mile Kekina.
Što češće upotrebljavati konstrukcije kao što su “opstojnost Hrvata“,“hrvatski nacionalni interes“,“hrvatski nacionalni korpus u BH“,“legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH“ (posebno istaknuti da je Željko Komšić nije jedan od njih), “hrvatski identitet“, što više bombardirati gledatelje, slušatelje i čitatelje s njima. Po potrebi dodavati pojmove “stoljetna tradicija“ i “vjekovna ognjišta“ (provjeriti sa istaknutim hrvatskim jezikoslovcima da li se može reći i “vjekovna tradicija” i “stoljetna ognjišta”). To je uostalom provjeren recept iz devedesetih.
Osim medijskih djelatnika pozivam i tzv. obične ljude, ili što bi se reklo “malog hrvatskog čovjeka”, da i oni pridonesu na ovom polju borbe. Neki dan sam za vrijeme tramvajske vožnje čuo jednu bakicu kako se žali na dodatna porezna davanja na ionako male mirovine, u jednom momentu je rekla “da bi trebali kao Bosanci izaći i popaliti sve institucije”. U ovakim prilikama bi “mali hrvatski čovjek” dotičnoj osobi trebao odgovoriti da "ako joj nije dobro neka ide iz Hrvatske”. A ako vam se bakica opet suprotstavi treba joj dobaciti nešto kao “što mi vi imate pričati, ja sam branitelj i ja sam zbog toga u pravu” (pri tom nije nimalo bitno da li ste branitelj ili ne, ljudi u tramvaju to ionako ne mogu znati). I ubrzo ćete vidjeti kako se razočarana umirovljenica pretvara u uplašenu Hrvaticu, što je više nego poželjna transformacija. Jer poznato je do čega nas je doveo čovjek koji je svojedobno izjavio da mu je mnogo bitnije to što je pripadnik radničke klase nego to što je Hrvat, uveo nas je u tamnicu naroda, iz koje smo jedva uspjeli izaći i doći u blagostanje u kom i sad uživamo.
To je naputak, a sada na posao, svako prema mogućnostima.
