hocemocenzuru
srijeda, 30.11.2011.
Godišnjice u studenom
Vukovar
19.11. je bilo dvadeset godina od pada Vukovara i zločina JNA i paravojske koji su uslijedili nakon toga. Bojan Glavašević je u Tekstu „Vukovar - 20 godina poslije” napisao: Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci...
Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane.
I prije su bile u javnosti polemike o tome da li se Vukovar mogao obraniti, da li su se ljudi mogli izvući iz njega prije pada. No ove godine te rasprave su bile posebno intenzivne. Večernji list je u specijalnom prilogu povodom pada Vukovara dao svoju presudu – „Vukovar nije prodan“. No nakon toga je pravu pomutnju izazvao prilog novinara HTV-a Hrvoja Zovka, u kom je pušen snimak razgovora Tuđmana i Dedakovića. Kasnije smo imali priliku čuti i snimak razgovora Dedakovića i Šuška. Miroslav Tuđman je to nazvao montažom KOS-a, a isto je tvrdio i za radijske izvještaje Siniše Glavašavića. Nakon toga su uslijedili mnogo žešći napadi na Zovka, uzbuna i panika na HTV-u, dok je Tuđman junior bio tek stidljivo i mlako kritiziran. To me ne čudi, jer čak i većina kritičara HDZ-ovog režima iz devedesetih ide samo do određenog nivoa, smije se ići samo do jednu razinu ispod Franje Tuđmana, dalje se rijetko ko usuđuje ići, čak i sada.
Večernjakov kolumnista Tihomir Dujmović ustrajava na tome da se radi o montaži KOS-a (po njemu dokazanoj na suđenju KOS-ovcima '94.) i prilog Hrvoja Zovka naziva još jednim metkom u čelo Vukovaru i predizbornim frontalnom napadu na HDZ. Njegov kolega Milan Ivkošić po običaju ide i dalje od toga i otvaranje te teme naziva izdajom. Sa druge strane predsjednik Društva logoraša Danijel Rehak, kao i Branko Borković tvrde da su snimke autentične, a sve to na osnovu potvrda pojedinih pripadnika 204. vukovarske brigade koji su bili blizu i u štabu brigade. Da li će Dujmović i Ivkošić i njih nazvati izdajnicima?
Herceg-Bosna
18.11. se navršilo okruglih 20 godina od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Na zgradi hotela Grude, gdje je HZHB osnovana, još uvijek stoji spomen ploča koja podsjeća na taj događaj, koji je za rezultat imao etničko čišćenje, ubijanje, logore, rušenje i paljenje, ukratko najveću sramotu koja se Hrvatima kao narodu desila nakon NDH. Unatoč ukidanju te tvorevine, tvrdnjama da je Tuđmanova velika greška njeno ukidanje, i plakanju za trećim entitetom, duh Herceg-Bosne je još uvijek itekako živ.
Stari most
Iz stenograma sa sastanka Franje Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne, 10.11.1993.:
Franjo Tuđman: Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
Mate Boban: On je, bile su strašne kiše, toliko pucan prije, tako da je sam pao.
.......
Franjo Tuđman: Inače, među nama... Rušenje, u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Mate Boban: Nama.
Osim svjetski poznatog pada Berlinskog zida 1989., 9.11. je također i datum kad je 1993. srušen Stari most projektilima HVO-a. Slobodan Praljak je najprije hvalio da su to učinile njegove postrojbe, da bi godinama kasnije kasnije, platio nazovistručnjake da „dokažu“ da je to djelo Armije BH. Trenutno čeka presudu u Haagu. U Hrvatskoj je ova godišnjica prošla gotovo nezapaženo. Nakon samog rušenja mosta bile su dosta prisutne teze da je to legitimni vojni objekt, nakon toga je dosta isticano da je Hrvatska dala dosta novca za obnovu mosta (naravno svo to samohvalisanje nije propraćeno činjenicom da je most srušen od strane formacija pod kontrolom službenog Zagreba), onda su jedno vrijeme u medijima (TV, tisak) mjesto dobili Praljkovi plaćeni stručnjaci s tezama da je Armija BiH srušila most, i sada smo konačno došli u fazu zaborava.
Dayton
21.11.1995. Milošević, Tuđman i Izetbegović su u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson potpisali Daytonski mirovni sporazum. Rat u BiH je zaustavljen, ali je donio i potpuno nefunkcionalni ustroj države. 21.11. se kao praznik obilježava jedino u Republici Srpskoj. S druge strane dan Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a Mrkonjić Gradu 25.11.1943. (sadašnji Dan državnosti BiH) se koliko toliko obilježava jedino u Federaciji BiH.
AVNOJ
U studeni se smjestila još jedna godišnjica - Drugo zasjedanje AVNOJ-a 29. i 30. studenog 1943. u Jajcu, na kom je donesena odluka o federalnom uređenju Jugoslavije, što je nakon rata pretočeno i u Ustav. Nekadašnji Dan Republike ili Dan nekadašnje Republike, kako god hoćete. Unatoč tamo donesenim odlukama, i dobrim namjerama, ustrojavanju države na ravnopravnosti njenih naroda i republika, davanju/vraćanju državnosti Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni (naravno ne pada mi na pamet poricati mnogobrojne devijacije i zastranjenja u kasnijoj izvedbi, povremenu brutalnost režima prema neistomišljenicima, kao i nedemokratski karakter države), sve je završilo krvavo u ratovima devedesetih. Sve što je utemeljeno u Jajcu '43. je nepunih 50 godina kasnije poraženo maksimalističkim nacionalističkim politikama, oni što su se kleli (neki iskreno, neki ne) u bratstvo-jedinstvo spremno su se odazvali zovu nacionalistikih vođa, a JNA se pretvorila u suprotnost svom imenu i započela ratove devedesetih.
Tamara Kaliterna u tekstu „Stid i sram“, objavljenom u Monitoru, piše da u Bratuncu stanovnici svakog 11. jula pucaju iz pušaka i ističu u dvorištima natpise „Svinjetina na prodaju“ da ih mogu vidjeti posjetitelji komemoracije u Srebrenici, dok pojedini Vukovarci srpske nacionalnosti spuštenim roletnama žele da se ograde od ljudi sa svijećama i cvijećem u povorci. Mirko Norac je prije par dana izišao na uvjetnu slobodu, unatoč tome što se odbio pokajati za zločine koje je počinio, a mnogi ne kriju zadovoljstvo zbog toga. Eto tako stojimo sa pijetetom prema žrtvama, i to ove tekuće 2011.
I nakon svega što se desilo postavlja se pitanje da li je sve ostvareno na Drugom zasjedanju AVNOJ-a bilo vrijedno truda? Mislim da je ipak vrijedilo. U velikoj mjeri radilo se ipak o dobrom pokušaju, a znamo da je od govana teško napraviti pitu (ma koliko to zvučalo otrcano ništa bolje mi ne pada na pamet). Uostalom nekada valja voditi i unaprijed izgubljene bitke.
Još uvijek smatram da dan kada je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a treba obilježavati, naravno ne službeno, dovoljno je ga se sjetiti, promisliti što je značio, i što je mogao značiti da je bilo više pameti. Ako ništa drugo, sjetimo ga se kao podsjetnik na vrijeme kada je fašizam pobijeđen. Prvi put.
