hocemocenzuru
nedjelja, 31.07.2011.
Lačni Franz & Zoran Predin – The Ultimate Collection
Vijest da je Croatia Records objavila „The Ultimate Collection“ Lačnog Franza i Zorana Predina me itekako obradovala, pogotovo što je sadržaj kompilacije odabrao sam Predin. Za razliku od ostalih izdanja iz serije „The Ultimate Collection“, uz ovo izdanje dolazi i prigodni tekst, koji je napisao Predin, u kojem na sebi svojstven duhovit način objašnjava o čemu govore pjesme koje su uvrštene na ovu kolekciju. Osim što su zanimljivi, Predinovi komentari će i dobro doći onima koji slabije razumiju slovenski, u koje nažalost i sam spadam. Posebno je zanimljiv dio koji govori kako je nastala „Naj ti poljub nariše ustnice“, pa ako želite to saznati nabavite ovo izdanje, ne bih to htio otkrivati na ovome mjestu. Kao i na ostalim izdanjima „The Ultimate Collection“ serije, i ovdje se radi o dvostrukom CD-u, na prvom se nalaze pjesme iz ere Lačnog Franza, a na drugom izbor iz Predinove solo karijere.
CD1 Lačni Franz
Na prvom CD-u pjesme su posložene kronološki, ali unazad.
Sa zadnjeg studijskog albuma Lačnog Franza „Zadnja večerja“ (1994.) su izabrane „Ambasadorji užitka“ i „Zanzibar“.
Sa albuma „Tiha voda“ (1989.) su uvrštene naslovna pjesma kao i „Varovalke padajo“ i „Gremo v nebesa“.
Najviše mjesta na ovoj kompilacije se našlo za stvari sa albuma „Sirene tulijo“ (1987.), njih čak četiri: „Mravljičarji in čeladarji“, „Čakaj me“, „Jaz bom do smrti živel“ i naslovna „Sirene tulijo“.
Sa prethodnog albuma, objavljenog godinu ranije, „Na svoji strani“ za potrebe ovog izdanja su poslužile: „Ko si rdeče zvezde šivala“, „Naj ti poljub nariše ustnice“ i „Kandidati za čestitke“.
Album „Slon med porcelanom“ iz 1984. nije zastupljen na kompilaciji, a sa „Ne mi dihat za ovratnik“ iz 1983. je uvrštena samo „Prosim, pazi da mi ne pohodiš podočnjakov“.
Drugi album benda „Adijo pamet“ (1982.) predstavljaju naslovna „Adijo pamet“ i „Vaterpolisti“.
Sa prvog albuma „Ikebana“ su izabrane „Paloma“, „Lačni Franz“ i „Praslovan“.
Od prve do zadnje pjesme, od „Ambasadorja užitka“ pa sve do „Praslovan“ nema sumnje da se radi o vrsnim pjesmama, međutim za koliko toliko ozbiljan pregled djelovanja Lačnog Franza potrebna su bar dva CD-a, tada bi se sigurno našlo mjesta i za „Na svoji strani“, „Ne mi dihat za ovratnik“ (doduše obrada ove pjesme se nalazi na drugom CD-u), „Stari vojak“, „Tam bi rad bil pokopan“ (također verzija te pjesme se nalazi na CD-u 2 pod omenom „Pod poraščeno titovko“),... (svako može nastaviti niz po želji).
Izdanje koje najbolje pokazuje koliko je Lačni Franz bio bitan bend u Jugoslaviji tako još uvijek ostaje sjajni koncertni dvostruki album „Petnajsletnica“, koji je nažalost bojim se trenutno nemoguće nabaviti, čak i u Sloveniji. Bar ga ja nisam uspio pronaći u tamošnjim CD shopovima.
Nažalost ni ovo izdanje nije moglo proći bez šlampavosti tako svojstvene Croatia Records-u, naime na omotu se nalazi pogrešan redoslijed pjesama - „Sirene tulijo“ i „Čakaj me“ su zamijenile mjesta na omotu. Pa neko je valjda trebao provjeriti da li popis na omotu odgovara redosljedu pjesama na disku. Još jedan dokaz do koje se mjere srozala Croatia Records u odnosu na nekadašnji Jugoton. No to je posebna tema, koja zahtijeva mnogo prostora, i ostavićemo je ovaj put po strani.
CD2 Zoran Predin
Na drugom CD-u je Predinov izbor njegove samostalne karijere od 1992. pa do 2008., uključujući i pjesme rađene za film i kazalište. Pjesme su poredane kronološki, ovaj put u pravom značenju te riječi, redosljedom kojim su objavljivane na albumima. Izostali su naslovi s albuma „Priče – Svjedoci“ (snimljen u suradnji sa Arsenom Dedićem) iz 1989. i „Inventura“ iz 2008. (na kojem Predin pjeva na hrvatskom - radi se uglavnom o prepjevima već objavljenih pjesama). U svojoj solo karijeri Predin je izmijenio nekoliko pratećih sastava: Ambasadori užitka, Šukar, Mar Django Quartet, Orkestar Adijo Pamet, Žive legende, Artbiro Quintett i The Gipsy Swing Band.
U samostalnom dijelu karijere je Predin autorski jak kao i u vrijeme Lačnog Franza, tako da se i na drugom CD-u nalaze kvalitetni naslovi kao što su „Sonček je in ti si skuštrana“, „Pod poraščeno titovko“, „Mentol bonbon“, „Utrujeni čarovnik“, „Ljubimec iz omare“, „Bolj star, bolj nor“, „Ne mi dihat za ovratnik“, „Lepa, ko ti pride“, „Žarnica za boljši jutri“, „Ostani danes tu“, „Čez pol stoletja“, „Še en gumb“,...
Kao i za presjek djelovanja Lačnog Franza, i za solo karijeru vrijedi isto, a to je da ju je na valjan način moguće prezentirati na najmanje dva CD-a. Zaista je šteta je što se nije našlo mjesta za „Gate na glavo“, „Zarjavele trobente“, „Počiva jezero v tihoti“, „Maribor je nor“, „Pridi k meni“...
No svakoj kompilaciji koja ima za cilj predstaviti presjek nečije karijere uvijek se može naći mana, a pogotovo kada se radi o presjeku tridesetogodišnjeg djelovanja tako kvalitetnog autora kao što je to Zoran Predin, iza kojeg stoji petnaestak ili više studijskih albuma. Ova kolekcija je vrlo dobar prikaz Predinove karijere i vrijedi za nju izdvojiti 100-tinjak kuna i uživati u njoj. A njen značaj je i veći ako se napomene da se radi o izboru samog Predina. No, ipak moram još jednom ponoviti da je šteta što ljudi iz CR-a nisu dali više prostora Predinu da se „razmaše“ – dva dvostruka izdanja, jedno za Lačni Franz i jedno za solo albume Predina bi tek bila ono pravo.
utorak, 26.07.2011.
Zvonimir Hodak, diplomirani znalac
OTV (ili po novom Jabuka TV) je uvijek otvoren raznim opskurnim gostima i diletantima, pogotovo onim desne orijentacije, raznim teoretičarima zavjera, koji nerijetko šire mržnju. Svega se tu može naći: od Sačića, preko lidera svih pravaških stranaka, pa sve do Davora Domazeta Loše. Naravno nađe se mjesta ponekad i za pokojeg drugačijeg gosta kao što su to Žarko Puhovski ili Zoran Pusić, čisto radi promjene, a valjda i kao test za gledatelje OTV-a, kao provjera da li mogu podnijeti objašnjenja koja su argumentirana i koja se sastoje on nekoliko složenih rečenica. Jer standardi te televijske kuće su ih navikli na jednostavna objašnjenja od jedne ili dvije, najčešće proste rečenice.
Jedan od čestih gostiju je odvjetnik Zvonimir Hodak, kojem su vrata OTV-a uvijek otvorena, i to za nevjerojatno širok spektar tema. Od komentiranja sudskih presuda (bilo domaćih, bilo suda u Haagu), tumačenja povijesnih događaja, pa sve do procjene vrijednosti filmova i knjiga. U jednoj od emisija smo mogli čuti i Hodakovu procjenu da je Jergović ispodprosječan pisac, unatoč mnogobrojnim prevodima njegovih djela. Ukratko čovjek sve zna o svemu, diplomirani znalac!
Iako sam uspio pogledati samo zadnjih desetak minuta sinoćnje emisije „Markov trg“, u kojoj je Hodak bio gost, za to vrijeme je obrađeno podosta tema. Tako smo saznali da se Haaškom sudu ne treba obraćati sa „časni sude“, jer je to nečastan sud, da Hrvati trebaju učiti od Srba kako se postupa sa navedenim sudom, Šešelj baš to majstorski radi... To Hodaka ne čudi jer Srbi znaju kako je imati državu, a kod Hrvata još uvijek vlada podaničko-kmetovski mentalitet. U takav mentalitet spada i odluka Hrvatskog atletskog saveza o suspenziji Sandre Perković na 6 mjeseci zbog uzimanja nedozvoljenih sredstava... Proslava Dana domovinske zahvalnosti u Čavoglavama je naravno sjajan događaj, i Hodaku nije jasno zašto se tu izmišljaju pojedinci s ustaškim kapama. Da, još će ispasti da su to specijalni filmski efekti.
Hodak je u emisiji iznio ideju da treba ukinuti sve desne stranke i od njih oformiti jednu stranku, koja bi sigurno dobila izbore. Moram priznati da bi nažalost ova pretpostavka mogla biti i točna. Kao lidera cjelokupne desnice Hodak vidi Zvonka Bušića i njegov pokret „Hrvatski plamen“ (osim Bušića među osnivačima su Thompson, Željko Sačić, Anja Šovagović, Davor Pavuna i Josip Jurčević – sva ta imena dovoljno govore o kakvom se pokretu radi). Po Hodaku Bušić ima karizmu i moralni autoritet da bude lider jer je on „hrvatski Mandela“?! Zaista ne znam što bi moglo povezivati njih dvojicu osim višegodišnjeg robijanja. Po čemu su to slični borac protiv aparthejda i osoba osuđena zbog terorizma (otmica aviona)? Po tome bi svaki ubojica i silovatelj, osuđen na višegodišnji zatvor, trebao biti neki novi Mandela.
Na samom kraju emisije voditelj Marko Jurić je objavio rezultate TV ankete, anketno pitanje je bilo zaista nevjerojatno besmisleno: da li bi više voljeli da Hrvatska uđe u EU ili da Dinamo uđe u Ligu prvaka? (Na pamet mi je odmah pao Vuk Drašković i njegova „legendarna“ rečenica izrečena na CNN-u „don't mix grandmothers and frogs“.) Više od 80% je glasalo da bi više voljelo da Dinamo uđe u Ligu prvaka. Hodakov komentar je bio da bi on više volio da se desi obrnuto: da Dinamo uđe u EU, a Hrvatska u Ligu prvaka! Zaista nenadjebivo duhovito, mora da su se gledatelji valjali po podu od smijeha! Ni pošalice Branka Uvodića u tamburaško-HDZ-ovskom serijalu „Lijepom našom“ ih ne bi tako nasmijale. Ma tome ravan ne bi bio ni DVD „Mirko Novosel priča viceve o Titu i Tuđmanu“.
srijeda, 20.07.2011.
VP - magazin za reviziju povijesti (povodom Dana ustanka naroda Hrvatske)
Već sam imao priliku pročitati dva broja (1. i 3.) VP - magazina za vojnu povijest, mjesečnika koji izdaje Večernji list (i o oba broja sam ponešto i napisao). Mislio sam da više neću imati potrebu čitati navedeni magazin, ali vidjevši na naslovnici 4. broja najavu „Kontroverze – Ustanak u Srbu u srpnju 1941. nije bio antifašistički“, jednostavno sam ga morao kupiti da provjerim na osnovu kakvih argumenata se iznosi nevedena tvrdnja.
27.07. je za vrijeme socijalističke Jugoslavije obilježavan kao Dan ustanka naroda Hrvatske (i BiH). Do ustanka je došlo zbog ustaških zločina, koji su počeli vrlo brzo nakon uspostave NDH. Već krajem travnja '41. je osnovan koncentracioni logor Danica (kod Koprivnice), a doneseni su i rasni zakoni. Uslijedili su brojni ustaški zločini: pogromi u Gudovcu kod Bjelovara, u Glini, u Blagaju su samo neki od njih. Krajem lipnja i u srpnju '41 su ustaše počinile masovne zločine u Lici, samo u logoru Jadovno je ubijeno najmanje 20 000 ljudi, postrojbe Maksa Luburića su čistile srpska sela, ubijajući pritom i žene, djecu i starce. Stanovnici brojnih sela, koja su bila na udaru ustaša, su pobjegli u zbjegove.
Sve je to dovelo do ustanka naroda Like 27. srpnja. To je bio ustanak protiv ustaškog terora, dio ustanika je bio organiziran od strane komunista, a dio od ljudi koji su prihvatili četničku ideologiju. Grupe pod vodstvom četnika su počinile zločine u hrvatskim selima Brotnjo, Boričevac, Vrtoč i Krnjeuša. No, kasnije je ipak prevladala dominantnija partizanska, komunistička opcija, kojoj se priključio veći dio naroda, i koja je u svoje redove uključila i srpsko i hrvatsko stanovništvo. I nije naodmet ponoviti (mada bi to svima trebalo biti odavno jasno) da su kasnije partizanskim jedinicama četnici bili neprijatelji, jednako kao što su to bili ustaše, kao i njemačke i talijanske postrojbe. Ovo je naravno dosta pojednostavljen i skraćen prikaz događaja koji su doveli do ustanka.
Ivo Goldstein je u Jutarnjem Listu (srpanj 2010.) napisao:
„Dio ustanika u Lici organizirali su i pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima. Međutim, dio priča koje ovih dana stižu s desnice o četničkim zločinima 1941. ili je predimenzioniran ili je puka laž. Te su laži konstruirane nakon 27. srpnja 1941. jer je ustašama trebalo opravdanje pred vlastitom javnošću: ustanak se nije mogao tajiti čak ni u totalitarnoj državi kakva je bila NDH. Još više, to im je bilo potrebno zbog Talijana i Nijemaca, koji su pobjesnili zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka jer, umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret.“
No, vratimo se na tekst iz VP magazina, čiji je autor dr. sc. Zlatko Begonja. Neke dijelove ću navesti čisto radi toga da se vidi o kakvim se nebulozama tu radi. Tako na samom početku Begonja piše:
„Uspostavom NDH 10. travnja 1941. nastupile su bitne pretpostavke na osnovu kojih su protivnici održanja bilo kakvog oblika slobodne i samostalne Hrvatske mogli početi s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja.“
Volio bih znati na osnovu čega dr. sc. Begonja smatra da je NDH bila slobodna i samostalna? Stvorena od strane Wehrmachta, cijelo vrijeme, sve do zasluženog kraja, je bila protektorat i satelitska država. Kakva je to samostalnost? Slobodna? Da, jedino ako se kao sloboda shvati ubijanje Židova, Srba, Roma i komunista.
U nastavku teksta Begonja tvrdi:
„Formiranje NDH u tijeku rata za mnoge je aktivne vojne i političke čimbenike na determiniranom prostoru bila prevelika smetnja procesu ostvarenja njihovih strateških ciljeva, zbog čega takvi nisu mogli trajnije ostati u stanju privremenog „mirovanja“. U tom sklopu nalazili su se komunisti, četnici i talijanski fašisti.“
Nadalje autor navodi:
„Četničko-komunistička oružana pobuna od 27. srpnja 1941. izvedena je pak na jednom dijelu državnog teritorija NDH, uz znakovitu potporu talijanskih fašističkih postrojbi.“
Istina je da su na samom početku rata partizani i četnici surađivali u pojedinim dijelovima Jugoslavije (o čemu smo uostalom učili i za vrijeme socijalizma), ali su ubrzo sukobili i vodili žestoke bitke, te su četnici kasnije surađivali i sa Talijanima i sa Nijemcima. Četničke jedinice pod zaštitom i u suradnji sa Talijanima su počinili brojne zločine nad Hrvatima u Dalmaciji i Lici. Početnu i kratkotrajnu suradnju partizana i četnika, te kasniju suradnju četnika i talijanskih fašista je autor spojio u tezu da je ustanak u Srbu zajedničko djelo partizana, četnika i talijanskih fašista, kao da se radi o dokazivanju nekog matematičkog teorema?! Kao da za autora teksta NDH nije bila njemačko-talijanski protektorat i kao da Talijani nisu imali teritorijalne koristi od uspostave NDH, i kao da Rimski ugovori nisu potpisani u svibnju 1941.
Ima u tekstu dijelova koji su me više nasmijali nego naljutili, kao što je to ovaj izvadak:
„U tom kontekstu mogu se primjerice promatrati i postupci Hrvata-komunista Marka Oreškovića, zvanog Španac, koji je po lici tada obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: „Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše, sve će vas poklati“. Na isti način postupao je i njegov ideološki sudrug Većo Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku pripadnost., izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu.“
Upravo smo saznali da razlog ustanka nisu bili ustaški zločini, već komunističke laži?! Baš me zanima na čemu je ovaj Begonja?
Sljedećim navodima zaista nije potreban nikakav komentar:
„Svi ovi iskazi nedvojbeno potvrđuju karakter i stvarne namjere pobunjenika, ali i njihovu tadašnju političku orijentaciju bitno usmjerenu u četničkom pravcu. Takva su opredjeljenja više ili manje zadržana i u nastavku trajanja Drugoga svjetskog rata, naravno uz određene formalne ideološke korekcije nastale isključivo na temelju razvoja vojno-političke situacije.“
No, najmonstruozniji dio teksta tek dolazi:
„Pritom treba naglasiti kako postupci režima NDH nisu mogli biti Srbima opravdanje za destruktivno ponašanje, odnosno njihova presudna odrednica za ostvarenjem nasilnog otkidanja dijela hrvatskog teritorija. Pored ostaloga ne i zato što je takvo srpsko političko opredjeljenje egzistiralo i prije faktične uspostave NDH.“
Te na samom kraju autor zaključuje:
„Na koncu treba primijetiti i činjenicu kako aktivna srpska pobuna nije bila pokretana dok se Hrvatska nalazila u okviru monarhističke ili pak komunističke Jugoslavije. To je povijesna činjenica koja svakako govori sama za sebe.“
Ta činjenica ne govori ama baš ništa, ako se ne dovede u vezu za uvjetima života ljudi i događanjima iz navedenih perioda, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji, NDH ili pak o socijalističkoj Jugoslaviji. Radi se jednostavno o tome da su Srbi u NDH bili ugroženi kao narod, dok u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji to nije bio slučaj, mada je kod srpskih nacionalista danas dosta prisutna teza o ugroženosti Srba u Titovoj Jugoslaviji, ali to je već tema za sebe.
Već spomenuti tekst Ive Goldsteina, iako napisan godinu dana prije teksta Zlatka Begonje, najbolje opisuje o čemu se ovdje radi, Goldsteinov tekst iz srpnja 2010 ovako završava:
„Tvrdnje o 27. 7. kao datumu četničke pobune od sada valja nazivati pravim imenom - ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države. Htjeli-ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu.“
Da, tekst Zlatka Begonje je upravo to – neoustaško bulažnjenje!
Treba još dodati da se u 4. broju VP magazina nalazi i tekst Milana Pojića „Banski Grabovac (teroristički čin)“, u kom se napad partizana pod vodstvom Vasilja Gaćeše na željezničku stanicu u Banskom Grabovcu, koji je izveden u noći s 23.07. na 24.07.1941., naziva terorističkim činom uperenim protiv NDH?!
Nakon nekolicine objavljenih tekstova u dosada izašlim brojevima, barem kad je Drugi svjetski rat na ovim prostorima u pitanju, može se bez ustezanja reći da je VP magazin za reviziju povijesti!
I na samom kraju ne mogu a da ne pomenem i pisma čitatelja. Karlo Marković iz Zagreba traži više tema iz Drugog svjetskog rata jer je (pazi sad) „veliki ljubitelj Drugog svjetskog rata“, a Bojan Dimitrijević sa beogradskog Instituta za savremenu istoriju je došao do časopisa kad je bio na odmoru u Opatiji i naravno, zar ste sumnjali u to, jako mu se sviđa.
No najbolje o samom mjesečniku, o njegovim namjerama, kao i ciljanoj skupini kojoj je namijenjen, govori pismo Dragana Vidovića:
„...magazin za vojnu povijest se jako puno čita na području BiH, osobito u onim mjestima gdje većinski žive Hrvati.
Predlažem da se u idućim brojevima nađe i naslov neki od akcija na području BiH, npr.: napadi srpske vojske ili napadi Armije BiH na postrojbe HVO-a.“
Ma bravo Dragane, baš to nam upravo treba, magazin koji promovira mitove o svojoj naciji kao vječitoj žrtvi, bilo drugih naroda bilo složenih povijesnih kretanja. O napadima na HVO ćemo pisati, o napadima i logorima HVO-a naravno ni riječi. A uredništvo je tu da ispunjava takve želje.
Uz takvu uređivačku politiku, kakvu ima VP, i po tome kako pišu o Drugom svjetskom ratu, ne bi me iznenadilo da se uz magazin počnu dijeliti DVD-ovi sa svim epizodama Vrdoljakove serije „Duga mračna noć“. Uz VP „Duga mračna noć“ bi legla k'o budali šamar.
srijeda, 13.07.2011.
HDZ-ovo prodavanje magle
“Nakon druženja s lokalnim SDP-ovcima i stranačkog derneka na otvaranju Igara i više je nego očito da se predsjednik Ivo Josipović uključio u kampanju SDP-a i njegovih satelita iako po Ustavu predsjednik ne može biti član stranke niti promovirati jednu političku stranu. No, nakon svega u Dubrovniku jasno je da je to bila javna manifestacija političke pristranosti predsjednika. Predsjednik Josipović je svjestan da Zoran Milanović nije pravi lider i ovako pokušava sugerirati da je to u stvari on.“
(Frano Matušić, saborski zastupnik HDZ-a, 11.07.2011., dan nakon otvaranja 62. Dubrovačkih ljetnih igara)
Gore navedena izjava ne bi bila vrijedna spomena, i bila bi samo jedna u nizu glupavih izjava brojnih HDZ-ovaca, da nije jedne zanimljive činjenice: u kampanji zadnjih predsjedničkih izbora 2010., HDZ je lansirao tvrdnju kako je Josipović samo lutka kojom upravlja Milanović. Ali eto sada ispada odjednom da je došlo do preokreta i da je Milanović podređen Josipoviću?! I još k tome, takvi prigovori dolaze od stranke čiji su pojedinci slijepo slušali i bili odani najprije Tuđmanu, pa kasnije i Sanaderu, a kongresi SKJ iz sedamdesetih i osamdesetih su bili pravi festivali demokracije u odnosu na kongrese HDZ-a.
No nedostatak elementarne logike u izjavama HDZ-ovaca ne čudi, jer računaju (s pravom) na kratko pamćenje dobrog dijela javnosti, a pogotovo njihovih birača. Skakanje u vlastita usta je jedan od omiljenijih sportova u HDZ-u - danas govore jedno, sutra drugo, jedno pričaš, drugo radiš a nešto sasvim treće misliš. I ne moraju zbog toga brinuti, svojih 25% (a ponekad i više od toga) glasova će uvijek uzeti na izborima, i biti ili na vlasti ili bitan faktor u opoziciji. Počelo je prodavanjem majica “hvala ti bože što sam Hrvat” i limenki s čistim hrvatskim zrakom početkom devedesetih, nakon čega je usljedilo višegodišnje HDZ-ovo prodavanje magle.
HDZ-ovci to rade jer jednostavno to mogu raditi, i jer od toga imaju koristi. Ali to stabilno HDZ-ovo biračko tijelo mi nije jasno, pokušavam već dugo ući u taj mentalni sklop i objasniti njihovu vjernost “stožernoj” hrvatskoj stranci. Što to tjera ljude da glasaju za HDZ (ovdje ostavljam sa strane brojne slabosti opozicije) unatoč sve gorem životu, što je u najvećoj mjeri zasluga HDZ-a, i čega su čak njihovi birači sigurno svjesni? Da li je moguće da je toliki broj ljudi toliko konzervativno desno pozicioniran da će dati glas HDZ-u samo zato da ne pobijede “komunisti, ona #$%& (ubaciti uvredu po želji) Pusićka i onaj partizančina Kajin”. A o manjku političke inteligencije i zdravog razuma da ne govorimo, ma koliko to politički nekorektno zvučalo.
Možda je nelegalno, suviše radikalno (kao što bi to rekli Atheist Rap u pjesmi “Revanšizam”), ali volio bih za života dočekati ukidanje ili zabranu HDZ-a, kao i zabranu javnog djelovanja svih visokih dužnosnika HDZ-a. Znam da to baš i nije zakonito, ali stranka koje je podarila toliko broj optuženih ili osuđenih za privredni kriminal i ratne zločine (Sanader, Polančec, Ježić, Glavaš, Brodarac, Merčep su samo svježiji primjeri) zaslužuje jedino biti bezobzirno zbrisana i uništena. Ali nažalost to je nemoguće i ostaće samo pusta želja.
Ali kad smo već osuđeni na život s HDZ-om, i kad ga već ne mozemo ukinuti, ostaje nam jedino da se zajebavamo s njim i ismijavamo ga, kad god to stignemo.
četvrtak, 07.07.2011.
Ritam zločina / Dobri duh Zagreba (o filmu Zorana Tadića)
Postoje filmovi i serije koje smo gledali dok smo bili klinci ili tinejdžeri i koji su na nas ostavili takav dojam da se toga sjećamo i nakon 20 ili više godina. Ako ih imamo priliku gledati u zrelijim godinama, neki od njih nas više ne zanimaju zbog svoje tematike, drugi nas uspiju razočarati, a pokoji tek naknadno vidimo u pravom svjetlu, jer smo pri prvom gledanju bili još premladi ili čak premali.
Bio sam još klinac kad sam prvi put gledao „Kapelske krijesove“, i bio sam neizmjerno utučen kada je u zadnjoj epizodi poginuo Dimnjačar (Boris Dvornik), čega se i dan danas sjećam. Gledajući istu seriju nedavno bio sam, blago rečeno, razočaran, prvenstveno naivno izvedenim akcijskim scenama u seriji (mada ne držim mnogo do akcijskih scena u filmovima), koje su ponekad izgledale više nego smiješno.
Film „Ritam zločina“ Zorana Tadića (snimljen 1980.) sam gledao kad sam imao 10 ili 11 godina, i kako sam tada, kao i sada, bio sklon fantastici i krimićima, ostavio je na mene jak utisak. Nakon što su prošle godine i godine kroz maglu sam se sjećao Ivice Vidovića i Fabijana Šovagovića, koji je vodio statistiku zločina i predviđao gdje i kada će se dogoditi zločin. Nisam se sjećao kako je film završio, osim toga da mi je kraj bio nekako nedefiniran.
Nakon 30-ak godina pružila mi se prilika po drugi put pogledati „Ritam zločina“, zahvaljujuću ovogodišnjem nultom izdanju Fantastic Zagreb Film Festivala, u sklopu programa „YU fantastika“ (nedelja, 3.07.2011). Naravno da sam je iskoristio, kino Europa je bilo solidno popunjeno (nekih 50-ak ljudi, uglavnom mlađih). Bojazan da ću se razočarati kao u slučaju „Kapelskih krijesova“ bila je srećom bezrazložna, jer „Ritam zločina“ je, bar za mene, malo nenametljivo remek-djelo.
Fabijan (Šovagović), geometar u mirovini, unajmljuje sobu od Ivice (Vidovića), profesora povijesti i zemljopisa, u njegovoj trošnoj kući u Trnju, kojoj je namijenjeno rušenje radi izgradnje novih zgrada. Uskoro Fabijan otkriva Ivici zašto je unajmio sobu u kući koju čeka rušenje - njegov hobi (ili možda je bolje reći strast) je vođenje statistike zločina u Trnju, pa i šire u cijelom Zagrebu. Tvrdi da na osnovu statistike koju vodi (izresci iz novina, tablice u koje upisuje počinjenje zločine, grafikoni koje izrađuje,...) može predvidjeti dan, mjesto i tip zločina, što uskoro i dokazuje predvidjevši napad u kvartovskoj kavani, kao i pronevjeru novca u školi u kojoj je Ivica zaposlen. Društveni kontekst tog doba je dosta prisutan u filmu, Fabijan počinioce zločina razvrstava u grupe: radnička klasa, lumpenproletarijat, napredna inteligencija, službenici,... Kao zanimljivost navodi da je u izrazitom porastu zločin privrednog kriminala rukovodioca, tj. tadašnjih vodećih partijskih kadrova.
Ubrzo nakon Fabijanovog useljenja, u Ivičin život se zbog bolesne majke vraća Zdenka (Božidarka Frajt), ljubav iz tinejdžerskih dana, koja se na poziv oca odselila u Švicarsku i tamo zasnovala obitelj. U brak je ušla zbog sigurnosti, iako je znala da neće biti sretna. „Takve smo mi žene, tako razmišljamo“ kaže u jednoj sceni dodajući kako ni ona ne razumije zašto muškarci „urlaju na stadionu, skupljaju marke i stavljaju brodove u boce“. Za markice i brodove ne znam, ali u odnosu na osamdesete, danas i žene itekako urlaju na stadionima.
No, uskoro dolazi i do pogrešaka u predviđanju zločina, tj, ritam je narušen i Fabijan jedino rješenje vidi u ubrzavanju slijeda zločina... Kako film završava, ne bih otkrivao, no od početka filma, kada se ispočetka radnja polagano razvija, pa do samog finala, radi se o izuzetnom filmu, u kom se može uživati u svakoj njegovoj sceni, u izvrsnoj glumi, kao i u kadrovima Trnja kakvo je nekada bilo, prije izgradnje novih zgrada. Danas pomalo čudno zvuči činjenica da je Trnje iz tog doba bilo predgrađe.
Nakon gledanja filma bio sam ponukan da saznam što više o filmu kao i o samom autoru filma. Od tekstova koji se mogu naći na mreži svih mreža najtoplije bih preporučio seriju tekstova „Žanrovsko u izabranim trilerima iz autorskog opusa Zorana Tadića“ Ljiljane Šišmanović objavljenih na sajtu Hrvatskog filmskog saveza (www.hfs.hr). Zaista se isplati izdvojiti nešto vremena za pročitati navedene tekstove.
Film je ciljano rađen u crno-bijeloj tehnici, a predložak za film je bila priča Pavla Pavličića „Dobri duh Zagreba“, kako se zvala i televizijska verzija filma. Pavličić je i scenarista filma, uz Tadićevu asistenciju. Likovi koje u filmu glume Vidović i Frajt se ne nalaze u Pavličićevoj priči, njihovo ubacivanje u filmsku priču je bila Tadićeva ideja. O suradnji sa Tadićem Pavličić kaže: „Da se mene pitalo, rekao bih da se od moje priče ne može napraviti film, jer je sve pisano kao da se događa samo u glavi statističara. No, Zoran je uveo lik Ivice Vidovića i njegove djevojke, a smislio je i mnogo bolji kraj od mojeg...“
Posebna je priča muzika iz filma, iako se radi o jednoj jedinoj pjesmi – „Balada iz predgrađa“, a stihove Dobriše Cesarića je uglazbio Hrvoje Hegedušić. Ako se ne varam pjesma se pojavljuje samo na tri mjesta u filmu: na uvodnoj špici filma (instrumental), u sceni u kvartovskoj kavani u izvedbi jedne gošće kavane uz gitaru, i na odjavnoj špici uz vokalnu interpretaciju. „Balada iz predgrađa“ sjajno ide uz atmosferu filma, čija se radnja odvija u ulici čijim kućama je namijenjeno rušenje.
Na kraju filma je napisano da je posvećen kući u Paromlinskoj 87, kući Tadićevog prijatelja Hrvoja Turkovića u kojoj je i snimljen i koja je zaista bila predviđena za rušenje. Na kraju filma je i dokumentirano samo rušenje kuće, koja se nalazila otprilike na mjestu gdje je sada NSB. Jos jedan zanimljiv detalj je i to da se i Tadić i Turković pojavljuju u samom filmu, u sceni u kojoj igraju glavomet.
Autor ovog jedinstvenog filma u hrvatskoj i jugoslovenskoj kinematografiji rođen je 1941. u Livnu, a s obitelji se seli u Zagreb već 1943., gdje živi sve do smrti 2007. godine. U razdoblju između 1968. i 1981. snima deset dokumentarnih filmova. „Ritam zločina“ je prvi i po ocjeni kritičara najbolji Tadićev igrani film. Do 1990. snima još pet igranih filmova: „Treći ključ“, „San o Ruži“, „Osuđeni“, „Čovjek koji je volio sprovode“ i „Orao“. 1997. snima svoj zadnji film „Treća žena“. U osamdesetima režira i dvije epizode serije „Nepokoreni grad“.
„Treći ključ“ (bračni par se useljava u novi stan koji su dobili ne baš po propisima, nakon čega slijedi niz čudnih i zastrašujućih događaja) sam također gledao dok sam još bio osnovnoškolac, i volio bih ga još jednom pogledati. I „Treći ključ“ je mogao biti prikazan u sklopu programa „YU fantastika“, jer ima u sebi elemenata fantastike i horora. Ono po čemu ću još pamtiti Tadića su definitivno dvije epizode sjajne serije TVZG „Nepokoreni grad“: „72-96“ (o diverziji na zagrebačku poštu) i „Čovjek u sjeni“ (o čovjeku koji krivotvori dokumente za zagrebačke ilegalce).
Ne znam što je razlog zašto svih ovih godina nismo imali priliku vidjeti „Ritam zločina“ na HTV-u (ispričavam se ako je ipak prikazan a to mi je promaklo), a mnoge domaće filmove smo vidjeli po nekoliko puta na toj istoj televiziji. Nije pošteno ni prema Tadiću, a ni prema gledateljima. A zašto ne i ciklus njegovih filmova (uključujući i dokumentarce)? Hajde, bar smo imali prilike gledati „Nepokoreni grad“ prošle godine i u njemu dvije Tadićeve epizode. Za početak „Ritam zločina“ i „Treći ključ“ bi bili idealni za ispravljanje te nepravde.
Sutra (petak, 8.07.2011.) će (također na Fantastic Zagreb Film Festivalu) biti prikazan „Izbavitelj“ Krste Papića (1976.), još jedno meni drago ostvarenje, koje nisam imao priliku gledati 30-ak godina. Zanima me da li će izdržati moj osobni test vremena kao što je to slučaj sa sjajnim „Ritmom zločina“. A još jedna poveznica sa Tadićevim filmom je ta da i u „Izbavitelju“ glavne uloge glume Ivica Vidović i Fabijan Šovagović.
Na kraju „Ritma zločina“ saznajemo da Ivica seli u centar grada, i da se i sam počinje baviti statistikom zločina. Ne mogu odoljeti tome a da filmskog Ivicu ne izmjestim u stvarnost, u današnjicu: u koje bi grupe klasificirao danasnje počinitelje kriminalnih djela? Možda HDZ-ovci, nogometni navijači, carinski službenici, policajci, nezaposleni, načelnici općina...? Da li bi njegovo sadašnje mjesto stanovanja čekalo rušenje radi još većeg, još ljepšeg i još novijeg shopping centra? Pri tome nije mi ni na kraj pameti prizivati nastavak ili remake Tadićevog filma.
