Mnogi ovih dana u Hrvatskoj s pažnjom prate vijesti iz Bosne i Hercegovine, gori Bosna, gori Hercegovina, kao što kažu stihovi. Svakakve vijesti dolaze iz BiH, mnogo je događanja u nekoliko gradova, situacija se mijenja iz sata u sat, što bi rekli naši televizijski maheri, a ljudi su zbunjeni raznim razmišljanjima koje pokušavaju objasniti uzrok nemira, kao i cilj BiH protesta. Stoga je potrebno izdati ovaj naputak medijskim djelatnicima o tome kako pratiti događaje u susjednoj državi i kako ih interpretirati, te tako utjecati na svijest građana RH, a sve u cilju hrvatskog nacionalnog interesa. Dakle, potrebno je napraviti sljedeće:
Očito je da su demonstranti u Tuzli i ostalim gradovina, u kojima je došlo do nemira, bijesni zbog nezaposlenosti, siromaštva, gladi i nikakve perspektive čak ni u naznakama, te napadaju kantonalne i entitetske institucije, u kojima rade oni sa puno većim primanjima i koje zaboli ona stvar kako živi većina. Kao što je i očito da demonstrante uglavnom zaboli k. za naciju (jedna od parola je bila i “smrt nacionalizmu”) i da recentna događanja predstavljaju devijaciju u odnosu na većinu viđenih demonstacija zadnjih 25 godina. A kao što znamo nema ništa pogubnije od toga, jer su nacionalni osjećaji najbitnija stvar. Pa zar BH demonstanti ne mogu naći neki racionalan razlog za mobilizaciju, kao što su to bile recimo pobune protiv ćirilice i prava LGBT populacije. Zato treba stalno isticati da se protesti događaju u gradovima u kojima su Bošnjaci većina, a ako se kojim slučajem dese u gradu u kojem nisu većina (kao što je to Livno), to bi trebalo prešutjeti. Logičnu pretpostavku da npr. u tuzlanskim događanjima učestvuju pripadnici raznih nacija ne treba propitivati.
Treba redovito pratiti kolumne Joze Pavkovića i Nine Raspudića u Večernjaku, te djelovanje uskladiti sa njihovim razmišljanjima. U medije što češće dovoditi goste koji će postavljati pitanja “ko stoji iza protesta i kome su oni u interesu”. Ignorirati činjenicu da su proteste osudili Lagumdžija (SDP) i Izetbegović (SDA), i da su te dvije stranke također na udaru demonstranata. U TV debate dovoditi goste koji znaju pronaći neki minorni detalj iz protesta, koji će poslužiti kao dokaz bošnjačke zavjere protiv Hrvata i Srba. Također stalno treba isticati sumnju u spontanost protesta. Za ovu namjenu je idealan gost dr. Ivo Lučić (na gostovanju u HTV-ovoj emisiji predstavljen (samo) kao povjesničar, činjenica da je bio visoko pozicionirani obavještajac HVO-a je inteligentno prešućena), a ako je on zauzet gostovanjem na konkurentskoj televiziji ili promocijom svoje knjige “Uvod u rat, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.”, kao zamjenu treba pozvati Ninu Raspudića, a uz njegovo gostovanje se dobije i bonus u vidu prokazivanja lika i djela Predraga Matvejevića i Mile Kekina.
Što češće upotrebljavati konstrukcije kao što su “opstojnost Hrvata“,“hrvatski nacionalni interes“,“hrvatski nacionalni korpus u BH“,“legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH“ (posebno istaknuti da je Željko Komšić nije jedan od njih), “hrvatski identitet“, što više bombardirati gledatelje, slušatelje i čitatelje s njima. Po potrebi dodavati pojmove “stoljetna tradicija“ i “vjekovna ognjišta“ (provjeriti sa istaknutim hrvatskim jezikoslovcima da li se može reći i “vjekovna tradicija” i “stoljetna ognjišta”). To je uostalom provjeren recept iz devedesetih.
Osim medijskih djelatnika pozivam i tzv. obične ljude, ili što bi se reklo “malog hrvatskog čovjeka”, da i oni pridonesu na ovom polju borbe. Neki dan sam za vrijeme tramvajske vožnje čuo jednu bakicu kako se žali na dodatna porezna davanja na ionako male mirovine, u jednom momentu je rekla “da bi trebali kao Bosanci izaći i popaliti sve institucije”. U ovakim prilikama bi “mali hrvatski čovjek” dotičnoj osobi trebao odgovoriti da "ako joj nije dobro neka ide iz Hrvatske”. A ako vam se bakica opet suprotstavi treba joj dobaciti nešto kao “što mi vi imate pričati, ja sam branitelj i ja sam zbog toga u pravu” (pri tom nije nimalo bitno da li ste branitelj ili ne, ljudi u tramvaju to ionako ne mogu znati). I ubrzo ćete vidjeti kako se razočarana umirovljenica pretvara u uplašenu Hrvaticu, što je više nego poželjna transformacija. Jer poznato je do čega nas je doveo čovjek koji je svojedobno izjavio da mu je mnogo bitnije to što je pripadnik radničke klase nego to što je Hrvat, uveo nas je u tamnicu naroda, iz koje smo jedva uspjeli izaći i doći u blagostanje u kom i sad uživamo.
To je naputak, a sada na posao, svako prema mogućnostima.
Post je objavljen 11.02.2014. u 22:55 sati.