hocemocenzuru
četvrtak, 07.07.2011.
Ritam zločina / Dobri duh Zagreba (o filmu Zorana Tadića)
Postoje filmovi i serije koje smo gledali dok smo bili klinci ili tinejdžeri i koji su na nas ostavili takav dojam da se toga sjećamo i nakon 20 ili više godina. Ako ih imamo priliku gledati u zrelijim godinama, neki od njih nas više ne zanimaju zbog svoje tematike, drugi nas uspiju razočarati, a pokoji tek naknadno vidimo u pravom svjetlu, jer smo pri prvom gledanju bili još premladi ili čak premali.
Bio sam još klinac kad sam prvi put gledao „Kapelske krijesove“, i bio sam neizmjerno utučen kada je u zadnjoj epizodi poginuo Dimnjačar (Boris Dvornik), čega se i dan danas sjećam. Gledajući istu seriju nedavno bio sam, blago rečeno, razočaran, prvenstveno naivno izvedenim akcijskim scenama u seriji (mada ne držim mnogo do akcijskih scena u filmovima), koje su ponekad izgledale više nego smiješno.
Film „Ritam zločina“ Zorana Tadića (snimljen 1980.) sam gledao kad sam imao 10 ili 11 godina, i kako sam tada, kao i sada, bio sklon fantastici i krimićima, ostavio je na mene jak utisak. Nakon što su prošle godine i godine kroz maglu sam se sjećao Ivice Vidovića i Fabijana Šovagovića, koji je vodio statistiku zločina i predviđao gdje i kada će se dogoditi zločin. Nisam se sjećao kako je film završio, osim toga da mi je kraj bio nekako nedefiniran.
Nakon 30-ak godina pružila mi se prilika po drugi put pogledati „Ritam zločina“, zahvaljujuću ovogodišnjem nultom izdanju Fantastic Zagreb Film Festivala, u sklopu programa „YU fantastika“ (nedelja, 3.07.2011). Naravno da sam je iskoristio, kino Europa je bilo solidno popunjeno (nekih 50-ak ljudi, uglavnom mlađih). Bojazan da ću se razočarati kao u slučaju „Kapelskih krijesova“ bila je srećom bezrazložna, jer „Ritam zločina“ je, bar za mene, malo nenametljivo remek-djelo.
Fabijan (Šovagović), geometar u mirovini, unajmljuje sobu od Ivice (Vidovića), profesora povijesti i zemljopisa, u njegovoj trošnoj kući u Trnju, kojoj je namijenjeno rušenje radi izgradnje novih zgrada. Uskoro Fabijan otkriva Ivici zašto je unajmio sobu u kući koju čeka rušenje - njegov hobi (ili možda je bolje reći strast) je vođenje statistike zločina u Trnju, pa i šire u cijelom Zagrebu. Tvrdi da na osnovu statistike koju vodi (izresci iz novina, tablice u koje upisuje počinjenje zločine, grafikoni koje izrađuje,...) može predvidjeti dan, mjesto i tip zločina, što uskoro i dokazuje predvidjevši napad u kvartovskoj kavani, kao i pronevjeru novca u školi u kojoj je Ivica zaposlen. Društveni kontekst tog doba je dosta prisutan u filmu, Fabijan počinioce zločina razvrstava u grupe: radnička klasa, lumpenproletarijat, napredna inteligencija, službenici,... Kao zanimljivost navodi da je u izrazitom porastu zločin privrednog kriminala rukovodioca, tj. tadašnjih vodećih partijskih kadrova.
Ubrzo nakon Fabijanovog useljenja, u Ivičin život se zbog bolesne majke vraća Zdenka (Božidarka Frajt), ljubav iz tinejdžerskih dana, koja se na poziv oca odselila u Švicarsku i tamo zasnovala obitelj. U brak je ušla zbog sigurnosti, iako je znala da neće biti sretna. „Takve smo mi žene, tako razmišljamo“ kaže u jednoj sceni dodajući kako ni ona ne razumije zašto muškarci „urlaju na stadionu, skupljaju marke i stavljaju brodove u boce“. Za markice i brodove ne znam, ali u odnosu na osamdesete, danas i žene itekako urlaju na stadionima.
No, uskoro dolazi i do pogrešaka u predviđanju zločina, tj, ritam je narušen i Fabijan jedino rješenje vidi u ubrzavanju slijeda zločina... Kako film završava, ne bih otkrivao, no od početka filma, kada se ispočetka radnja polagano razvija, pa do samog finala, radi se o izuzetnom filmu, u kom se može uživati u svakoj njegovoj sceni, u izvrsnoj glumi, kao i u kadrovima Trnja kakvo je nekada bilo, prije izgradnje novih zgrada. Danas pomalo čudno zvuči činjenica da je Trnje iz tog doba bilo predgrađe.
Nakon gledanja filma bio sam ponukan da saznam što više o filmu kao i o samom autoru filma. Od tekstova koji se mogu naći na mreži svih mreža najtoplije bih preporučio seriju tekstova „Žanrovsko u izabranim trilerima iz autorskog opusa Zorana Tadića“ Ljiljane Šišmanović objavljenih na sajtu Hrvatskog filmskog saveza (www.hfs.hr). Zaista se isplati izdvojiti nešto vremena za pročitati navedene tekstove.
Film je ciljano rađen u crno-bijeloj tehnici, a predložak za film je bila priča Pavla Pavličića „Dobri duh Zagreba“, kako se zvala i televizijska verzija filma. Pavličić je i scenarista filma, uz Tadićevu asistenciju. Likovi koje u filmu glume Vidović i Frajt se ne nalaze u Pavličićevoj priči, njihovo ubacivanje u filmsku priču je bila Tadićeva ideja. O suradnji sa Tadićem Pavličić kaže: „Da se mene pitalo, rekao bih da se od moje priče ne može napraviti film, jer je sve pisano kao da se događa samo u glavi statističara. No, Zoran je uveo lik Ivice Vidovića i njegove djevojke, a smislio je i mnogo bolji kraj od mojeg...“
Posebna je priča muzika iz filma, iako se radi o jednoj jedinoj pjesmi – „Balada iz predgrađa“, a stihove Dobriše Cesarića je uglazbio Hrvoje Hegedušić. Ako se ne varam pjesma se pojavljuje samo na tri mjesta u filmu: na uvodnoj špici filma (instrumental), u sceni u kvartovskoj kavani u izvedbi jedne gošće kavane uz gitaru, i na odjavnoj špici uz vokalnu interpretaciju. „Balada iz predgrađa“ sjajno ide uz atmosferu filma, čija se radnja odvija u ulici čijim kućama je namijenjeno rušenje.
Na kraju filma je napisano da je posvećen kući u Paromlinskoj 87, kući Tadićevog prijatelja Hrvoja Turkovića u kojoj je i snimljen i koja je zaista bila predviđena za rušenje. Na kraju filma je i dokumentirano samo rušenje kuće, koja se nalazila otprilike na mjestu gdje je sada NSB. Jos jedan zanimljiv detalj je i to da se i Tadić i Turković pojavljuju u samom filmu, u sceni u kojoj igraju glavomet.
Autor ovog jedinstvenog filma u hrvatskoj i jugoslovenskoj kinematografiji rođen je 1941. u Livnu, a s obitelji se seli u Zagreb već 1943., gdje živi sve do smrti 2007. godine. U razdoblju između 1968. i 1981. snima deset dokumentarnih filmova. „Ritam zločina“ je prvi i po ocjeni kritičara najbolji Tadićev igrani film. Do 1990. snima još pet igranih filmova: „Treći ključ“, „San o Ruži“, „Osuđeni“, „Čovjek koji je volio sprovode“ i „Orao“. 1997. snima svoj zadnji film „Treća žena“. U osamdesetima režira i dvije epizode serije „Nepokoreni grad“.
„Treći ključ“ (bračni par se useljava u novi stan koji su dobili ne baš po propisima, nakon čega slijedi niz čudnih i zastrašujućih događaja) sam također gledao dok sam još bio osnovnoškolac, i volio bih ga još jednom pogledati. I „Treći ključ“ je mogao biti prikazan u sklopu programa „YU fantastika“, jer ima u sebi elemenata fantastike i horora. Ono po čemu ću još pamtiti Tadića su definitivno dvije epizode sjajne serije TVZG „Nepokoreni grad“: „72-96“ (o diverziji na zagrebačku poštu) i „Čovjek u sjeni“ (o čovjeku koji krivotvori dokumente za zagrebačke ilegalce).
Ne znam što je razlog zašto svih ovih godina nismo imali priliku vidjeti „Ritam zločina“ na HTV-u (ispričavam se ako je ipak prikazan a to mi je promaklo), a mnoge domaće filmove smo vidjeli po nekoliko puta na toj istoj televiziji. Nije pošteno ni prema Tadiću, a ni prema gledateljima. A zašto ne i ciklus njegovih filmova (uključujući i dokumentarce)? Hajde, bar smo imali prilike gledati „Nepokoreni grad“ prošle godine i u njemu dvije Tadićeve epizode. Za početak „Ritam zločina“ i „Treći ključ“ bi bili idealni za ispravljanje te nepravde.
Sutra (petak, 8.07.2011.) će (također na Fantastic Zagreb Film Festivalu) biti prikazan „Izbavitelj“ Krste Papića (1976.), još jedno meni drago ostvarenje, koje nisam imao priliku gledati 30-ak godina. Zanima me da li će izdržati moj osobni test vremena kao što je to slučaj sa sjajnim „Ritmom zločina“. A još jedna poveznica sa Tadićevim filmom je ta da i u „Izbavitelju“ glavne uloge glume Ivica Vidović i Fabijan Šovagović.
Na kraju „Ritma zločina“ saznajemo da Ivica seli u centar grada, i da se i sam počinje baviti statistikom zločina. Ne mogu odoljeti tome a da filmskog Ivicu ne izmjestim u stvarnost, u današnjicu: u koje bi grupe klasificirao danasnje počinitelje kriminalnih djela? Možda HDZ-ovci, nogometni navijači, carinski službenici, policajci, nezaposleni, načelnici općina...? Da li bi njegovo sadašnje mjesto stanovanja čekalo rušenje radi još većeg, još ljepšeg i još novijeg shopping centra? Pri tome nije mi ni na kraj pameti prizivati nastavak ili remake Tadićevog filma.
