hocemocenzuru
utorak, 28.10.2014.
O nogometu i antifašizmu na dnevno.hr
I danas sam otišao na dnevno.hr po dnevnu dozu mržnje, desničarenja, neofašističke revizije povijesti, prokazivanja izdajnika i izroda nacije i domovine… Znam, nisam normalan, priznajem, ali ne mogu si pomoći, odem često na taj site i čitam gomile idiotarija i pizdarija na njemu, čisto da znam što nas čeka ako ekstremna desnica dođe na vlast, a to nije nemoguće, danas sve to izgleda marginalno, ali u ovom društvu koje sve više tone u ludilo ideje i prijedlozi prisutni na dnevno.hr, bi uskori mogli postati mainstream. Ovaj put izdvajam dva nova teksta i jedan relativno stariji, vezani su uz dvije teme: antifašizam i nogomet.
Sude im
Zvonimir Hodak kolumnu u kojoj se osvrće na Bandićevo hapšenje naslovljava “Treba skrenuti pažnju uvijek budne i kritične javnosti sa suđenja antifašistima Perkoviću i Mustaču”. Da li ovo shvatiti da im sude zato što su antifašisti (i to u Njemačkoj) ili im sude zbog Udbinog ubojstva, a tek su usput možda i antifašisti, to zna samo autor. Pošto znamo za što im se sudi naslov kolumne je mogao glasiti i ovako: “Treba skrenuti pažnju uvijek budne i kritične javnosti sa suđenja Tuđmanovim suradnicima Perkoviću i Mustaču”. Čak je i nešto logičniji jer su bili ljudi od Tuđmanovog povjerenja, a da li su antifašisti po uvjerenju to ne možemo znati.
Uz već standardnu dozu “humora” (primjer: ”Negativno mišljenje o Bandiću ima ogromna većina građana - čak njih 22%. Glasna manjina, kako to lijepo kaže Premijer, njih 55% misli pozitivno o Bandiću.”), Hodak se u navedenom tekstu još jednom bavi antifašistima, ali ovaj puta pravim antifašistima: “No, vratimo se našim dragim antifašistima u Splitu. Otvorili su antifašističku knjižnicu. Kao prvi korak povatku izvornom antifašizmu. Uskoro su naumili, preko profesora Baltazara, zatražiti prostor i za antifašističku slastičarnu u kojem će nuditi antifašistički burek i bozu. Hrabri splitski antifašisti zamolili su novinare da ostanu anonimni jer se boje problema na poslu. Naravno, naši antifašisti su manje više svi zaposleni. Nema njih na burzi.”
Željeni efekt je postignut, prosječni hrvatski desničar se valja od smijeha na dosjetku o antifašističkoj slastičarni sa antifašističkim burekom i bozom (naravno na slično neduhovitu dosjetku o domoljubnom restoranu sa odreskom “Gojko Šušak” bi kiptio od bijesa) te psuje sve po spisku (ili pravilno hrvatski po popisu) tim antifaštima jer su zaposleni, za razliku od iskrenuh domoljuba, jer je u Hrvatskoj najteže biti Hrvat, koji su mahom na burzi.
No, tu nije kraj, ima još: “Ova država nastala je na temelju pobjede Hrvatskih ratnih brigada protiv antifašističkih agresora, a konačnom pobjedom 5. kolovoza 1995.g., zauvijek je raskrstila s lažnim antifašizmom i komunizmom. U toj pobjedi nije sudjelovao nitko od splitskih mladih antifašista i njihovih partizanskih roditelja.”
Konstatacija o antifašističkom agresoru je toliko besmislena, jer je nacionalistička ideologija bila dominantna unutar obe sukobljene strane u ratu devedesetih, što je nespojivo sa antifašizmom. A zapanjujuća je Hodakova lakoća zaključivanja (bolje reći lupetanja) o sudjelovanju u zadnjem ratu kao da pred sobom ima popis mladih splitskih antifašista, kao i registrar branitelja. Ili čovjek jednostavno sve zna?
Za napuštanje terena nespremni
A sada nešto o tekstu “Za robovanje spremni” Marka Franciškovića, koji je, mada naslov tako ne sugerira, o nogometu. Počinje, za jedan hardcore domoljubni site, iznenađujećim opservacijama o nogometu (“osnovni interes je u pacifikaciji društva i skretanju fokusa pažnje na trivijalne stvari”, “kruna programirane kretenizacije puka”, “sve te nogometne saveze, bilo lokalne, bilo globalne, vode oni koji su podobni i umreženi u majstore manipulacije i hipnoze sa krajnjim ciljem u ostvarenju tzv. Novog svjetskog poretka”,…), no onda dolazi do pravog nogometnog preokreta, te autor nudi primjer kako se nogomet može (bolje reći mogao, jer je šansa nepovratno propuštena) iskoristiti protiv onih koji se njim služe za ostvarenje svojih ciljeva. A takva prilika se ukazala “maloj, poniženoj i okupiranoj Hrvatskoj” nakon slučaja Šimunić (kazna od deset utakmica neigranja na svjetskom prvenstvu): “…prava prilika da Hrvatska globalističkom imperiju uzvrati udarac ukazala se kad su ždrijebom odredili da Hrvatska otvara početak Svjetskog prvenstva susretom sa domaćinom Brazilom.”
Što je trebalo napraviti po Franciškoviću:
“Dakle, ono što se trebalo i bez problema moglo odraditi da je bilo volje za istinom i slobodom umjesto volje za obmanom i robovanjem je da se u najvećoj tajnosti odlučilo da, nakon što reprezentacije Hrvatske i Brazila izađu na teren i nakon što se odsviraju himne, neposredno prije početka utakmice, da cijela reprezentacija jednoglasno i punoglasno uzvikne: ''Za dom spremni!'', napusti teren i vrati se u Domovinu.
To bi bio pravi herojski čin, to bi bio šamar koji bi cijelo to nogometno cirkusiranje bacio u drugi plan do te mjere da više ne bi bilo bitno ni tko će biti svjetski prvak. Sve bi to bilo sporedno. U tih nekoliko sekundi koliko bi to izvikivanje trajalo, jedan dotučeni i poraženi narod na putu u ropstvo porazio bi cijeli svijet, porazio bi pozemljarsku silu koja vodi ovaj svijet u propast i destrukciju.”
Ovo bi bio idealan rasplet za Franciškovića, “cijeli svijet” bi imao pliliku čuti ustaški pozdrav, a usput bi, po njemu, i svjetsko nogometno prvenstvo bilo nepovratno uništeno (kao da je Argentina napustila prvenstvo a ne reprezentacija koja je ispala u grupnoj fazi), ili jednim udarcem dvije muhe. A to je i primjer da se može biti desnije čak i od HNS-a i ljudi koji su ga vode, kao i onih koji su ga vodili. S nestrpljenjem očekujem nove prijedloge Marka Franciškovića za podrivanje Novog svjetskog poretka.
11 & 6
Slučajno sam nabasao na tekst već “legendarne” Zrinke K. (ako imate vremena za bacanje pretražite njene tekstove), objavljen prije par mjeseci posvecen Mundijalu: “PRAVA ISTINA O SVJETSKOM PRVENSTVU: Ritualna ubojstva, magija i štovanje Lucifera iza benigne zabave koja osvaja milijarde?”. U njemu Zrinka K. piše o okultnoj povijesti nogometa, da su ga poganski narodi igrali ljudskim glavama, da su ga osnovali masoni, o službenom plakatu prvenstva koji odaje počast egipatskim bogovima u katoličkom Brazilu, o kristalnoj kugli koja otvara druge dimenzije, o ceremoniji otvaranja koja je bila “obavijena psihodelijom, šamanstvom i magijom”…
No vrhunac su Zrinkine opservacije o brojevima, primjer prvi: “Zar nije čudno da su svi brojevi u nogometnim pravilima simbolični i vrlo temeljito uobličeni. Npr, igrača ima upravo 11, a sve u nogometu ima neke svoje specifične dimenzije. Sve je to dio numerološkog dijela Kabale i obreda kojeg se, javno je poznato, pridržavaju masoni.”
Primjer drugi je još opskurniji: “Broj 6, broj je Sotone i to svi znaju, a cijelo ovo prvenstvo obavijeno je brojem 6. Samo za primjer, ceremonija otvaranja ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva održala se 12. 6, 2014. u 15 sati po brazilskom vremenu! Kao što je vidljivo iz brojeva riječ je o brojevima 666. Nadalje, Trofej Svjetskog nogometnog prvenstva teži točno 12 kg i 57 grama, što je jednako broju 6.”
Trebam pomoć, ubih se od matematičkih operacija da provjerim Zrinkinu tvrdnju o dominaciji broja 6, zbrajam, oduzimam, premještam, deriviram, integriram, tražim zbirke zadataka po stanu ali nikako da nađem rješenje kako da dokažem dominaciju broja 6 u početku tekme 12. 6, 2014. u 15:00 ili kako to da je 12 kg i 57 grama jednako broju 6. Ljudi pomozite, ako možete. Ili se to Zrinka K. tek zajebava sa nama? A i ima 6 slova u imenu, to mi je sumnjivo.
Ili dnevno.hr – danas ludilo, sutra možda pravilo.
nedjelja, 12.10.2014.
Uvijek budni domoljubi
Pravi domoljubi nikad ne spavaju, sveta dužnost da paze na neprijatelje voljene i jedine domovine ih čini budnim i opreznim uvijek i svagdje. Stalno otkrivanje neprijatelja, potencijalnih ugroza, spletki i zavjera svih vrsta je najbolji dokaz njihove ljubavi prema domovini i naciji. Uostalom dovoljno je da odete na ekstremno desni nacionalistički portal dnevno.hr i samo na početnoj stranici se svakodnevno može vidjeti niz tekstova s temom ko nam sve radi o glavi, naravno komunisti, Srbi i sotonisti su na vrhu liste. A tu je još i famozno “Hrvatsko nacionalno etičko sudište” (koje najviše prostora dobija upravo na dnevno.hr) koje je već podiglo “javne optužnice” (za “moralnu i etičku odgovornost”) protiv Ive Josipovića, Stjepana Mesića, Vesne Pusić i Milorada Pupovca za čitav niz neprijateljsjih aktivnosti čije nabrajanje bi zauzelo previše prostora. No u ovom tekstu će težište biti na drugoj vrsti domoljuba, radi se o onima koji obavljaju utjecajne dužnosti ili bi ih mogli uskoro obavljati. Radi se o tri primjera kojima smo mogli svjedočiti nedavno.
Bandiera rossa
Dubravka Šuica (HDZ) je u Europarlamentu pokazala kako se brane interesi RH i otvaraju relevantne teme za vrijeme ispitivanja kandidatkinje za EU komisiju Alenke Bratušek. Ona je naime tražila od Bratušek objašnjenje zašto je jednom prilikom pjevala komunističku pjesmu “Bandiera rossa”, a kao odgovor je dobila objašnjenje da se radi o antifašističkoj pjesmi.
Ne znam da li je jadnije pitanje ili odgovor, jer mi nije jasno zašto bi bio problem pjevati komunističke pjesme, a s druge strane imamo nesuvislo objašnjenje da se radi o antifašističkoj a ne komunističkoj pjesmi. Kao da ne može istovremeno biti i komunistička i antifašistička, što “Bandiera rossa” i je. Uostalom ako na ovim prostorima iz antifašizma oduzmete komunizam neće puno toga ostati, što dobro znaju i Šuica i Bratušek.
I da li to znači da bi po Šuici komunističke pjesme trebalo zabraniti pjevati jer su neprijateljske po državu i naciju? Povremeno je i sam zapjevam (pogotovo ako malo popijem) a i dalje je mislim pjevati. Kao što je mislim i dalje puštati doma u verzijama KUD Idijota ili Kombinata, ženskog zbora iz Ljubljane. Evviva il comunismo e la liberta!
Zastava duginih boja
“Skandalozno” je najčešća riječ koja vrišti u naslovima tekstova nastalih povodom poteza novog intendanta riječkog HNK, kojim je na Dan neovisnosti na jedan dan preimenovao riječki HNK u “Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka” uz izvješenu zastavu duginih boja. Bilo je mnogo žestokih reakcija povodom toga (jedna je čak uključila i jezičnu problematiku – predjsjednik riječkog HDZ-a je poručio Frljiću da nauči hrvatski jer se ne radi o danu nezavisnosti već o danu neovisnosti, kao da to nije isti k. a drugo pakovanje), a za ovu priliku izdvajam onu od kandidatkinje za predsjednicu RH Kolinde Grabar Kitarović.
Izjavila je da je nešto čula o tome i naprosto ne može vjerovati da je nešto takvo moguće te da dan neovisnosti nije dan za šalu i sprdanje sa državnim simbolima. Pri tom nije objasnila zašto bi namjera novog intendanta i njegovih suradnika da se riječki HNK otvori prema LGBT zajednici bila sprdanje sa državnim simbolima. A ne bilo loše i da nam objasni koji su to datumi pogodni za šalu i sprdanje sa državnim simbolima, tek toliko da domaći izdajnici znaju kad se mogu zajebavati sa državom i simbolima.
Članak
No po meni nezvaničnu laskavu titulu domoljuba mjeseca definitivno zaslužuje predsjednik Josipović. On je otkazao suradnju svom savjetniku Dejanu Joviću zbog članka u časopisu “Politička misao”. Članak je dostupan na internetu, pa ga može pročitati svako koga zanima, a koliko se dalo razumjeti iz brojnih Josipovićevih izjava povodom toga, glavni razlog otkaza suradnje je tvrdnja da hrvatski referendum o nezavisnosti (koliko sam do sada primijetio nije došla ispravka dežurnih jezičnih policajaca da je u pitanju referendum o neovisnosti a ne nezavisnosti), kao i ostali referendumi održani u jugoslovenskim republikama (osim crnogorskog iz 2006.) nisu bili ni liberalni ni demokratični. A kad se još svemu tome doda Jovićeva teza (po kojoj je i naslovljen članak) da je tvrdnja da svaki narod želi svoju državu tek mit, dobije se razlog za uzbunu širih razmjera.
I to je bilo dovoljno da se Joviću otkaže suradnja uz objašnjenje da se radi o izjavi koja je štetna i pogrešna, bez detaljnog obrazloženja zašto bi bila štetna (jer samostalnost, ako je uopće i ima, nije ugrožena) i pogrešna (pa i Josipoviću je jasno da atmosfera oko referenduma nije bila primjer demokratičnosti, a sasvim je drugo pitanje da li je uopće mogla i biti te 1991.). Tipično domobranski potez aktualnog predsjednika države! Da se osvoji još malo simpatija kod desno orijentiranog biračkog tijela.
Da sam domoljub zaista bih se zabrinuo za mentalno stanje domoljubnog dijela nacije ako su im glavne prijetnje jedan članak u znanstvenom časopisu, te dvije zastave, jedna crvene a druga duginih boja.
