Bugenvilija
27.09.2009., nedjelja
Sajmovi svih vrsta i općepoznata ludost
|
Da su Nijemci ludi za sajmovima i ostalim takvim mjestima gdje se nešto trži, je opće poznata stvar. Što sam ja nedavno i sama ustanovila. Bila sam naime, navučena u neznanju na neki lokalni ”umjetnički” sajam u sklopu godišnjeg buvljaka i provela sam se kao što bi nam poznata narodna rekla - ko pas u svatovima - dobila sam ožglobanu golu kost. Slike sam posložila ali ne i sredila pa nema dokaznih materijala (ima ima, naknadno složila). A i sve si nešto mislim da ih i zadržim za sebe jer nisu baš u neku jaču korist... Nakon preranog dizanja u prošlu nedelju u samu zoru oko pola 5, jer sam naravno zaboravila porihtati uru da zvoni i nedeljom, nisam se pošteno odmorila do srijede. Sve nešto na ho - ruk i drž - nedaj, svako jutro pa sam već gledala kako bi zalegla poslijepodnevnu ćorkicu. No vratimo se kobnoj nedelji...  A dan ranije sam si baš kukila bioprognozu koja je pokazivala sve samo ne sretne okolnosti, a znala sam da se moram othrvati nevjerici i skepticizmu i zauzeti stav pobjednika...kako me lijepo Suzette učila ali jao, od panike i svega skupa bila sam napuhana kao žaba krastača princevaška i samo sam čekala momenat kad će me zaskočiti zapetljaj crijeva ili nešto još gore. Uglavnom, po buđenju sam se stuštila slikati neke magluštine po dvorištu i okolici kad li me presječe u pol posla telefon i Bayasaa sa konstatacijom da stiže u prvi gradić na S-Bahn za 10 minuta, a meni do tamo treba 15, a još nisam ni čaj popila, a o nekom gablecu ili sličnom da ni ne pričam...  Trt mrt i na glavačke se stuštih na cestu, a oko mene nedeljno maglovito jutro, koma i katastrofa ako si mrtav umoran i kronično nenaspavan. Ali taj smo hepening očekivali već duže pa se eto, navodno isplatilo malo žrtvovati, a ako nešto ne volim to je onda danak u krvi i nespavanju... baš kao i sada, sve mi se oči sklapaju... nastavak sutra ako se sjetim kaj sam još htela napisati...  ...no da, uglavnom bil je to veliki fijasko svemirskih razmjera posebno ako se sjetimo da je Bayasaa samo zbog mene doputovala iz 40 km skoro 50, udaljenog Minhena, da mi pomogne pri vrlo važnoj misiji gdje se domoroci otimaju za moje slike... No, istina je gorka i boli. Nisu se otimali. Čak dapače, nisu ni kupovali. Riječi oduševljenja nisu nedostajale ali na tome je i ostalo iako su cijene bile više nego povoljne....  I to je to. Žalosna priča da nije bilo par pozitivnih likova koji su mi razveselili dan svojim entuzijazmom, životnim optimizmom i sveopćim elanom. A ja volim takve ljude jer se i sama u njihovu kategoriju mogu uvrstiti. Bez obzira na gunđanje tu i tamo... Uglavnom, zbroj dana je bila nula ili čak štoviše opaki minus ali što sad. Probali smo pa znamo da to nije za nas jer se tamo ipak radije kupuju đinđe i nakit nego slike, ma kako lijepe bile...  Sreća da sam sinoć bar završila rečenicu do kraja pa sad ne moram nagađati što sam jučer premorena mislila... Uglavnom da, flohmarkti, pa zvali se oni i umjetnički nisu dobro mjesto za trženje slika. Ali probat ćemo još jednom na onom božićnom sajmu, tamo nam se možda ipak osmijehne sreća...  Na ovom je bilo zgodnih majstora raznih disciplina. Uglavnom domaćica koje u slobodno vrijeme nekaj kreativno delaju. Pa evo sitan prikaz tih stvarčica.  Jako sam se iznenadila kad sam za jednim štandom sa drvenim igračkama zatekla bivšu tetu iz vrtića, onu prvu koja je blizance zapravo najbolje razumjela jer je i sama odgojila bliziće...  A za drugim sa prahistorijskim gramofonskim pločama, rasparenim komadima bešteka i tanjura, ni više ni manje neg glavnu šeficu katoličkog vrtića u koji su klinci da ove sezone išli...Kako je malen ovaj svijet ili bolje rečeno kako sam ja doselila u okolicu ekipe koja se bavi koječime i svačime. Uglavnom, zgodno sam se cjenkala za jednu solenku sa gospođom šeficom, bilo je to jako simpa iskustvo posebno zato jer se ja uopće ne volim cjenkati ali sam si ovaj put dala truda, pa sam užasnu sumu od dva i pol eura uspjela svojim savršenim umijećem spustiti na euro i šezdeset i tri centa, što se pokazalo kao odličan marketinški trik jer teta nije imala sitnog :))) Prodala sam na kraju samo jednu sliku, i to malu i jednu razglednicu. Šmrc. I ne zaboravite foto-natječaj! Tu su prve poslane slike! |