hocemocenzuru
srijeda, 30.11.2011.
Godišnjice u studenom
Vukovar
19.11. je bilo dvadeset godina od pada Vukovara i zločina JNA i paravojske koji su uslijedili nakon toga. Bojan Glavašević je u Tekstu „Vukovar - 20 godina poslije” napisao: Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci...
Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane.
I prije su bile u javnosti polemike o tome da li se Vukovar mogao obraniti, da li su se ljudi mogli izvući iz njega prije pada. No ove godine te rasprave su bile posebno intenzivne. Večernji list je u specijalnom prilogu povodom pada Vukovara dao svoju presudu – „Vukovar nije prodan“. No nakon toga je pravu pomutnju izazvao prilog novinara HTV-a Hrvoja Zovka, u kom je pušen snimak razgovora Tuđmana i Dedakovića. Kasnije smo imali priliku čuti i snimak razgovora Dedakovića i Šuška. Miroslav Tuđman je to nazvao montažom KOS-a, a isto je tvrdio i za radijske izvještaje Siniše Glavašavića. Nakon toga su uslijedili mnogo žešći napadi na Zovka, uzbuna i panika na HTV-u, dok je Tuđman junior bio tek stidljivo i mlako kritiziran. To me ne čudi, jer čak i većina kritičara HDZ-ovog režima iz devedesetih ide samo do određenog nivoa, smije se ići samo do jednu razinu ispod Franje Tuđmana, dalje se rijetko ko usuđuje ići, čak i sada.
Večernjakov kolumnista Tihomir Dujmović ustrajava na tome da se radi o montaži KOS-a (po njemu dokazanoj na suđenju KOS-ovcima '94.) i prilog Hrvoja Zovka naziva još jednim metkom u čelo Vukovaru i predizbornim frontalnom napadu na HDZ. Njegov kolega Milan Ivkošić po običaju ide i dalje od toga i otvaranje te teme naziva izdajom. Sa druge strane predsjednik Društva logoraša Danijel Rehak, kao i Branko Borković tvrde da su snimke autentične, a sve to na osnovu potvrda pojedinih pripadnika 204. vukovarske brigade koji su bili blizu i u štabu brigade. Da li će Dujmović i Ivkošić i njih nazvati izdajnicima?
Herceg-Bosna
18.11. se navršilo okruglih 20 godina od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Na zgradi hotela Grude, gdje je HZHB osnovana, još uvijek stoji spomen ploča koja podsjeća na taj događaj, koji je za rezultat imao etničko čišćenje, ubijanje, logore, rušenje i paljenje, ukratko najveću sramotu koja se Hrvatima kao narodu desila nakon NDH. Unatoč ukidanju te tvorevine, tvrdnjama da je Tuđmanova velika greška njeno ukidanje, i plakanju za trećim entitetom, duh Herceg-Bosne je još uvijek itekako živ.
Stari most
Iz stenograma sa sastanka Franje Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne, 10.11.1993.:
Franjo Tuđman: Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
Mate Boban: On je, bile su strašne kiše, toliko pucan prije, tako da je sam pao.
.......
Franjo Tuđman: Inače, među nama... Rušenje, u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Mate Boban: Nama.
Osim svjetski poznatog pada Berlinskog zida 1989., 9.11. je također i datum kad je 1993. srušen Stari most projektilima HVO-a. Slobodan Praljak je najprije hvalio da su to učinile njegove postrojbe, da bi godinama kasnije kasnije, platio nazovistručnjake da „dokažu“ da je to djelo Armije BH. Trenutno čeka presudu u Haagu. U Hrvatskoj je ova godišnjica prošla gotovo nezapaženo. Nakon samog rušenja mosta bile su dosta prisutne teze da je to legitimni vojni objekt, nakon toga je dosta isticano da je Hrvatska dala dosta novca za obnovu mosta (naravno svo to samohvalisanje nije propraćeno činjenicom da je most srušen od strane formacija pod kontrolom službenog Zagreba), onda su jedno vrijeme u medijima (TV, tisak) mjesto dobili Praljkovi plaćeni stručnjaci s tezama da je Armija BiH srušila most, i sada smo konačno došli u fazu zaborava.
Dayton
21.11.1995. Milošević, Tuđman i Izetbegović su u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson potpisali Daytonski mirovni sporazum. Rat u BiH je zaustavljen, ali je donio i potpuno nefunkcionalni ustroj države. 21.11. se kao praznik obilježava jedino u Republici Srpskoj. S druge strane dan Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a Mrkonjić Gradu 25.11.1943. (sadašnji Dan državnosti BiH) se koliko toliko obilježava jedino u Federaciji BiH.
AVNOJ
U studeni se smjestila još jedna godišnjica - Drugo zasjedanje AVNOJ-a 29. i 30. studenog 1943. u Jajcu, na kom je donesena odluka o federalnom uređenju Jugoslavije, što je nakon rata pretočeno i u Ustav. Nekadašnji Dan Republike ili Dan nekadašnje Republike, kako god hoćete. Unatoč tamo donesenim odlukama, i dobrim namjerama, ustrojavanju države na ravnopravnosti njenih naroda i republika, davanju/vraćanju državnosti Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni (naravno ne pada mi na pamet poricati mnogobrojne devijacije i zastranjenja u kasnijoj izvedbi, povremenu brutalnost režima prema neistomišljenicima, kao i nedemokratski karakter države), sve je završilo krvavo u ratovima devedesetih. Sve što je utemeljeno u Jajcu '43. je nepunih 50 godina kasnije poraženo maksimalističkim nacionalističkim politikama, oni što su se kleli (neki iskreno, neki ne) u bratstvo-jedinstvo spremno su se odazvali zovu nacionalistikih vođa, a JNA se pretvorila u suprotnost svom imenu i započela ratove devedesetih.
Tamara Kaliterna u tekstu „Stid i sram“, objavljenom u Monitoru, piše da u Bratuncu stanovnici svakog 11. jula pucaju iz pušaka i ističu u dvorištima natpise „Svinjetina na prodaju“ da ih mogu vidjeti posjetitelji komemoracije u Srebrenici, dok pojedini Vukovarci srpske nacionalnosti spuštenim roletnama žele da se ograde od ljudi sa svijećama i cvijećem u povorci. Mirko Norac je prije par dana izišao na uvjetnu slobodu, unatoč tome što se odbio pokajati za zločine koje je počinio, a mnogi ne kriju zadovoljstvo zbog toga. Eto tako stojimo sa pijetetom prema žrtvama, i to ove tekuće 2011.
I nakon svega što se desilo postavlja se pitanje da li je sve ostvareno na Drugom zasjedanju AVNOJ-a bilo vrijedno truda? Mislim da je ipak vrijedilo. U velikoj mjeri radilo se ipak o dobrom pokušaju, a znamo da je od govana teško napraviti pitu (ma koliko to zvučalo otrcano ništa bolje mi ne pada na pamet). Uostalom nekada valja voditi i unaprijed izgubljene bitke.
Još uvijek smatram da dan kada je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a treba obilježavati, naravno ne službeno, dovoljno je ga se sjetiti, promisliti što je značio, i što je mogao značiti da je bilo više pameti. Ako ništa drugo, sjetimo ga se kao podsjetnik na vrijeme kada je fašizam pobijeđen. Prvi put.
utorak, 29.11.2011.
CD albumi odlaze u povijest
Nedavno je objavljena vijest da velike diskografske kuće namjeravaju do kraja 2012. prestati sa izdavanjem albuma na CD formatu. Namjeravaju se orijentirati na digitalno tržište, tj. na online prodaju muzičkih albuma. Preživjet će jedino limited edition i anniversary izdanja, koja će nuditi bonuse (valjda live snimke, remixeve, raritetne snimke) za prihvatljivu cijenu.
Ova vijest me nije nimalo obradovala, jer sam jedan od onih koji još uvijek povremeno kupe CD album do kog mu je jako stalo (naravno kao i kod većine broj sprženih CD-a je znatan dio kolekcije i kod mene). Još uvijek preferiram imati u ruci materijalni trag onoga što slušam, bilo da se radi o kupljenom ili sprženom albumu. Popis pjesama, tekstovi su ipak tu, a katkad se znaju naći i zanimljivi i informativni tekstovi u knjižici CD-a. Svaka čast „digitalnom“ dobu, sve je dostupnije, jeftinije ili čak besplatno, lakše se dolazi do muzike, no kad slušam mp3-ice ma PC-u ili mp3 playeru često osjećam kao da mi nešto nedostaje – CD kutija i omot, tu negdje pored mene, dostupni kad ih trebam.
U povijesti muzike omoti ploča i CD-a nisu bili tek puki dodatak, naprotiv! Dosta albuma je osim po svojoj kvaliteti poznato i po omotima. Na prvu loptu mi padaju na pamet „Sticky fingers“, „The Dark Side of the Moon”, “Nevermind”, “Abbey Road”… Kod nas npr. „Filigranski pločnici“ i „Ravno do dna“. Koja je nedavno, u intervjuu za Vreme izjavio: Tekstovi su mi bitni u tom smislu, kao što je omot nerazdvojiv deo jednog albuma i nikad mi nije bilo jasno zašto neko drugi da nama radi omot – jednako je važno što sam ih uvek ja radio. A bio sam dobar u crtanju u osnovnoj školi. Vjerujem da će coveri postojati i dalje, da će se moći skinuti online, ali to ipak više neće biti to.
Naravno, ovdje se otvara pitanje i diskografske industrije, koja je naki način samu sebe dovela do uništenja. Prvi korak je bio uvođenje CD formata, koga je ubrzo sve pristupačnijim cijenama pržilica, bilo lako kopirati. Drugi korak je bio uporno insistiranje na visokim cijenama CD albuma, koje su odbijale ljude od kupovine. Jer ako imate dilemu: kupiti CD za 100-130 kn ili ga spržiti za par kuna, više je nego jasno bilo da će prodaja rapidno padati. Dosta ljudi bi, vjerujem, bilo spremno izdvojiti 50-ak kn za original CD, za izvođača do kod mu je stalo. A i poprilično sam siguran da bi za cijenu od 50 kn prodaja bila bar triput veća nego uz cijenu od 100 kn. Kod nas imamo primjer Zabranjenog pušenja, čija su se zadnja dva albuma mogli nabaviti za 40-50 kn, što je rezultiralo dobrom prodajom.
Meni je u ovoj priči bitan još jedan aspekt – s ovime će nestati i CD shopovi. Meni je uvijek bilo gušt ući u njih, bilo kod nas, koji su maleni i skučeni, i u njima su često naslovi posloženi po meni nejasnom konceptu, bilo u većim evropskim gradovima, gdje postoje ogromni, dobro organizirani (i jeftiniji nego kod nas) muzički dućani u kojima možete provesti nekoliko sati pregledavajući njihovu ponudu.
Ostaće znači jedino „Limited edition“ izdanja, koja će se najvjerojatnije moći ili naručiti poštom, ili kupiti u supermarketima ili nečemu sličnom. Kupci takvih paketa će često biti oni, koji već imaju regularno izdanje tog istog albuma. Tu se ipak na neki načim radi o prodavanju već prodanog. Na što bi to moglo ličiti pokazuje nedavno objavljeno super deluxe (valjda se tako zove) prigodno izdanje „Achtung Baby“, povodom 20 godina od objavljivanja tog albuma U2. U njemu se nalaze čak 4 CD-a s remix-eva U2 pjesama iz tog perioda!
Nije mi namjera da plačem za propašću diskografske industrije, oni su u većem dijelu dobili što su i zaslužili. Ali bojim se da bi to moglo značiti i odlazak muzičkog albuma kao takvog, što bi zaista bilo jako loše. Sve ke počelo sa singlicama, sljedeći korak su bile LP ploče, i tako sve do CD singlica i albuma. Da li će muzički albumi opstati, ili će se sve svesti na skidanje pojedinačnih pjesama, to ćemo tek vidjeti.
Zaista kakva je budućnost muzičkih albuma u dobu kada je sve lako dostupno i na svojim hard diskovima imamo gomilu muzike, od čega dio nikada ni ne poslušamo, nešto od toga samo jedanput, eventualno još koji put, a samo manji dio više puta? Uostalom, dobar dio ljudi sve više muziku sluša na youtube-u. Nemam ništa protiv toga, naravno, pristupačnost i dostupnost muzike je dobra stvar, ali ipak nadam da će bendovi i dalje snimati albume, a ponešto od toga izdati i na CD-u, zašto da ne? Uostalom bolje izdati CD, nego publiku. A i CD je više nego dobar rođendanski ili božićni poklon, bar za ovakve kao što sam ja.
ponedjeljak, 28.11.2011.
Srce kuca tu je + Partibrejkersi u Željezničaru
Knjigu o Partibrejkersima sam nabavio početkom godine, neposredno prije njihovog koncerta u Močvari, malo preletio po njoj, tek ponešto pročitao i ostavio je sa strane da čeka svoj red, kao što to obično i radim. Subotnji koncert u Željezničaru me trigerirao da je konačno pročitam. Sam naslov monografije je sjajno odabran, „Srce kuca tu je“, kad sam ga vidio moja dilema, kupiti koncertni CD ili knjigu, bila je razriješena. Ne mogu to baš najbolje objasniti, ali „Srce kuca tu je“ je stih koji dosta dobro opisuje Partibrejkerse. Podjednako dobar stih „Biti isti, poseban, slobodan...samo svoj“ je ostavljen za zadnje korice. Knjiga je podijeljena po decenijama, osamdesete („Početak“), devedesete („Odupri se ludilu“) i prethodno desetljeće („XXI vek“).
U prvom dijelu saznajemo više detalja o formiranju grupe '82, u vrijeme kad se novi val već počeo ispuhavati (Cane: ... a mi smo bili direktna reakcija na smrt pokreta, na neke nebuloze koje su preostale, na šminkeraj,... mi smo bili prva ruka, autentično iskustvo ulice, a sve oko nas druga...). Prvi koncerti, zašto baš ime Partibrejkers, prvi singl („Hiljadu godina“), izdavanje prva tri albuma (Partibrejkers I, II i III), su naravno tu opisana, kao i odnos Caneta i Antona u početnim godinama (Cane: Kad je Anton ušao u bend, sećam se da sam rekao Manzaneri: „Ej Manza, nemoj njega, on solira, jebote, razbija, davi...). Interakciji i odnosu Antona i Caneta, okosnice Partibrejkersa, je posvećen dobar dio knjige. Onima koji vole Partibrejkerse će posebno zanimljiv biti preslik intervjua (naslovljen sa „Žurkolomci“) koji sa njima napravio Koja, potpisan kao Zeleni zub, koji je među prvima skužio njihovu kvalitetu.
Meni najzanimljiviji dio poglavlja o devedesetima je onaj koji se odnosi na antiratni projekt Rimtutituki i pjesmu „Slušaj vamo“. Radi se o antiratnoj kampanji s početka '92 koju su pokrenuli članovi beobradsih bendova EKV, Električni orgazam i Partibrejkers (Cane: Nismo pričali: „Idi, brate, kolji“, nego „Mir, brate, mir"). U devedestima su Partibrejkersi objavili dva studijska albuma, nevjerojatno dobar „Kiselo i slatko“ iz '94 (koji je unatoč tadašnjoj gotovo nepostojećom kulturnom razmjenom između zaraćenih država nekako došao u Hrvatsku i sve nas ugodno iznenadio, pogotove one koji nisu znali da li bend još postoji ili ne) i „Ledeno doba“, mračan i intiman album iz '97. Cane o devedesetima: Bilo je to vreme neke sramote u meni...Dolazi ta spoznaja da je sve urušeno i sve mi se gadi....Mrak je bio gust.
Zadnje poglavlje je najsiromašnije sadržajem, osim tekstova pjesama sa zadnja dva albuma „Gramzivost i pohlepa“ i „Sloboda ili ništa“, tu se još nalazi jedan od recentnijih intervjua sa Canetom. Najzanimljiviji dio razgovora je o tome kako je film „Scarface“ pokvario jednu generaciju (Mnogi su prestali da budu pankeri počeli da bivaju mladi gangsteri, da se lože i pričaju u replikama).
Osim toga knjiga je puna fotografija iz svih faza Partibrejkersa, tu su omoti albuma, diskografija, te preslici nekoliko intervjua, koje su dali Vremenu, Poletu i drugima. No najveći dio knige je otišao na tekstove svih do sada objavljenih pjesama Partibrejkersa. Sami tekstovi, ogoljeni od muzike, funkcioniraju jako dobro i čitati ih je zaista užitak, pravi duhovni doživljaj (čak i za mene koji sa duhovnošću nisam nikad bio na „ti“). U monografiji nema ništa o privatnom životu, muzika je u njoj glavna, što je samo još jedan dodatni plus. Sve u svemu radi se o jako dobroj knjizi, koju su Partibrejkersi zaslužili. Flavio Rigonat, Aleksandra Milosavljević i Cane, koji su je priredili, su napravili dobar posao. Jedno vrijeme sam je viđao u zagrebačkim knjižarama, nadam se da je još uvijek nabavljiva, iskreno je preporučujem.
- Partibrejkersi gostuju u Željezničaru.
- Ma zabiće im Željo pet komada.
A sada nešto i o zadnjem zagrebačkom koncertu Partibrejkersa, 26.11. u Željezničaru. Isprika na recikliranju starog vica, vjerojatno nije ni duhovito, ali nešto sam morao ubaciti kao prelaz na dio teksta o samom koncertu.
Meni je „Željo“ simpatičan i drag koncertni prostor, mada izgleda kao neki vatrogasni dom, malo veći doduše. Dobre strane su mu da je stage visoko, pa i niži ljudi poput mene mogu vidjeti što se na njemu dešava. Garderoba je OK, do pića se dođe brzo, cijeme su povoljne, prostor je dovoljno velik. Jedina mana je WC, na red se čeka čak i muškom, u kome je samo jedan pisoar i jedna kabina, u sumnjivom stanju.
Unatoč tome što su Partibrejkersi česti gosti u Zagrebu (zadnjih nekoliko godina u prosjeku dvaput godišnje, što na festivalima, što samostalno) Željezničar je bio jako dobro popunjen. Nažalost predgrupu (Bombarderi) sam propustio, što je šteta, jer nekoliko dana prije sam ih gledao u Spunku, imali su dobar nastup. Nekoliko minuta prije nastupa Partibrejkersa u dvorani su pustili „Slušal vamo“, dobar potez!
Ono što je uslijedilo od Partibrejkersa je bilo standarno visoke kvalitete, repertoar koji smo manje-više mogli čuti na njihovim koncertima zadnjih par godina. „Zemljotres“, „Put“, „Ono što pokušavam“, „Rođen loš“, „Noćas u gradu“, „Srce kuca tu je“, „Kreni prema meni“, „Hipnotisana gomila“, „Lobotomija“, „Hoću da znam“, „Ulični hodač“ su neke od stvari odsviranih te, ne baš hladne zagrebačke večeri u malo više od sat i pol svirke. Dio publike je očekivao nešto duži koncert, ali budimo realni ni sat i pol nije baš malo, a i često sviraju u Zagrebu, i neće proći puno vremena do sljedećeg dolaska Partibrejkersa, uostalom iduće godine obilježavaju 30 godina djelovanja. Na momente su mi djelovali raspoloženo za svirku, na momente rutinirano, sve u svemu još jedan njihov dobar koncert.
Uostalom, kako to Partibrejkersi kažu:
Srce kuca tu je
Ko ga čuje
nedjelja, 13.11.2011.
Predizborni štandovi
Prolazak zagrebačkim Trgom Bana Jelačića ovo nedeljno popodne pružio mi je zanimljiv uvid u dosege demokracije u Hrvatskoj, nakon više od 20 godina prakticiranja iste. Naime, u samo par kvadratnih metara zbilo se 5 predizbornih štandova. Pa da vidimo što se sve nudi na glavnom zagrebačkom trgu.
Štand br. 1 : Hrvatski laburisti - stranka rada.Ništa čudno, hrvatski laburisti su dosta aktivni u ovoj kampanji, i po svemu sudeći stranka Dragutina Lesara prelazi izborni prag.
Štand br. 2 (odmah pored štanda laburista) : Pokret HR - Damir Gašparović. Obećavaju da će nam vratiti osmijeh. Kako za navedenu stranku a i za samog Gašparovića nisam do sada čuo, nije preostalo nego da progooglam za više informacija – radi se o bivšem članu SDP-a, bivšem članu Izvršnog odbora i kandidatu za potpredsjednika SDP-a na konvenciji 2008.
Štand br. 3 (prekoputa laburista i HR pokreta) : Savez za građansku i etičku Hrvatsku don Ivana Grubišića. Oko Grubišićevog izlaska na izbore se digla prašina, jer je konzervativno desnim krugovima nezamislivo da jedan svećenik zastupa građansku, nenacionalističku opciju. Posebno je indikativno obrušavanje na politički angažman Grubišića od strane Ivice Šole i Tihomira Dujmovića u emisiji „Otvoreno“ prije par dana. Za Grubišića je dobar znak da ga se takvi plaše, mogao bi ostvariti sasvim dobar rezultat.
Štand br. 4 (desno od štanda Grubišićevog Saveza) je posebna priča : to je štand on nečega što se zove HUP, a da se ne radi o Hrvatskoj udruzi poslodavaca mi je odmah bilo jasno, jer je slovo u barem dvostruko veće od ostala dva. Gledam pažljivije, to je skraćenica za Hrvatski uljudbeni pokret. Slogan im je „Uvijek spremni za Nezavisnu i za Dom“. Na plakatu je i Ana Lučić. Jasno da jasnije ne može biti: u, spremnost, nezavisna i dom. Da i najglupljeg NDH štovatelja privuku. Ne znam koja je od ove dvije mogućnosti jadnija: da su ovakve neoustaške pizdarije dozvoljene ili ako to nije protivzakonito, jedino mi ostaje da pošaljem takav zakon i i one koji su ga pisali u tri lijepe pizde materine.
Štand br. 5 (lijevo od štanda Grubišićevog Saveza) je zaista poseban: „Vuco u saboru“! Nije mi poznat Vucin politički program, i da li je i tu prisutna „u se, na se i poda se“ poetika. Samo da opet ne zapjeva u TV sučeljavanju. Ako ne uspije i ovaj put, Vuci jedino preostaje da idući put proba kao Vasilije Mitu (Vucin alter ego, vođa grupe Živo blato).
Odlazeći s Trga razmišljam što bi se moglo zaključiti o 20 i kusur godina staroj tradiciji demokracije u RH na osnovi nedeljnih štandova na Trgu. Dvije liste (laburisti i Grubišić) koje su donijele kakvo takvo osvježenje i koje će, poprilično sigurno, dobiti mjesta u Saboru; pokret bivšeg SDP-ovca koji nije uspio smisliti ništa bolje od vracanja osmijeha na lice; ustašoidno-kretenoidna lista koja je sramota za društvo u kom se može uopće i dogoditi; i na samom kraju lista estradne poluzvijezde koja valjda cilja na ljubitelje Vucinih pjesama. Toliko o političkoj evoluciji u zadnjih dvadesetak godina. Daleko smo dogurali!
srijeda, 09.11.2011.
Poruka biskupa
Kao i prije svakih izbora, tako su se i povodom skorašnjih oglasili hrvatski biskupi. Naravno, kao i uvijek, oglašavanja naših biskupa su puna zabrinutosti za Lijepu našu, strepnje za sudbinu svojih vjernika, a njihove preporuke za koga bi trebalo, a za koga ne glasati, su naravno skrušeno „neutralne“. Pa da vidimo, što su to biskupi nakon sati, vjerojatno i dana promišljanja uspjeli sastaviti i mudroga poručiti vjernicima.
U obraćanju biskupa našlo se mjesta za naputke o pokretanju proizvodnje, smanjenju nezaposlenosti, referendumu za ulazak u EU, obitelji, braku i zaštiti ljudskoga života od začeća, odgoju i obrazovanju... No, pored svega toga meni najzanimljiviji je ovaj dio poruke:
„Nadamo se da ćemo na predstojećim izborima izabrati one zastupnike koji će, ne podliježući ideološkim svrstavanjima, poduzeti zbiljske korake u osvjetljavanju istine o našoj nedavnoj prošlosti i postaviti političke temelje na čvrstoj stijeni istine. Za dobro naše nacije mora se konačno smoći snage za suočavanje sa svim zločinima totalitarizama. Dok su do sada poduzete mjere da se jasno prokažu i sankcioniraju zločini fašizma i nacizma, to se nije dogodilo sa zločinima komunističkoga režima, a baš je to iznimno važno za zdrav hod sadašnjega i budućih hrvatskih naraštaja“.
Ovaj dio je izdvojen, jer se u njemu krije jasna poruka za koga treba glasati, ona glasi: glasajte za Karamarka i Kosor, glasajte za HDZ!
Jer bitan dio HDZ-ove izborne kampanje je pokretanje istrage i pritvaranje Josipa Boljkovca baš ovih dana, čime je HDZ dobio poene kod dijela birača i velikog dijela klera. Naravno ako se Boljkovcu dokaže ratni zločin, treba biti osuđen, to nije sporno, ali to ćemo saznati tek nakon izbora u eventualnom sudskom postupku.
Ova poslanica biskupa potvrđuje dodatno još jednu opće poznatu činjenicu, uz (samo prividno) izjednačavanje komunističkih i fašističkih zločina, od strane Crkve redovito dolazi žestoko osuđivanje ovih prvih i blaga, najčešće nevoljna, iznuđena osuda ovih drugih. Najbolji dokaz za to su tretman koji Crkva daje komemoracijama u Jasenovcu i Bleiburgu. I bez da spominjemo razliku u broju, dovoljno je upozoriti na razliku u strukturi stradalih u Jasenovcu i na Bleiburgu.
I dok su biskupi sastančili prije objavljivanja poslanice spred zgrade Hrvatske biskupske konferencije članovi Građanske akcije postavili su transparent na kojem je pisalo „U ime oca, HDZ-a i novca svetoga. Amen“. Tome se nema što dodati, precizno detektirano, istinito da istinitije ne može biti rečeno.
Uskoro ćemo vidjeti da li će Karamarka, Srakića i Kosor i njihova načela temeljena na čvrstoj stijeni istine, crveni pakao smest.
četvrtak, 03.11.2011.
Ustašluk na amblemima HVO-a
„Znakovlje HVO-a nastajalo je usporedo s ustrojavanjima postrojbi, često i u jeku najžesćih borbi, uz pucnjave i pjesmu, uz svijetlo svijeće, uz gitaru, uz pušku. U pravilu, središnji je motiv hercegbosanski grb, a najčešći su drugi motivi oružje (od mačeva, sablji i kubura do suvremenih pušaka, pištolja, topova i raketa), povijesna (šahovnice, pleteri, viteški oklopi) i vjerska znakovlja (raspela, lica svetaca poput svetoga Jure dok ubija zmaja), likovi životinja i biljaka...“
Gornji pasus je uzet iz teksta „Znakovlje HVO-a iz doba ponosa i slave“, objavljenog u listopadskom broju mjesečnika „Vojna povijest“, autor je Darko Juka. Sam sebi sam obećao već nekoliko puta da neću više pisati o VP magazinu, ali eto opet mi se to dešava, i nemam neko suvislo objašnjenje što me to tjera da dam 20 kn za VP po ko zna koji put i čitam sadržaj tog Večernjakovog čeda - možda sam definitivno slučaj za promatranje.
Uz tekst je priloženo desetak amblema postrojbi HVO-a, a dva ću posebno istaći ovom prilikom. Jedan od njih je amblem koji su na rukavu nosili pripadnici Prve bojne Lakojurišne brigade Vojne policije HVO-a „Jure i Boban“! Vjerujem da je svima poznato ko su bili Jure Francetić i Rafael Boban, i ne pada mi na pamet vas zamarati općepoznatim činjenicama, ali autoru teksta je to očito sasvim normalno, kao da je brigada dobila ime po Ćiri Blaževiću i Vlatku Markoviću. Ali zato u opisu amblema autor daje objašnjenje da je „znamen štitastog oblika, s obveznim tropletom, hrvatskom zastavom i hercegbosanskim grbom, u zaštiti moćnih orla i mača.“ Juka u tekstu navodi da u heraldici (čijih se odredbi autori znakovlja HVO-a uglavnom nisu držali) orao predstavlja vodstvo, a mač ratobornost. Valjda vam je sada jasnije što to povezuje Juru, orla, mač, ratobornost, Bobana, vodstvo i HVO. Možda je tu bilo mjesta i za minotaura, jednoroga ili kerbera?
No opis amblema 6. brigade HVO-a iz Gruda je nenadjebiv: „Znamen grudske 6. brigade HVO-a, koja je nosila ime Rafaela Ranka Bobana, uzima neobičan oblik romba preko kojega se razvija hrvatska trobojnica s pleterom, koji uokviruje središnje slovo u nazivu Gruda“. I to je to, oblik romba je neobičan, tu je opet Boban, to naravno nije neobično, već sasvim normalno, srednje slovo u imenu Grude je sasvim slučajno posebno istaknuto i uokvireno sa pleterom. Čista slučajnost, ništa posebno, da je osoba koja je kreirala navedeni amblem radila grbove brigada iz Viteza ili Livna, bit će da bi pleter onda uokvirio srednja slova T ili V, nemoje misliti da ne bi, kako se samo usuđujete...
„Hrvatski je narod u svojoj bližoj povijesti, punoj uspona i padova, imao dvije nesretne epizode koje su obilježile njegovo nacionalno biće. Jedna se odnosi na stvaranje NDH, a druga na formiranje HZ Herceg-Bosne koje su, i jedna i druga, naravno ne u istoj mjeri, prouzročile mnogo patnje...“
„Dok se danas i među hrvatskim pukom, doduše uz tešku muku i probleme, ipak nekako probila svijest da je ustaški režim imao zločinački karakter i da je Ante Pavelić izdao svoj narod, o Herceg-Bosni kod mnogih još uvijek vlada mišljenje da je tu posrijedi bio ipak dobar projekt. Zaboravljaju se logori, ubijanja i protjerivanja nehrvatskoga stanovništva, činjenica da se cjelokupnom vodstvu te tvorevine danas zbog zločina sudi u Haagu, da su rezultati te politike katastrofalni na svim područjima, da su bosanski Hrvati tom politikom planski preseljavani u Hrvatsku i u Hercegovinu, itd.“
Gornja dva citata su preuzeta iz teksta fra Petra Jeleča „Herceg-Bosna je poput NDH utemeljena na zločinu“, objavljenog u listu Svjetlo riječi (izdavač Franjevačka provincija Bosna Srebrena) početkom godine. I zbog toga bio nazvan fra Petar „efendija“ Jeleč, a bilo je naravno i drugih uvreda. Iako napisan sa sasvim drugom namjerom tekst Darka Juke samo potvrđuje navode fra Jeleča, i tako gledano od njega ipak ima kakve takve koristi. No, naravno postavlja se pitanje kakav je to magazin, čije uredništvo mrtvo hladno objavljuje ustaške simbole kao nešto sasvim normalno, kao i imena postrojbi nazvana po istaknutim pripadnicima ustaškog pokreta? I još samo da dodam: odlukom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta magazin VP je preporučen za korištenje u nastavi povijesti u osnovnim i srednjim školama. Zna se kojim vrijednostima treba učiti naše školarce!
