Kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga
Za ludilo svoga ideologa
I kad zavlada mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek povijesti
Ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
(“Nostalgična” – TBF)
Nedavna odluka da se po Milanu Mladenoviću, čovjeku koji se suprotstavio agresivnoj ratnoj politici Slobodana Miloševića, imenuje jedna novozagrebačka ulica, kao i prerani odlazak Tuste, pjevača KUD Idijota, benda koji se suprotstavljao prevladajućem nacionalizmu i refašizaciji društva s ove druge strane, su me ponukale da napišem nešto o antiratnim pjesmama nastalim zadnjih tridesetak godina na ex-YU prostoru. Uključene će biti također i pjesme koje su hrabro progovarale o svim vrstama netolerencije u drušvu, ratnoj psihozi, kao i posljednicama rata. Lista izvođača je naravno čisto subjektivna, uključeni su samo oni bendovi, čije su me pjesme na ovaj ili onaj način dotakle, a na listi se nalaze samo oni izvođači koji su bili nepoželjni vladajućim režimima. Oni koji su im išli niz dlaku me ne zanimaju i nisu tema ovog teksta.
Napomena: tekstovi pojedinih pjesama koje ovdje možete naći nisu kompletni, tek je dio svake od pjesama uvršten.
Svet ne možeš pesmom spasti - Dorđe Balašević
Prva Balaševićeva antiratna pjesma, ”Ratnik paorskog srca”, je nastala još početkom osamdesetih, kada se još činilo da će mir na ovim prostorima trajati još jako dugo, no u njoj je riječ o ”davnom” Prvom svjetskom ratu. Temi Prvog svjetskog rata Balašević će se vratiti na njegovom zadnjem studijskom albumu ”Rani mraz” iz 2005., radi se o pjesmi ”Galicia”.
Na koncertnom albumu iz 1987. (”U tvojim molitvama”) Balašević je pjevao ”Samo da rata ne bude”, no malo ko ga je tada ozbiljno shvatao. Iduće godine izlazi album ”Panta Rei”, i sada su stvari već puno ozbiljnije, stanje u Jugoslaviji (tj. u svih njenih 6 republika, ili 6 katova solitera) je duhovito je opisano u pjesmi ”Soliter” (Takvog nema na svetu okruglom: fasada drži, a temelji klize/ Naš je soliter pod izvesnim uglom, kao slavni toranj iz Pize), a slutnja o raspadu države je jasna u pjesmi ”Requiem”( Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom pomislim na onu pesmu/ Već je godinama ne pevam, stari refren nikom ne treba/ Ljudi pesme kratko pamte, Komandante...), a aluzije na tzv. Anti-birokratsku revoluciju su očite u istoj pjesmi: Na barikadama su opet zastave, svet ide k'o na praznike...
Album ”Jedan od onih života” izlazi 1993., dok je rat u Hrvatskoj i BiH još trajao. Na njemu se nalazi pjesma o razaranju Vukovara (”Čovek sa mesecom u očima”), a u pjesmi ”Krivi smo mi” Balašević je više nego jasan:
Ma šta su znali đenerali i brkati majori
Jedino da viču pali ali nisu najgori
Krivi smo mi
Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali
Ne, ne derane, krivi smo mi što smo se sklanjali.
Na narednom albumu ”Naposletku” (1995.) se nalazi možda i najjača antiratna Balaševićeva pjesma – ”Regruteska”:
Stade sve samo život prođe
Sine moj, oči njene plave
Stiže dan da u vojsku pođeš
Čudni se ovde sveci slave
Sine moj kako da te pustim
Ti si sve što mi od nje osta
Di ćeš s tim trepuškama gustim
Život baš ne zna šta je dosta.
Ma, slušaj njih
Što uz bojni poklič legaju
Pevaju u slavu noževa
Pevaju, pa onda begaju
Pošlo vreme s goreg na gore
Razigralo one najgore.
Na albumu ”Devedesete” (2000.) ratne devedesete su logično dobile dosta mjesta: ”Devedesete”, ”Živeti slobodno”, ”Plava balada”, kao i pjesma o NATO intervenciji u Srbiji – ”Dok gori nebo nad Novim Sadom”. O svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu Balašević progovara u pjesmi ”Sevdalinka”:
Osta ovaj stari kompas u grudima., a po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu kroz vilajet pun hajdučije
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije.
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
Dal’ će mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući, na put kući, u tuđinu...
Svetom smo se rasipali ko đerdani, nosili nas nebom ćilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu. sluteći da isto sanjamo
I bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo...
No ovdje preba biti pošten i reći da postoji i druga strana medalje, Balaševiću se znala tokom devedesetih omaknuti i pokoja, blago rečeno, nekoretna izjava o Albancima (o situaciji na Kosovu Balašević progovara još sredinom osamdesetih u “Ne lomite mi bagrenje”). Unatoč tome Balašević se definitivno suprotstavio ratnom ludilu devedesetih, naravno u granicama u kojima se to pjesmom može postići, i na njemu svojstven način opisao doba u kom su nam se ukazali popovi, topovi, pa lopovi i na to razdoblje s pravom može gledati s ponosom.
Neće ovo djeco na dobro poći - Zabranjeno pušenje
O ratu devedesetih i poraću Pušenje je progovorilo na svim poslijeratnim albumima u sjajnim i dobro poznatim pjesmama kao što su “Fildžan viška”, “Jugo 45”, “Lijepa Alma”, “Počasna salva”, kao i manje poznatim stvarima: “Balada o Gigi Bosniću”, “Pupoljak”, “Šareno kamenje” i “Domovina”. Za ovu priliku ću tek izdvojiti stihove iz zadnje od gore pobrojanih pjesama:
Svako uz svoje generale
Rokaj civile, moli se bogu.
No ovaj put ću više prostora posvetiti pjesmama sa zadnjeg predratnog albuma Zabranjenog pušenja, “Male priče o velikoj ljubavi“ objavljenog 1989. Meni najupečatljivija je pjesma “Na straži pored Prizrena”, u kojoj se progovara o dešavanjima na Kosovu, ali na potpuno drugačiji način od tada uvriježenog. Podjela uloga nije crno-bijela, uostalom najbolje će nam reći sami stihovi :
Možda je večeras tvoja grupa, mozda je večeras akcija
Bukurije je ostala sama da čeka jutro i poljubac
A noćas će krv umjesto vina da zagrije srce do ljubavi
Zbog sumnjive slave i tuđih grijeha neka ginu mladi lavovi.
Zamišljam, nedelja je i lijepo smo se obukli
Dvije djevojke hodaju s nama po toploj prizrenskoj kaldrmi
Ponosni i jaki ko dva mlada jelena
Bit će mi žao što smo se sreli na straži pored Prizrena.
Metak je nestrpljiv u cijevi, u ušima zvoni naredba
Pucaj na sve što je sumnjivo momče i ne žali iredentista
Čula luđački rade, da shvatiš nema vremena
Prst na obaraču i kletva u zraku
Na straži pored Prizrena.
Za razliku od “Straže pored Prizrena“, koja govori o tada postojećem vanrednom stanju na Kosovu, na istom albumu se nalaze i dvije pjesme na kojima je bojazan od mogućeg nadolazećeg rata itekako prisutna. To su “Zvijezda nad Balkanom“ (Sinoć mala čudan san sam usnio/ Oružje skriveno u sijenu i zamak što je gorio/ Vatre u šumi, čuli su se bubnjevi/ a jedna zvijezda nad Balkanom poče jače sijati) i “Kanjon Drine“ :
Kanjon Drine je ispred nas
Stopamo Mufa, Kiki i ja
Snijeg se topi, cesta je prazna
Stao nam je stari kamiondžija
Planine gole vrletne lomile nam put
Gazda je vozio vidno neraspoložen
Više tužan no ljut
Smanjuje brzinu, pripaljuje cigaru
U mraku mu svijetle oči
Gazda tihim glasom reče
Neće ovo djeco na dobro poći
Jer sve ide unatrag
Živimo u plemenima k'o Apači
A gdje ćemo djeco ja i vi
Nama srce kuca za sve njih
Probudi me, ovo je neki ružan san
Što manje dijete znaš to si manje nesretan.
Ispod šlema mozga nema - Rimtutituki (EKV + Partibrejkers + Električni orgazam)
“Moja prva i najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem: Uh, al sam nešto ružno sanjao!” (Milan Mladenović)
Prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde/ Slušamo vesti što su upravo stigle/ kažu da imamo još samo par godina za nas, pjevali su, po mnogima proročanski, Milan Mladenović i EKV krajem osamdesetih u pjesmi "Par godina za nas". 1991. izlazi “Dum dum“, najmračniji album EKV-a na kojem su među najupečatljivijim pjesmama naslovna stvar (Neću da kopam po đubrištu sreće/ Neću da zaprljam ruke/ Moć počiva negde iza debelih vrata/ Ja bih hteo da vladam) i “Idemo“ :
Nismo znali da je kocka bačena
Nismo znali da je srušen most
Reka blista ispod čizama
Čista voda, malo krvava
Idemo!
Nismo znali da su sela spaljena
Nismo znali da je vatra greh
Naše ruke nisu vezane
Naše ruke nisu bludnice
Idemo!
Milan Mladenović, Cane i Anton iz Partibrejkersa, Gile, Čavke, Švaba i Jovec iz Električnog orgazma te bubnjar Borko Petrović su početkom ’92. oformili bend Rimtutituki, koji izdaje singl “Slušaj ‘vamo“ (Ispod šlema mozga nema/ Mir brate mir) i pokreću antiratnu kampanju u sklopu koje su svirali na kamionu koji se vozio beogradskim ulicama.
Zoran Kostić Cane o tome detaljno progovara u foto-monografiji “Srce kuca tu je”, iz koje prenosim tek manji dio Canetovog svjedočenja:
“Ne mogu ja da se primam na rat, čoveče! Mogu da prolazim neke faze, da mi nešto nije jasno, al’ ne mogu da se primam na ubijanje…
Većeg odjeka nije bilo, jer je i smrdljivom delu naroda prvo ulazilo u uši naše zezanje sa rimama “pucaj-tucaj“, “puzim-guzim“ i sl. Njima je tekst bio odvratniji od porušenih gradova, raseljenih ljudi, pobijene dece…zapazili su totalno nebitne stvari.“
Milan Mladenović umire 1994., što je značilo i prestanak rada EKV-a. Partibrejkersi i Orgazam još uvijek djeluju, snimaju albume, redovito sviraju i odupiru se ludilu. I znaju dobro da tamo gde je srce, tamo sija sunce, tamo gde je strah, tamo živi mrak…
Post je objavljen 27.11.2012. u 20:12 sati.