hocemocenzuru
četvrtak, 29.11.2012.
Jebem ti rat! - ex-YU antiratne pjesme 2. dio
Jebem ti rat! - ex-YU antiratne pjesme 1. dio
Nebo, nebo plavo je - Obojeni program
Tog sam jutra ustao, čudno pismo primio
Brzo sam sve shvatio, tajnu sam sačuvao
Usput sam se pitao da li sam sve poneo
Nisam smeo misliti da li ću se vratiti.
Nebo, nebo plavo je, ali meni drago je
Srce moje crveno, samo kući voljeno
Trava ova zelena, dugo nije košena
Sobarica vilama krevet meni namešta
I svi, svi, svi gledaju i svi, svi, svi pitaju
I svi, svi, svi gledaju i svi, svi, svi pitaju.
Kada sam tu došao, kada sam to shvatio
Neki su me gnjavili, neki su se plašili
Uglavnom su se pitali zašto su nas pozvali
Počeli su brojati, počeli su plakati.
Svako ko poznaje rad novosadskog benda Obojeni program i poetiku vođe benda Branislava Babića Kebre dobro zna koliko je nezahvalno pokušati tumačiti njegove stihove. No to niti ne treba pokušavati, već treba uživati u pjesmama Obojenog programa. No, pričajući s nekoliko poznanika koji su ljubitelji Obojenog programa saznao sam da i oni, kao i ja u pjesmi “Nebo, nebo plavo je” sa njihovog drugog albuma “Ovaj zid stoji krivo” iz 1991., vide isto što i ja – vojnu mobilizaciju. Uostalom, pročitajte ponovo gornje stihove. Tada su pozive za mobilizaciju, tj. za odlazak u rat dobijali mnogi u Novom Sadu i Vojvodini, neki su se odazvali, drugi su poziv odbili ili se skrivali, a treći su pobjegli iz zemlje…
Mozartova godina 1991. – Arsen Dedić
Arsen Dedić iza sebe ima impresivnu karijeru i u njoj veliki broj angažiranih pjesama. U sklopu ove teme predstavit ću tek djelić svega toga. Po meni jedan od vrhunaca Arsenovog opusa je pjesma “Mozartova godina 1991.” Osvojila me čim sam je prvi put čuo da radiju, a objavljena je na Arsenovom albumu “Tihi obrt“ (1993.). Definitivno jedna od najljepših i najsuptilnijih antiratnih pjesama:
S mrtvih kula i zvonika zadnje ure bat
Zar će vojnik na vojnika i na brata brat
Oko kuće, ispred vrata
Noćna straža od Rembrandta
A nad nama vječna glazba
Iznad desnog baldahina
Mozartova godina, Mozartova godina
Kud se digla sva ta sila, i vatra i plin
Zar će civil na civila i na oca sin
Posteljom me mokrom tjera
Smrt konjanik od Dürera
A nad nama vječna glazba
Kao priče iz davnina
Mozartova godina, Mozartova godina...
Par godina nakon “Tihog obrta“, u drugoj polovici devedesetih Arsen objavljuje album “Ministartsvo straha“ na kom se nalazi pjesma “Ratni profiteri“:
Dolaze ratni profiteri/ Kupuju povijest, kupuju mit/ Njihovi sinovi i kćeri već beru užasni profit/ Ah Mitteleuropa, Ah taj naš Weltschmerz/ Dok posvuda cvjeta domoljubni šverc.
Par pitanja - Hladno pivo
Mnoge će iznenaditi uvrštenje Piva na ovu listu, ali iako HP nema pjesama koje direktno govore o ratu devedesetih, u njihovom opusu ima pjesama koje progovaraju o nekim posljedicama i manifesticajama rata, a u dosta svojih pjesama su dobro opisali društvo obilježeno nacionalizmom i netolerancijom.
Već na prvom albumu “Džinovski” (1992.) u jednoj od meni omiljenijih pjesama “Odjava programa” opisano je lešinarsko medijsko praćenje rat(ov)a:
Cijenjena publiko za kraj jedan mali masakr
A kome nije dovoljno nastavak na radiju.
Suze, izjave sućuti od debelog stranca kog ionako zaboli
Za mene nitko ne zna, nitko ne sluti, svi su oni nedorasli mojoj savjesti.
Na drugom albumu “G.A.D” (1995.) Pivo je na interesantan i ne baš za to doba podoban način obradilo i prognaničku problematiku u pjesmi “Tamburaši”:
Dok pjevaju mu gradski dečki o širokim poljima
Krezubi se šanker ceri i tiho podjebava
Tip sa sićušnom tamburicom masira mu srce ranjeno
Pjeva mu tiho na uho pjesmu o skorom povratku.
Potrošio je cijelu plaću, još drži se na nogama
Čim razbio je prvu čašu izbacili ga hladno van.
Na albumu “Šamar” objavljenom 2003. HP se dotiče i pitanja ratnih veterana ali ne onih iz raznoraznih udruga koji su najglasniji, već se radi o ispovijedi onome gore: Kad je nebo gorilo bio sam tebi ravan/ Nisam išao tamo da bih postao slavan/ Pa na koju sam foru sad na birou…
Radi se o pjesmi “Par pitanja”, za koju su mnogi kritičari našli da je inteligentan odgovor na tretiranje iste tematike od strane Marka Perkovića Thompsona. A što tek reći za stihove: Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi/ Ispituju susjede gdje je onaj drukčiji/ Pogrešno mi ime piše na vratima/ Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva…
Siguran sam da svako od nas na ovim prostorima zna bar nekoga ko je imao problema zbog “pogrešnog” imena.
Hladno Pivo, kao i Idijoti, su mi mnogo značili za vrijeme nacionalističkog ludila devedesetih.
On je mlađi - Edo Maajka
Nemoguće je, a bilo bi i nepravedno, ne spomenuti Edu Maajku u sklopu ove teme. Čitav niz pjesama iz Edinog opusa (“Nemoj se bojat’”, “Mahir i Alma”, “Mater vam jebem”, “Molitva”, “Za i protiv”, “Sevdah o rodama”…) progovara o ratnim sudbinama običnih ljudi, međunacionalnim odnosima, ratnoj paranoji, te strahu koji se uvlači u ljude. Likovi iz Edinih pjesama često dolaze sa samog društvenog dna, često se tu radi o ljudima koji su od političara, obrazovnog sustava i medija trenirani da mrze sve što je drugačije i što iskače iz zadanih, društveno poželjnih koordinata. Meni najupečatljivija Edina stvar je “On je mlađi”:
Za stolom stari sa žujom, puši Kolumbo cigarete/ Na zidu Franjo, spomenica iz rata, bajonete/ Koga to moje oči vide, faljen Isus sine/ Muški stisak ruku koje se znoje i pitanje koje je ime tvoje/ Milana, ona reče blago, i stvarno mi je drago/ Prezime? Ma nije bitno/ Ma bitno je mala, bitno/ Dovodiš mi četnike u kuću, imaš muda/ To nije sve stari, Milana je sa mnom i trudna/ Već treći mjesec, došli smo reći vama/ Pa onda idemo do njenog oca Milana/ I njene mame Jele/ Franjo, to je njihov život/ Nek naša djeca rade što god žele/ Došli smo reći mama prvo vama da ćemo se vjenčat’/ Ako se misliš sa njom vjenčat’/ Onda možeš mali komotno odjebat iz stana/ A obojica znamo da nemaš kamo/ On se samo diže sa stola pogleda Milanu i reče/ Milana hajmo, hajmo u pičku materinu odavde…
Kao i o većini ovdje navedenih izvođača, tako i o Edi Maajci ili Edinu Osmiću se može napisati poseban osvrt vezan uz ovu temu. Isto važi i za Edinog suborca Adnana Hamidovića, poznatijeg kao Frenkie. O Frenkiju su nedavno objavljena dva zanimjliva teksta ”(“Heroj generacije: Adnan Hamidović Frenkie” – Emir Imamović, “Soundtrack kolektivne pobune” – Srđan Čabrilo) povodom izlaska novog albuma “Troyanac”, pa ih ovom prilikom preporučujem.
Pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave - Damir Avdić
Nakon Ede Maajke i Frenkija logično na red dolazi Damir Avdić. Na svoja 4 do sada izdana albuma Avdić se dotiče mnogih neugodnih tema, od kojih mnogi okreću glavu, a među njima je i rat devedesetih, kao i njegove posljedice. Avdić to radi na jedinstven način kao niko na ex-YU sceni. Na svom prvom albumu „...od trnja i žaoka“ (2004.) se nalazi pjesma “Moj drug”: Moj drug je depresivan, ali nije lud /Moj drug je bio mlad, bio mlad za rat /Moj drug je bio mlad, bio mlad za nož /Moj drug je bio mlad , bio mlad za mir /Moj drug je bio mlad, bio mlad za laž /Moj drug je depresivan, ali nije lud /Moj drug je bio star na osamnaesti rođendan.
Na idućem albumu “Mrtvi su mrtvi” Avdić u pjesmi “Po asfaltu i betonu” je više nego jasan što misli o ratnim i postratnim vođama, atmosferi u društvu koju se kreirali, a mase ih vjerno slijedile: Po asfaltu i betonu naše zemlje silovane /Idu čete profitera, blago naše odnose /Zastave su skrojili, djecu su zadojili /Noževe razdijelili, groblja nam podijelili /Po šumama i gorama naše zemlje rasprodane /Nema više mladica, sve su vođe posjekle /Aerodrome gradili, avione spremili /Sunce naše spakovali, mezare nam utabali /Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane /Pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave /Na radiju i TV-u naše zemlje izgažene/Igra đubre, igra stoka, puteve nam zametnuše.
Na trećem albumu “Život je raj” (2010.) se nalazi ”Bratstvo i jedinstvo”, pjesma koja je izazvala najviše reakcija od svih Avdićevih pjesama (na reakcije se Avdić osvrnuo u “Karam te” na svom zadnjem CD-u “Mein Kapital”).
Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /U masovnim grobnicama i koncentracionim logorima /Na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram /Pičko jedna nostalgična /Jebo ti Jugoslavija majku /Jebo ti balkan beat majku /Jebo ti regija majku /Jebo ti Tito i oca i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /Pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima /Na kojem od ta dva flora ti igraš /Pičko jedna nostalgična /Jebo ti Bijelo dugme majku /Jebo ti Lepa Brena majku /Jebo ti Džoni Štulić majku /Jebo ti Paket aranžman majku /Jebo ti komunizam i svastiku i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo /Vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo .
Pjesma je, kao što sam spomenuo, izazvala zaista dosta reakcija, od oduševljenja do zgražanja. Jedino u što sam siguran je da nakon što je došlo vrijeme u kome bratstvo-jedinstvo više nije in, definitivno smo se upoznali onakvi kakvi stvarno jesmo.
Sreća i sloboda u lancima - KUD Idijoti
Ostale su samo sjene/ Glupost je ipak pobijedila/ Ostali su neki junaci/ Sreća i sloboda u lancima/ Glupost je neuništiva… pjevali su Idijoti u pjesmi “Glupost je neuništiva” na istoimenom albumu iz 1992. godine. Rat u Hrvatskoj je doveo do jačanja nacionalizma i sve veće netolerancije prema manjinskim grupama, a uz sve to sve je prisutniji i povijesni revizionizam i toleriranje neofašistigkih tendencija, koje su uostalom bile prisutne u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a KUD Idijoti su bili među rijetkima koji su imali muda pjevati o tome. Kao što su to napravili u pjesmi “Delamo skifo”: Samo sam gledao, ponešto predvidio/ Nisam ništa razumio, jer ti si uvijek kriv/ Kada meni loše je, to je zbog tebe/ Sve što je bilo i biće, ti si kriv./ Curi ratna pjesma, curi ratni poklič hoj hoj hoj/ Curi ratna pjesma, curi ratni poklič u boj, u boj, u boj/ Tjeramo pravdu.
“O'bella ciao“ i “Bandiera Rossa“, stvari su koje su izvodili još osamdesetih, su ostale neizostavan dio koncertnog repertoara i u devedestima i novom mileniju, poruka je jasna – protiv zaborava, protiv fašizma u svim manifestacijama!
1995. Idijotima izlazi, po meni najjači njihov album, “Megapunk”, koji donosi pregršt pjesama koje hrabro i plastično opisuju ratnu psihozu i stanje u društvu devedesetih.
Red i palice uvijek idu skupa/ Živimo pod zvonom, to svako zna/ Nema odavde bježanja (“Red i palice”); Sjaj je samo jedan i jedini/ Ti nisi taj, a tko će te uvjeriti?/ Hulje i ulizice padaju ničice/ Pred tvojim sjajem i tvojom pojavom (“Sjaj”); Bandijera uvijek ista/ Ima dvije strane/ Za prije i za kasnije/ Sad je to kasnije/ I pjesme su nešto mračnije (“Marjane, Marjane”) je tek dio onoga što nudi “Megapunk”.
Najmračnija i “najkontroverznija” pjesma na albumu je “Božina”. Zašto je to tako pokazat će sljedeći stihovi: Dan prije je na trgu bilo nešto/ A, ste bili, ste vidjeli koliko ljudi/ I svi aplaudiraju i viču bravo/ Ma ne smi se vidit da si nezadovoljan./ Ja sam prvi put na trgu bija davno/ Prid 50 i fors i više lit / Mlad kao i vi sada, vraga i mlaji/ I ne sjećam se baš dobro svega/ Bilo nas je strah/ Moralo se mučat/ Da li neki sluša te ti nisi moga znat/ Je bija fašizam je…
Mnogim poštovateljima Idijota, uključujući i mene najbolja stvar sa “Megapunka”, a definitivno među boljima u njihovoj diskografiji je “Ali nije to još gotovo”:
Srce mi je nestalo, postajem što nisam želio
Zar to se zove sudbina, kakva mižerija
Kada padne noć ja nestajem
Nemam za čim da tugujem, ovdje se samo luduje
I ako odem, otići cu zauvijek…
I na narednim albumima (“Cijena ponosa” iz 1997., te “Remek-djelo” iz 2001.) Idijoti nastavljaju bez ustezanja progovarati o problemima društva, od kojih ogromna poslušna većina bježi kao od vraga, kao npr. u pjesmama “Jebem ti rat”, “Ja sjećam se”, “Mir no alternative”, “We salute you”, ali je to na albumu “Megapunk”, kao ni na jednom drugom, bilo koncentrirano i koncepcijski zaokruženo, i po meni se s pravom za “Megapunk” može reći da funkcionira kao mračni soundtrack devedesetih.
I za sam kraj ovog teksta odabrao sam stihove pjesme “Jebem ti rat”, nekako mi se najprikladnije čini s njom završiti ovaj tekst:
Jebem ti rat, ti jebem
Da ti jebem ti rat, ti jebem
U zagradi da ti jebem ti rat
Postoji li pjesnik veći
Koji će to ljepše reći
I ako ga toliko boli
Neka samo izvoli
Jebem ti rat, ti jebem
Da ti jebem ti rat, ti jebem
U zagradi da ti jebem ti rat
Postoji li cenzor
Koji bi to da spriječi...
utorak, 27.11.2012.
Jebem ti rat! - ex-YU antiratne pjesme 1. dio
Kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga
Za ludilo svoga ideologa
I kad zavlada mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek povijesti
Ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
(“Nostalgična” – TBF)
Nedavna odluka da se po Milanu Mladenoviću, čovjeku koji se suprotstavio agresivnoj ratnoj politici Slobodana Miloševića, imenuje jedna novozagrebačka ulica, kao i prerani odlazak Tuste, pjevača KUD Idijota, benda koji se suprotstavljao prevladajućem nacionalizmu i refašizaciji društva s ove druge strane, su me ponukale da napišem nešto o antiratnim pjesmama nastalim zadnjih tridesetak godina na ex-YU prostoru. Uključene će biti također i pjesme koje su hrabro progovarale o svim vrstama netolerencije u drušvu, ratnoj psihozi, kao i posljednicama rata. Lista izvođača je naravno čisto subjektivna, uključeni su samo oni bendovi, čije su me pjesme na ovaj ili onaj način dotakle, a na listi se nalaze samo oni izvođači koji su bili nepoželjni vladajućim režimima. Oni koji su im išli niz dlaku me ne zanimaju i nisu tema ovog teksta.
Napomena: tekstovi pojedinih pjesama koje ovdje možete naći nisu kompletni, tek je dio svake od pjesama uvršten.
Svet ne možeš pesmom spasti - Dorđe Balašević
Prva Balaševićeva antiratna pjesma, ”Ratnik paorskog srca”, je nastala još početkom osamdesetih, kada se još činilo da će mir na ovim prostorima trajati još jako dugo, no u njoj je riječ o ”davnom” Prvom svjetskom ratu. Temi Prvog svjetskog rata Balašević će se vratiti na njegovom zadnjem studijskom albumu ”Rani mraz” iz 2005., radi se o pjesmi ”Galicia”.
Na koncertnom albumu iz 1987. (”U tvojim molitvama”) Balašević je pjevao ”Samo da rata ne bude”, no malo ko ga je tada ozbiljno shvatao. Iduće godine izlazi album ”Panta Rei”, i sada su stvari već puno ozbiljnije, stanje u Jugoslaviji (tj. u svih njenih 6 republika, ili 6 katova solitera) je duhovito je opisano u pjesmi ”Soliter” (Takvog nema na svetu okruglom: fasada drži, a temelji klize/ Naš je soliter pod izvesnim uglom, kao slavni toranj iz Pize), a slutnja o raspadu države je jasna u pjesmi ”Requiem”( Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom pomislim na onu pesmu/ Već je godinama ne pevam, stari refren nikom ne treba/ Ljudi pesme kratko pamte, Komandante...), a aluzije na tzv. Anti-birokratsku revoluciju su očite u istoj pjesmi: Na barikadama su opet zastave, svet ide k'o na praznike...
Album ”Jedan od onih života” izlazi 1993., dok je rat u Hrvatskoj i BiH još trajao. Na njemu se nalazi pjesma o razaranju Vukovara (”Čovek sa mesecom u očima”), a u pjesmi ”Krivi smo mi” Balašević je više nego jasan:
Ma šta su znali đenerali i brkati majori
Jedino da viču pali ali nisu najgori
Krivi smo mi
Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali
Ne, ne derane, krivi smo mi što smo se sklanjali.
Na narednom albumu ”Naposletku” (1995.) se nalazi možda i najjača antiratna Balaševićeva pjesma – ”Regruteska”:
Stade sve samo život prođe
Sine moj, oči njene plave
Stiže dan da u vojsku pođeš
Čudni se ovde sveci slave
Sine moj kako da te pustim
Ti si sve što mi od nje osta
Di ćeš s tim trepuškama gustim
Život baš ne zna šta je dosta.
Ma, slušaj njih
Što uz bojni poklič legaju
Pevaju u slavu noževa
Pevaju, pa onda begaju
Pošlo vreme s goreg na gore
Razigralo one najgore.
Na albumu ”Devedesete” (2000.) ratne devedesete su logično dobile dosta mjesta: ”Devedesete”, ”Živeti slobodno”, ”Plava balada”, kao i pjesma o NATO intervenciji u Srbiji – ”Dok gori nebo nad Novim Sadom”. O svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu Balašević progovara u pjesmi ”Sevdalinka”:
Osta ovaj stari kompas u grudima., a po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu kroz vilajet pun hajdučije
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije.
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
Dal’ će mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući, na put kući, u tuđinu...
Svetom smo se rasipali ko đerdani, nosili nas nebom ćilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu. sluteći da isto sanjamo
I bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo...
No ovdje preba biti pošten i reći da postoji i druga strana medalje, Balaševiću se znala tokom devedesetih omaknuti i pokoja, blago rečeno, nekoretna izjava o Albancima (o situaciji na Kosovu Balašević progovara još sredinom osamdesetih u “Ne lomite mi bagrenje”). Unatoč tome Balašević se definitivno suprotstavio ratnom ludilu devedesetih, naravno u granicama u kojima se to pjesmom može postići, i na njemu svojstven način opisao doba u kom su nam se ukazali popovi, topovi, pa lopovi i na to razdoblje s pravom može gledati s ponosom.
Neće ovo djeco na dobro poći - Zabranjeno pušenje
O ratu devedesetih i poraću Pušenje je progovorilo na svim poslijeratnim albumima u sjajnim i dobro poznatim pjesmama kao što su “Fildžan viška”, “Jugo 45”, “Lijepa Alma”, “Počasna salva”, kao i manje poznatim stvarima: “Balada o Gigi Bosniću”, “Pupoljak”, “Šareno kamenje” i “Domovina”. Za ovu priliku ću tek izdvojiti stihove iz zadnje od gore pobrojanih pjesama:
Svako uz svoje generale
Rokaj civile, moli se bogu.
No ovaj put ću više prostora posvetiti pjesmama sa zadnjeg predratnog albuma Zabranjenog pušenja, “Male priče o velikoj ljubavi“ objavljenog 1989. Meni najupečatljivija je pjesma “Na straži pored Prizrena”, u kojoj se progovara o dešavanjima na Kosovu, ali na potpuno drugačiji način od tada uvriježenog. Podjela uloga nije crno-bijela, uostalom najbolje će nam reći sami stihovi :
Možda je večeras tvoja grupa, mozda je večeras akcija
Bukurije je ostala sama da čeka jutro i poljubac
A noćas će krv umjesto vina da zagrije srce do ljubavi
Zbog sumnjive slave i tuđih grijeha neka ginu mladi lavovi.
Zamišljam, nedelja je i lijepo smo se obukli
Dvije djevojke hodaju s nama po toploj prizrenskoj kaldrmi
Ponosni i jaki ko dva mlada jelena
Bit će mi žao što smo se sreli na straži pored Prizrena.
Metak je nestrpljiv u cijevi, u ušima zvoni naredba
Pucaj na sve što je sumnjivo momče i ne žali iredentista
Čula luđački rade, da shvatiš nema vremena
Prst na obaraču i kletva u zraku
Na straži pored Prizrena.
Za razliku od “Straže pored Prizrena“, koja govori o tada postojećem vanrednom stanju na Kosovu, na istom albumu se nalaze i dvije pjesme na kojima je bojazan od mogućeg nadolazećeg rata itekako prisutna. To su “Zvijezda nad Balkanom“ (Sinoć mala čudan san sam usnio/ Oružje skriveno u sijenu i zamak što je gorio/ Vatre u šumi, čuli su se bubnjevi/ a jedna zvijezda nad Balkanom poče jače sijati) i “Kanjon Drine“ :
Kanjon Drine je ispred nas
Stopamo Mufa, Kiki i ja
Snijeg se topi, cesta je prazna
Stao nam je stari kamiondžija
Planine gole vrletne lomile nam put
Gazda je vozio vidno neraspoložen
Više tužan no ljut
Smanjuje brzinu, pripaljuje cigaru
U mraku mu svijetle oči
Gazda tihim glasom reče
Neće ovo djeco na dobro poći
Jer sve ide unatrag
Živimo u plemenima k'o Apači
A gdje ćemo djeco ja i vi
Nama srce kuca za sve njih
Probudi me, ovo je neki ružan san
Što manje dijete znaš to si manje nesretan.
Ispod šlema mozga nema - Rimtutituki (EKV + Partibrejkers + Električni orgazam)
“Moja prva i najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem: Uh, al sam nešto ružno sanjao!” (Milan Mladenović)
Prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde/ Slušamo vesti što su upravo stigle/ kažu da imamo još samo par godina za nas, pjevali su, po mnogima proročanski, Milan Mladenović i EKV krajem osamdesetih u pjesmi "Par godina za nas". 1991. izlazi “Dum dum“, najmračniji album EKV-a na kojem su među najupečatljivijim pjesmama naslovna stvar (Neću da kopam po đubrištu sreće/ Neću da zaprljam ruke/ Moć počiva negde iza debelih vrata/ Ja bih hteo da vladam) i “Idemo“ :
Nismo znali da je kocka bačena
Nismo znali da je srušen most
Reka blista ispod čizama
Čista voda, malo krvava
Idemo!
Nismo znali da su sela spaljena
Nismo znali da je vatra greh
Naše ruke nisu vezane
Naše ruke nisu bludnice
Idemo!
Milan Mladenović, Cane i Anton iz Partibrejkersa, Gile, Čavke, Švaba i Jovec iz Električnog orgazma te bubnjar Borko Petrović su početkom ’92. oformili bend Rimtutituki, koji izdaje singl “Slušaj ‘vamo“ (Ispod šlema mozga nema/ Mir brate mir) i pokreću antiratnu kampanju u sklopu koje su svirali na kamionu koji se vozio beogradskim ulicama.
Zoran Kostić Cane o tome detaljno progovara u foto-monografiji “Srce kuca tu je”, iz koje prenosim tek manji dio Canetovog svjedočenja:
“Ne mogu ja da se primam na rat, čoveče! Mogu da prolazim neke faze, da mi nešto nije jasno, al’ ne mogu da se primam na ubijanje…
Većeg odjeka nije bilo, jer je i smrdljivom delu naroda prvo ulazilo u uši naše zezanje sa rimama “pucaj-tucaj“, “puzim-guzim“ i sl. Njima je tekst bio odvratniji od porušenih gradova, raseljenih ljudi, pobijene dece…zapazili su totalno nebitne stvari.“
Milan Mladenović umire 1994., što je značilo i prestanak rada EKV-a. Partibrejkersi i Orgazam još uvijek djeluju, snimaju albume, redovito sviraju i odupiru se ludilu. I znaju dobro da tamo gde je srce, tamo sija sunce, tamo gde je strah, tamo živi mrak…
subota, 24.11.2012.
Slušaj mater Crkvu!
U petak ujutro sam u novinama pročitao kratku vijest koja glasi da će sisački biskup i predsjednik Komisije HBK “Iustita et pax” Vlado Košić svečano proglasiti kraj rata?! Čuj kraj rata? I još, ni više ni manje, nego svečano proglašenje kraja rata?! Prvo sam pomislio da se neko sa nama zajebava, ali odmah zatim bio sam sretan, jet će se konačno izbjegli i prognani moći vratiti svojim domovima, naravno ako to žele, vojnici UNPROFORA-a će se moći vratiti u svoje zemlje, skloništa će se moći prenamijeniti, nema više zračnih uzbuna, a vojni obveznici će napokon moći zaturiti u ladice vojne knjižice u kojima se nalazi ratni raspored.
No, ipak nije bila zajebancija, mada je tako zvučalo, jer zaista u petak 23.11. je objavljena izjava Komisije “Iustita et pax” naslovljena sa “Završetak Domovinskog rata”, potpisao mons. Vlado Košić, predsjednik komisije, a valjde ju je i čitao. Nije završetak rata kad prestanu oružane borbe, već kad Crkva kaže da je kraj rata. Dobro da se ne pravim blesav, svi znamo da smo ovih dana, nakon oslobođajuće presude za Gotovinu i Markača, često čuli da ta presuda označava kraj rata, pa je tu tezu prigrlila i Katolička crkva u Hrvatskoj. Tako smo od istih onih koji su godinama galamili da nam neće “tamo neki” sudovi pisati povijest, mogli čuti ne samo priznanje da ta sud, čije se ime s ljutnjom spominjalo, odjednom ipak piše našu povijest a njegova presuda označava čak i kraj rata. Po nekim tumačenjima rat u Hrvatskoj je počeo 13.05. 1990. na utakmici Dinamo-Crvena Zvezda, a kako bi trebali poslušati mater Crkvu, sada znamo da je završio 23.11.2012. Rat je dakle trajao 22 godine, 6 mjeseci i još nekoliko dana. Računica je poprilično precizna.
No, mnogo je više stvari sadržano u izjavi Komisije “Iustita et pax”. Tako u izjavi možemo pročitati (u prvom dijelu nazvanom “Ljudska prava na trajnom iskušenju”) da su Hrvati u svojoj tegobnoj povijesti često bili izručivani ljudskim sudovima (baš tako piše – ljudskim sudovima), koji su sudili nepravedno, od krvavog križevačkog sabora, preko Zrinskog i Frankopana, pa sve do (zar ste sumnjali?) blaženog kardinala Stepinca. O crkvenim sudovima naravno ni riječi. U drugom dijeli izjave (“Haški sud”) se navodi da je presuda Gotovini i Markaču Haškom sudu osigurala mjesto u povijesti, a jedan od razloga je i to da bi drugačija presuda dovela u pitanje legitimitet UN-ovih i NATO-vih operacija. Kao da je zaboravljena sramotno malena kazna Šljivančaninu za Ovčaru. A pored toga zaista je dirljiva briga Crkve za mir i stabilnost u svijetu, kao i za uspjeh NATO-ovih vojnih akcija. Vojni ordinarijati vas čekaju gospodo biskupi, ne brinite ništa, bit će još ratova i intervencija, jedan je upravo završio, ali bit će još posla za vas. Drugi će ginuti, a vi ćete sve to blagosloviti.
Treći i četvrti dio izjave su nazvani “Rat i pomirenje” i “Država Hrvatska”, pa ko želi može ih pročitati na web stranici Informativne katoličke agencije (IKA). Za ovu priliku još ću izdvojiti jedan detalj: u izjavi se spominje da je iz presude Gotovini i Markaču razvidno da Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH, jer iz presude proizilazi da su Hrvati u BiH vodili obrambeni rat. Kako su došli do toga zaključka nije mi jasno, ali je očito želja da se što više “povijesnih istina” zbije u izjavu bila prejaka. Za par mjeseci će biti poznata prvostupanjska presuda “Herceg-Bosanskoj” šestorci i poprilično sam siguran da će biti osuđujuća, i toplo se nadam da će kazne biti što veća, jer Praljak, Stojić, Prlić i ostali zaslužuju najveću kaznu za logore, ubijanja, etničko čiščenje, mučenja i silovanja u tzv. Herceg-Bosni, paradržavi, koja je bila pljunuta kopija također na zločinu nastalih tvorevina Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. U slučaju osuđujuće presude opet ćemo slušati kako nam Haag neće pisati povijest, da se radi o antihrvatkom sudu i slične žalopojke. U njima će kao i obično prednjačiti Crkva, večernjakovi kolumnisti, politička desnica i za takve prilike neizostavna Višnja “rezervni HVOjni” Starešina.
No za sada ostavimo to po strani buduće presude i vratimo se vrhunskom arbitru za odlučivanje kad je rat završen. Naime svima nama je završetak Domovinskog rata donio olakšanje, pa bi uvažene eksperte iz Crkve u Hrvata pitao da li možda imaju informacije kad bi se konačno mogao okončati Drugi svjetski rat? I da se onda definitivno okrenemo budućnosti, jedinstveni kao nikad i naravno s Crkvom na čelu.
