Bugenvilija
27.09.2009., nedjelja
Sajmovi svih vrsta i općepoznata ludost
|
Da su Nijemci ludi za sajmovima i ostalim takvim mjestima gdje se nešto trži, je opće poznata stvar. Što sam ja nedavno i sama ustanovila. Bila sam naime, navučena u neznanju na neki lokalni ”umjetnički” sajam u sklopu godišnjeg buvljaka i provela sam se kao što bi nam poznata narodna rekla - ko pas u svatovima - dobila sam ožglobanu golu kost. Slike sam posložila ali ne i sredila pa nema dokaznih materijala (ima ima, naknadno složila). A i sve si nešto mislim da ih i zadržim za sebe jer nisu baš u neku jaču korist... Nakon preranog dizanja u prošlu nedelju u samu zoru oko pola 5, jer sam naravno zaboravila porihtati uru da zvoni i nedeljom, nisam se pošteno odmorila do srijede. Sve nešto na ho - ruk i drž - nedaj, svako jutro pa sam već gledala kako bi zalegla poslijepodnevnu ćorkicu. No vratimo se kobnoj nedelji...  A dan ranije sam si baš kukila bioprognozu koja je pokazivala sve samo ne sretne okolnosti, a znala sam da se moram othrvati nevjerici i skepticizmu i zauzeti stav pobjednika...kako me lijepo Suzette učila ali jao, od panike i svega skupa bila sam napuhana kao žaba krastača princevaška i samo sam čekala momenat kad će me zaskočiti zapetljaj crijeva ili nešto još gore. Uglavnom, po buđenju sam se stuštila slikati neke magluštine po dvorištu i okolici kad li me presječe u pol posla telefon i Bayasaa sa konstatacijom da stiže u prvi gradić na S-Bahn za 10 minuta, a meni do tamo treba 15, a još nisam ni čaj popila, a o nekom gablecu ili sličnom da ni ne pričam...  Trt mrt i na glavačke se stuštih na cestu, a oko mene nedeljno maglovito jutro, koma i katastrofa ako si mrtav umoran i kronično nenaspavan. Ali taj smo hepening očekivali već duže pa se eto, navodno isplatilo malo žrtvovati, a ako nešto ne volim to je onda danak u krvi i nespavanju... baš kao i sada, sve mi se oči sklapaju... nastavak sutra ako se sjetim kaj sam još htela napisati...  ...no da, uglavnom bil je to veliki fijasko svemirskih razmjera posebno ako se sjetimo da je Bayasaa samo zbog mene doputovala iz 40 km skoro 50, udaljenog Minhena, da mi pomogne pri vrlo važnoj misiji gdje se domoroci otimaju za moje slike... No, istina je gorka i boli. Nisu se otimali. Čak dapače, nisu ni kupovali. Riječi oduševljenja nisu nedostajale ali na tome je i ostalo iako su cijene bile više nego povoljne....  I to je to. Žalosna priča da nije bilo par pozitivnih likova koji su mi razveselili dan svojim entuzijazmom, životnim optimizmom i sveopćim elanom. A ja volim takve ljude jer se i sama u njihovu kategoriju mogu uvrstiti. Bez obzira na gunđanje tu i tamo... Uglavnom, zbroj dana je bila nula ili čak štoviše opaki minus ali što sad. Probali smo pa znamo da to nije za nas jer se tamo ipak radije kupuju đinđe i nakit nego slike, ma kako lijepe bile...  Sreća da sam sinoć bar završila rečenicu do kraja pa sad ne moram nagađati što sam jučer premorena mislila... Uglavnom da, flohmarkti, pa zvali se oni i umjetnički nisu dobro mjesto za trženje slika. Ali probat ćemo još jednom na onom božićnom sajmu, tamo nam se možda ipak osmijehne sreća...  Na ovom je bilo zgodnih majstora raznih disciplina. Uglavnom domaćica koje u slobodno vrijeme nekaj kreativno delaju. Pa evo sitan prikaz tih stvarčica.  Jako sam se iznenadila kad sam za jednim štandom sa drvenim igračkama zatekla bivšu tetu iz vrtića, onu prvu koja je blizance zapravo najbolje razumjela jer je i sama odgojila bliziće...  A za drugim sa prahistorijskim gramofonskim pločama, rasparenim komadima bešteka i tanjura, ni više ni manje neg glavnu šeficu katoličkog vrtića u koji su klinci da ove sezone išli...Kako je malen ovaj svijet ili bolje rečeno kako sam ja doselila u okolicu ekipe koja se bavi koječime i svačime. Uglavnom, zgodno sam se cjenkala za jednu solenku sa gospođom šeficom, bilo je to jako simpa iskustvo posebno zato jer se ja uopće ne volim cjenkati ali sam si ovaj put dala truda, pa sam užasnu sumu od dva i pol eura uspjela svojim savršenim umijećem spustiti na euro i šezdeset i tri centa, što se pokazalo kao odličan marketinški trik jer teta nije imala sitnog :))) Prodala sam na kraju samo jednu sliku, i to malu i jednu razglednicu. Šmrc. I ne zaboravite foto-natječaj! Tu su prve poslane slike! |
- 22:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Detalji foto natječaja...
|
Se nalaze tu! |
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.09.2009., srijeda
Blogerski foto-natječaj
|
Dragi naši, evo novog „jela“ iz kuhinje Bugi & Mare. Skraćeno nazvane BugiMara. Ne, nije nama dosadno i nemamo previše vremna, uz svu čeljad i nejač koju treba nahraniti, za njima trčati, okolo navažati, a muževima opeglati i još tko zna što.... Ali kako znate, obje smo velike ljubiteljice fotografije kojom se i privatno i pomalo profesionalno bavimo. Uglavnom ni ne izlazimo iz kuće bez fotoaparata i silnih objektiva i stativa, a oni naravno ne ostaju zakopani u torbi ili ruksaku nego ih se naveliko koristi. Ovih dana uživamo u eksploziji boja jeseni, koja se polako približava bez obzira na visoke dnevne temperature. Svuda oko nas su prelijepe nijanse i motivi koje lovimo našim objektivima. Također, mi nismo jedine koje to čine i uživaju u tome. Blog.hr je prepun odličnih fotografa, amatera i profesionalaca koji na svojim blogovima redovito objavljuju svoje fotografije. Iz tog smo razloga odlučile otvoriti jedan mali jesenski izazov, engleski popularno zvani challenge, odnosno malo natjecanje na temu jeseni. Za sada nemamo definiranih nagrada ali ćemo se i za to uskoro pobrinuti. Ono što je u ovom trenutku važno je da snimate i ako želite sudjelovati u ovom izazovu, da nam pošaljete 3-5 najuspjelijih fotografija na temu jeseni. Ne većih od 5 MB i ne manjih od 2,5 MB. To mogu biti i predmeti, priroda i zrelo voće ili suho lišće, kiša, ljudi, štimung...dakle sve što vas asocira (a po mogućnosti i ostale) na ovo godišnje doba. Pobjednike ćemo oglašavati mjesečno i oni će ulaziti u izbor pobjednika sezone. Znači radimo po godišnjim dobima ali imati ćemo i izvanredne teme. Na kraju svake godine i završenih rundi napraviti ćemo završnu izložbu vaših radova. Zato prionite poslu. Budite kreativni. Sada radimo na kontaktiranju sponzora kako bi pobjednici primili i konkretne nagrade za svoj trud i rad. Za sada smo odlučile da će pobjednici na svoj blog moći staviti banner na kojem piše da su sudjelovali u određenom Izazovu kao i mjesto koje su osvojili od 1-3. S time da prva tri mjesta idu na završno natjecanje. Fotografije će ocijenjivati žiri koji se upravo organizira, a na adresu fotoizazov@googlemail.com ćete slati svoje radove. Jedini uvjet za sudjelovanje je da posjedujete vlastiti blog i da su slike koje nam šaljete zaista vaše. I naravno, proširite informaciju za zainteresirane!  DODATAK: - tema jesen je do kraja jeseni...a onda kreće zima....imate po tri mjeseca a mi ćemo u međuvremenu objavljivati najuspjelije radove i proglašavati mjesečne pobjednike. - također jedan bloger ne mora odjednom poslati sve fotke ali broj poslanih na kraju ne smije prijeći 5 :)))) - izborni žiri za sada sačinjavaju tri osobe: LipaMare, BlueVeki i moja malenkost - potrudite se poslati nam vaše najbolje fotografije, one koje ne zadovoljavaju najosnovnije uvjete automatski brišemo - također molim svekoliko blogopučanstvo da u mailu napiše pod Subjekt: "Tema jesen" i da ostave link na svoj blog DODATAK 2: - fotošop i ostale programe za obradu slike svesti na minimum korekcije - znači ništa mjenjanje osnovne slike, foto-manipulacije i slično. - fotografije u boji (jesen je u boji, nije c/b ni sepija) - paziti na kadar i priču koju nam želite ispričati |
- 09:05 - Komentari (26) - Isprintaj - #
17.09.2009., četvrtak
Pet debelih godina!
|
Sam se eto ufala, i otvorila samo svoj blog. Moj i samo moj! Sad kad to nekom veliš, ko neki kuriozitet i klinci od 7 godina te gledaju kak da gluparije zboriš. Al.... ...sjećam se dobro (skleroza još nije uzela maha) kak smo neka šugava grupica nas nadobudnih blogera pod kodnim imenom B.O.R.G. odlučili promijeniti svijet i izdati, pazi molim te čuda neviđena, blog priče u knjižici! Knjižici! Sa koricama i stranicama! Svi su nam se naravno smijali, da kaj si mi to umišljamo tko smo i što smo... Blogeri!? Da kaj je to? Sjećam se čak sa nemalom tugom u srcu, mojih nekih do onda dobrih frendica novinarki/reporterki, koje za blog nisu htjele ni čuti, a kamo li pogurati ideju... Toliko o širini pogleda u naših vrlih reportera i novinara i osjećaju za dobru stvar, pred sitnih samo pet godina... Kako se svijet mijenja, čudo jedno! Sjećam se kako nas je malo zapravo bilo, na onda još samo blog.hr sistemu. (Dok nas još nisu prodali u crno roblje kao sada :)) Malo velikih junaka bloga. Mnogi su se otisnuli u novinarske vode. Za istača. Mnogi su istina, već i bili (skriveni) novinari, a ovo su doživljavali kao satisfakciju. A bilo je i onih koji su naprosto pali iz vedra neba, a i ja s njima. A najljepše od svega je bilo to da je ta prekrasna zajednica prvo vrijeme, dok ju još nisu provalile široke mase... i gomila klinčadije... bila jedna velika porodica sa gomilom prekrasnih ljudi dobre volje. Neponovljivo! Moje lično iskustvo je jako pozitivno. Uvijek sam u životu prije bloga bila skrušeno i povućeno čeljade. Na jedan fini način je taj blog, kroz moje aktivno pisanje i angažiranje (onda davno) učinio od mene osobu sasvim drugačiju nego li sam bila prije susreta treće vrste. Ja to smatram ogromnim uspjehom. Pogotovo jer nikad prije ne bih upotrijebila Ja na početku rečenice (ma ni na kraju). Iz obzira prema svima drugima. A čini mi se da je baš taj momenat u mom životu bio presudan da me odnese na neke nove staze sa drugačijim pravilima, drugačijim suputnicima i drugačijim ishodima putovanja. Ja jako zadovoljna! Mogla bi to sažeti u odlično utrošenih pet godina. U sebe, u Vas, u nas! Živio Blog!  P.S. Fotografija je moja ljubav cijeli život...tek neposredno kroz blog sam ju uspjela oživotvoriti i dovesti na stupanj više od običnog amaterskog djelovanja... Dodatak prvi... sranje je veliko kad se post ne primi iz prve, pa ti onda zajebe datum objave posta, pa još koješta... no da, to je sve za sutra aktuelno, ma i za jučer, i za sad...nebitno skroz. Dan, sim, dan tam, nutra van... idem spati... |
- 02:19 - Komentari (50) - Isprintaj - #
08.09.2009., utorak
Papagej Frenki i adler Schwarzkopf
 Počela je nova vrtićka sezona. Jučer bio nama prvi dan. Nama zato, jer već traje tjedan dana ali mi to nismo znali jer smo nemarni roditelji i nismo na vrijeme provjerili u dokumentima kad počinje. No dobro, bolje ikad nego nikad. A ni murja nam nije banula još na vrata. Kao što piše u ugovoru, ako djeca ne dođu u vrtić onda oni pošalju murju. Draga nam država Njemačka. A nije policijska ili možda je? No da, zastranih. Počeo dakle jučer. Bila cijela familija u ophodnji osim Kiki, nju smo kao taoca ostavili doma. Krasan novi vrtić nam je na dve i pol minute laganog hoda od vrata do vrata. Da nije ultra prometna regionalna cesta između, mogli bi i sami ići. Skoro. Kak smo došli tak su se oni prihvatili igračka ko da su tamo svakodnevno. A kad smo došli po njih nakon prekrasno i mirno provedenih osam sati, nisu se dali doma ili bolje, Nyima se nije dao doma. Urlao je iz petnih žila deset minuta da on hoće tu ostati kao i svi, i lupao nogama i radio totalni kraval. Onda smo mu na jedvite jade navukli cipele i pokušali se neprimijetno odšuljati ali nije nam prošlo. Ovaj se toliko dračio da samo kaj nije uzbudio vatrogasce svojom mačjom deračom i derao se ko magarac od vrata do vrata, pa čak i preko njih i još dobrih pola sata doma, prije nego smo jadno dijete uspjeli smititi raznim ispraznim obečanjima, podlim podmićivanjem i ostalim roditeljskim trikovima. A za to vrijeme milo ga je gledao njegov bratac, sve sam med i mlijeko. Ko ga ne poznaje skupo bi ga platio... Samo jedan osvrt na ljude koji misle da nam se u životu sve dešava slučajno. E pa ja stojim iza suprotnog mišljenja. Naime naš mali pjetlić, kako ga često od milja zovemo jer je glavno kokodakalo, njurgavac, namčor, prznica, svadljivac, urlator i još koješta, dobio ikonicu pjetla, a dragi mili poslušni i inače čisto dobrodušan stvorić Nyima, trešnjicu. Znači pogodili su djeleći ikonice ko prstom u šipkov pekmez. Dawa je i jedno neobično stvorenjce usred svog divljeg ponašanja i svojeglavac veliki, a sa druge strane sanjar i pjesnik, muzikalni stihoklepac i dijete izuzetno bujne i nepredvidljive mašte. Tako se nakon prvog dana vrtića ponovo vratio svojim izmišljenim likovima i živi u svojoj priči paralelno isprepletenoj kroz svakodnevnicu. Novi likovi su papagej Frenki, ojle Ohne Nahmen i adler Schwarzkopf. Za one koji ne čitaju njemački patuljački, to su papagaj Frenki, sova Bez Imena i orao Crnoglavi, koji usput da znate ima crne oči i vidi u mraku, a obično jedna od tri leteće nemani mu sjedi na ruci i tako ide po kući razgovarajući sa nevidljivim pticama. Ako se zamjerite Frenkiju on će vam se sigurno posrati po glavi, jer to mu je najomiljeniji hobi uz što kriči i lepeta krilima, raznoseći sitnu prašinu okolo koja je puna bakterija. Jer svi znamo da u prašini žive male bakterije koje se vide samo kad je jako sunce i kad se skače po krevetu... Ojle svako toliko donosi poruke i moraš tada uzeti nevidljivi papirić, tj skrol, razmotati teatralno poruku i na glas pročitati šta piše. Ko ne pročita na glas biva kažnjen oduzimanjem poruke i huškanjem Frenkija na gore spomenutu radnju. Znači, nema zabušavanja, svi su uključeni u igrokaz... Dodatak: Danas je glavni urlator za promjenu bio Dawa. Osramotila me djeca u prvoj rundi, nadam se da se trend kretenskog ponašanja neće nastaviti svakodnevno jer ću biti prisiljena promjeniti odgojno popravne mjere. Ali saznali smo važnu novost. Društvo zbog kojeg se ni pod prijetnjom sile i nepravde ne želi ići doma, zapravo govori istim jezikom, i to je velika fora i klinci su se odmah skompali kao što bi se i očekivalo. Očekujemo drastično poboljšanje komunikacije na materinjem im hrvatskom jeziku... Izvještaj u oktobarskom broju.... |