Otkako je samostalne Hrvatske o pokretu nesvrstanih se u medijima puno ne govori niti piše, a i kad se to radi onda se najčešće o njemu govori sa podsmijehom i predstavlja ga se kao jednu od zabluda jugoslovenskog socijalizma, uz samoupravljanje i bratstvo-jedinstvo. Samiti pokreta nesvrstanih u TV dnevnicima budu spomenuti tek pred kraj u dvadeset i nekoj minuti, a i to sa tek dvije, tri rečenice. “Sve je to bila zabluda” često se može čuti od političara, novinara, kao i “običnih” ljudi u rijetkim prilikama kad se o tome uopće i govori. Malo ko se pita da li je ovo sad što živimo zabluda, a čak je i postavljanje ovog sasvim legitimnog pitanja neka vrsta svetogrđa.
Tim je vrijednije sve što se objavi o nesvrstanima, a da ne spade u gore opisano poželjno (i podobno) pisanje o toj temi. 2011. Tvrtko Jakovina je objavio obimno i vrijedno djelo “Treća strana hladnog rata” čije su glavne preokupacije funkcioniranje pokreta nesvrstanih, te uloga Jugoslavije (i njene diplomacije) i Josipa Broza Tita u pokretu. Također se nesvrstanih povremeno dotakne i Tomislav Jakić u svojim kolumnama u Novostima, koje preporučujem kao i naravno “Treću stranu hladnog rata”.
No zašto sam sve ovo gore spomenuo? U Novom listu u subotu sam naišao na članak u kom se govori o poslu vrijednom 50 milijuna eura koje je šibensko brodogradilište NCP dogovorilo sa vladom Republike Gane (gradnja ribarske flote). Sastanku su prisustvovali gradonačelnik Šibenika Željko Burić i župan Goran Pauk, oba članovi HDZ-a, svježe izabrani na lokalnim izborima.
Zamjenik ministra ribarstva Republike Gane je u izjavi objasnio zašto su se odlučili za Šibenik. Između ostalog je rekao: “Razlog suradnje s Hrvatskom je činjenica da je Gana imala izvrsnu suradnju s Jugoslavijom. Naš predsjednik je bio veoma blizak sa Josipom Brozom Titom, smatrali su se suborcima i prijateljima i zajedno su se borili za slobodu nesvrstanih.”
Volio bih da sam mogao vidjeti Burićevo i Paukovo lice u tom trenutku, kao i da mogu znati kakva su im se misli vrtile po glavi, kakva je zbrka bila u njima. Tito, Jugoslavija, nesvrstani su vjerojatno pojmovi na koje se im se diže kosa na glavi. “Uh, što će biti ako šef stranke čuje za ovo” im se moglo motati po glavi, a nije isključen ni šok saznanjem da neko spominje nesvrstane u pozitivnom kontekstu.
Već dugo nismo nesvrstani, štoviše postali smo svrstani (ušli smo u NATO odlukom Sabora, bez referenduma), što pokazuje i činjenica da je na pokop bivše premijerke Velike Britanije Margaret Thatcher otišla ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, i tamo se fotografirala sa Henry Kissingerom, i to sa osmijehom kakav bih ja imao u dobi od 8,9 godina kad bih se slikao sa nekom nogometnom zvijezdom. Dok na sahranu Huga Chaveza naravno nije otišla, jer bože moj, što bi rekli naši euroatlantski partneri (ovo partneri uzeti sa rezervom, jer patnertsvo je stvar između ravnopravnih strana).
I taman je Tomislav Karamarko počeo žestoko sa retuđmanizacijom, antikomunističkom retorikom, čovjek se zaista trudi, i sad mu tu ulete iz čista mira tamo neki nesvrstani i Tito, a i ta mrska Jugoslavija kao bonus, i to na njegovom terenu, u tek “osvojenom” Šibeniku. Da li je došlo vrijeme da Karamarko i HDZ uz već postojeće sa komunizmom, istospolnim brakovima, zdravstvenim odgojem otvore i novi front? Nesvrstani su već tu, Aleida Guevara u Zagrebu i Rijeci, predstavnici vlade Gane u Šibeniku, a sutra ko zna? E moj Crni Marko, bauk nesvrstanih kruži Hrvatskom. I moram priznati: uživam u tome, pa makar to bilo i samo na kratko.
Post je objavljen 09.06.2013. u 23:03 sati.