Nedavno je objavljena vijest da velike diskografske kuće namjeravaju do kraja 2012. prestati sa izdavanjem albuma na CD formatu. Namjeravaju se orijentirati na digitalno tržište, tj. na online prodaju muzičkih albuma. Preživjet će jedino limited edition i anniversary izdanja, koja će nuditi bonuse (valjda live snimke, remixeve, raritetne snimke) za prihvatljivu cijenu.
Ova vijest me nije nimalo obradovala, jer sam jedan od onih koji još uvijek povremeno kupe CD album do kog mu je jako stalo (naravno kao i kod većine broj sprženih CD-a je znatan dio kolekcije i kod mene). Još uvijek preferiram imati u ruci materijalni trag onoga što slušam, bilo da se radi o kupljenom ili sprženom albumu. Popis pjesama, tekstovi su ipak tu, a katkad se znaju naći i zanimljivi i informativni tekstovi u knjižici CD-a. Svaka čast „digitalnom“ dobu, sve je dostupnije, jeftinije ili čak besplatno, lakše se dolazi do muzike, no kad slušam mp3-ice ma PC-u ili mp3 playeru često osjećam kao da mi nešto nedostaje – CD kutija i omot, tu negdje pored mene, dostupni kad ih trebam.
U povijesti muzike omoti ploča i CD-a nisu bili tek puki dodatak, naprotiv! Dosta albuma je osim po svojoj kvaliteti poznato i po omotima. Na prvu loptu mi padaju na pamet „Sticky fingers“, „The Dark Side of the Moon”, “Nevermind”, “Abbey Road”… Kod nas npr. „Filigranski pločnici“ i „Ravno do dna“. Koja je nedavno, u intervjuu za Vreme izjavio: Tekstovi su mi bitni u tom smislu, kao što je omot nerazdvojiv deo jednog albuma i nikad mi nije bilo jasno zašto neko drugi da nama radi omot – jednako je važno što sam ih uvek ja radio. A bio sam dobar u crtanju u osnovnoj školi. Vjerujem da će coveri postojati i dalje, da će se moći skinuti online, ali to ipak više neće biti to.
Naravno, ovdje se otvara pitanje i diskografske industrije, koja je naki način samu sebe dovela do uništenja. Prvi korak je bio uvođenje CD formata, koga je ubrzo sve pristupačnijim cijenama pržilica, bilo lako kopirati. Drugi korak je bio uporno insistiranje na visokim cijenama CD albuma, koje su odbijale ljude od kupovine. Jer ako imate dilemu: kupiti CD za 100-130 kn ili ga spržiti za par kuna, više je nego jasno bilo da će prodaja rapidno padati. Dosta ljudi bi, vjerujem, bilo spremno izdvojiti 50-ak kn za original CD, za izvođača do kod mu je stalo. A i poprilično sam siguran da bi za cijenu od 50 kn prodaja bila bar triput veća nego uz cijenu od 100 kn. Kod nas imamo primjer Zabranjenog pušenja, čija su se zadnja dva albuma mogli nabaviti za 40-50 kn, što je rezultiralo dobrom prodajom.
Meni je u ovoj priči bitan još jedan aspekt – s ovime će nestati i CD shopovi. Meni je uvijek bilo gušt ući u njih, bilo kod nas, koji su maleni i skučeni, i u njima su često naslovi posloženi po meni nejasnom konceptu, bilo u većim evropskim gradovima, gdje postoje ogromni, dobro organizirani (i jeftiniji nego kod nas) muzički dućani u kojima možete provesti nekoliko sati pregledavajući njihovu ponudu.
Ostaće znači jedino „Limited edition“ izdanja, koja će se najvjerojatnije moći ili naručiti poštom, ili kupiti u supermarketima ili nečemu sličnom. Kupci takvih paketa će često biti oni, koji već imaju regularno izdanje tog istog albuma. Tu se ipak na neki načim radi o prodavanju već prodanog. Na što bi to moglo ličiti pokazuje nedavno objavljeno super deluxe (valjda se tako zove) prigodno izdanje „Achtung Baby“, povodom 20 godina od objavljivanja tog albuma U2. U njemu se nalaze čak 4 CD-a s remix-eva U2 pjesama iz tog perioda!
Nije mi namjera da plačem za propašću diskografske industrije, oni su u većem dijelu dobili što su i zaslužili. Ali bojim se da bi to moglo značiti i odlazak muzičkog albuma kao takvog, što bi zaista bilo jako loše. Sve ke počelo sa singlicama, sljedeći korak su bile LP ploče, i tako sve do CD singlica i albuma. Da li će muzički albumi opstati, ili će se sve svesti na skidanje pojedinačnih pjesama, to ćemo tek vidjeti.
Zaista kakva je budućnost muzičkih albuma u dobu kada je sve lako dostupno i na svojim hard diskovima imamo gomilu muzike, od čega dio nikada ni ne poslušamo, nešto od toga samo jedanput, eventualno još koji put, a samo manji dio više puta? Uostalom, dobar dio ljudi sve više muziku sluša na youtube-u. Nemam ništa protiv toga, naravno, pristupačnost i dostupnost muzike je dobra stvar, ali ipak nadam da će bendovi i dalje snimati albume, a ponešto od toga izdati i na CD-u, zašto da ne? Uostalom bolje izdati CD, nego publiku. A i CD je više nego dobar rođendanski ili božićni poklon, bar za ovakve kao što sam ja.
Post je objavljen 29.11.2011. u 09:30 sati.