“Nakon druženja s lokalnim SDP-ovcima i stranačkog derneka na otvaranju Igara i više je nego očito da se predsjednik Ivo Josipović uključio u kampanju SDP-a i njegovih satelita iako po Ustavu predsjednik ne može biti član stranke niti promovirati jednu političku stranu. No, nakon svega u Dubrovniku jasno je da je to bila javna manifestacija političke pristranosti predsjednika. Predsjednik Josipović je svjestan da Zoran Milanović nije pravi lider i ovako pokušava sugerirati da je to u stvari on.“
(Frano Matušić, saborski zastupnik HDZ-a, 11.07.2011., dan nakon otvaranja 62. Dubrovačkih ljetnih igara)
Gore navedena izjava ne bi bila vrijedna spomena, i bila bi samo jedna u nizu glupavih izjava brojnih HDZ-ovaca, da nije jedne zanimljive činjenice: u kampanji zadnjih predsjedničkih izbora 2010., HDZ je lansirao tvrdnju kako je Josipović samo lutka kojom upravlja Milanović. Ali eto sada ispada odjednom da je došlo do preokreta i da je Milanović podređen Josipoviću?! I još k tome, takvi prigovori dolaze od stranke čiji su pojedinci slijepo slušali i bili odani najprije Tuđmanu, pa kasnije i Sanaderu, a kongresi SKJ iz sedamdesetih i osamdesetih su bili pravi festivali demokracije u odnosu na kongrese HDZ-a.
No nedostatak elementarne logike u izjavama HDZ-ovaca ne čudi, jer računaju (s pravom) na kratko pamćenje dobrog dijela javnosti, a pogotovo njihovih birača. Skakanje u vlastita usta je jedan od omiljenijih sportova u HDZ-u - danas govore jedno, sutra drugo, jedno pričaš, drugo radiš a nešto sasvim treće misliš. I ne moraju zbog toga brinuti, svojih 25% (a ponekad i više od toga) glasova će uvijek uzeti na izborima, i biti ili na vlasti ili bitan faktor u opoziciji. Počelo je prodavanjem majica “hvala ti bože što sam Hrvat” i limenki s čistim hrvatskim zrakom početkom devedesetih, nakon čega je usljedilo višegodišnje HDZ-ovo prodavanje magle.
HDZ-ovci to rade jer jednostavno to mogu raditi, i jer od toga imaju koristi. Ali to stabilno HDZ-ovo biračko tijelo mi nije jasno, pokušavam već dugo ući u taj mentalni sklop i objasniti njihovu vjernost “stožernoj” hrvatskoj stranci. Što to tjera ljude da glasaju za HDZ (ovdje ostavljam sa strane brojne slabosti opozicije) unatoč sve gorem životu, što je u najvećoj mjeri zasluga HDZ-a, i čega su čak njihovi birači sigurno svjesni? Da li je moguće da je toliki broj ljudi toliko konzervativno desno pozicioniran da će dati glas HDZ-u samo zato da ne pobijede “komunisti, ona #$%& (ubaciti uvredu po želji) Pusićka i onaj partizančina Kajin”. A o manjku političke inteligencije i zdravog razuma da ne govorimo, ma koliko to politički nekorektno zvučalo.
Možda je nelegalno, suviše radikalno (kao što bi to rekli Atheist Rap u pjesmi “Revanšizam”), ali volio bih za života dočekati ukidanje ili zabranu HDZ-a, kao i zabranu javnog djelovanja svih visokih dužnosnika HDZ-a. Znam da to baš i nije zakonito, ali stranka koje je podarila toliko broj optuženih ili osuđenih za privredni kriminal i ratne zločine (Sanader, Polančec, Ježić, Glavaš, Brodarac, Merčep su samo svježiji primjeri) zaslužuje jedino biti bezobzirno zbrisana i uništena. Ali nažalost to je nemoguće i ostaće samo pusta želja.
Ali kad smo već osuđeni na život s HDZ-om, i kad ga već ne mozemo ukinuti, ostaje nam jedino da se zajebavamo s njim i ismijavamo ga, kad god to stignemo.
Post je objavljen 13.07.2011. u 14:59 sati.