Bugenvilija

30.09.2006., subota

Slike jesenjeg jutra

Dragoljubov pup Cvijetić Tajni jezik

- 00:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

22.09.2006., petak

Rastanci, putešestvije, rođendani, razno...

Zar je netko pomislio slučajno ili namjerno da bi kod nas i jedan samo dan mogao proći bez uzbuđenja, adrenalina i sam tak, e taj se gadno prevario. Zadnja dva-tri dana su bila tako nabijena događajima da više ne mogu realno razlučiti što je bilo jučer prekjučer, a što danas. Zapravo ovo danas je skoro mirno prošlo osim par trzavica u kritičnim momentima. No idimo redom, jer ću se inače totalno izgubiti u tom kaosu za koji dan... Prije svega, koja sličica kompletne "Gusarske Bande" na okupu... Neki dan (jer sad više nisam ziher koji je bil točno) su moji friško pristigli "Marokanci" trebali ranom zorom nastaviti svoj put ka doma, tj. za Beč. Vlak im je išao oko 10 i nešto sitno iz Minhena, a od nas do tamo ima dobrih 45 minuta S-bahnom ili 25 brzim vlakom koji ne zapišava svaku stanicu, kojih zlu ne trebalo ima sijaset. Plan pokreta je bio brižno isplaniran unaprijed i znali su ga svi osim glavnog aktera ove tužne priče, tj. Ive kojem je ta informacija na jedno uho ušla, a na drugo lagano izašla, a da se pri tom nije otisnula u svijesti. Znam ja da je moja buckica do uha zaljubljena, pa mu neke stvari promaknu...no da Znači dizanje je bilo u zaostatku punih pola sata i dok mu je sjevnulo do mozga bilo je 2 minute prekasno, tj. poljubili su zatvorena vrata vlaka, a sa njima i onaj vlak u Minhenu. U kojem se odvija najznačajniji događaj sezone ilitiga Oktoberfest, a kaos je neopisiv tako da nikakvo privatno prometalo ne bi stiglo ih elegantno otfurati do glavnog kolodvora za pol sata. Možda helikopterom ali kako im papa nije niš u rodu nemaju protekcije. Pokunjena nosa su se vratili doma, tj. bili doveženi od današnjeg slavljenika skoro okruglog broja pol stoljetnog rođendana Kako su Luki sretno i veselo izvadili konce i pri tom ga ne oštetili jako, tako da se i on i njegova prekrasna polovica odlučiše na povratak u Zagreb, na neki način poklopio sa odlaskom "Marokanaca", a sam njihov neodlazak ih je potaknuo na promjenu plana, pa su umjesto u Zagreb standardnom rutom, odlučili se na zaobilaznu varijantu i posjetu bečkom prateru. Da ne bi sve bilo jednostavno, još se čekao važan paket bez kojeg se nije moglo na put. Nakon višesatnog pregovaranja o planu puta i ostalim nebitnim tričarijama ipak su se utovarili u tutač i krenuli put Beča. Svi smo im sretno mahali, neki iz krevetića pod prozorom, a neki i izvana... Sve je dobro krenulo, javili su se kad su prešli njemačku granicu i ušli u Austriju... nakon toga ni pisma ni karte. No da, kada smo zabrinuto zvali već je bila skoro ponoć, reko, sigurno su već doma...ali nisu bili, dapače, bili su u društvu sa momkom iz austrijske pomoći na cesti. Auto je krepao i otkazao bilo kakvu daljnju aktivnost i znakove života. Nekako su ga na jedvite jade uspjeli vratiti par kilometara u Njemačku gdje mu neke stvari pokriva ADAC-e tj, HAK po naški i otfurati ga do servisa da se vidi čija majka crnu vunu prede. Makar mu je dječarac nakon što je pokušao upaliti auto odmah dao dijagnozu koja se kasnije pokazala točnom i žalosnom istinom. Tužna večer u lokalnom pansionu na kraju prekranog grada koji zaslužuje puno više od jedne večeri u maglom pokrivenom šetalištu jer Passau je krasan grad za izdvojiti i koji dan, a ne samo sat razgledavanja i vožnje brodom po bezbrojnim kanalima i prolazima. No da ne duljim, jedni su ujutro produžili vlakom doma u Beč, a drugi su pričekali frenda da ih pokupi i otšlepa natrag za selendru gdje je krepano vozilo pohranjeno za neka bolja vremena, a možda se i proda nadobudnim kupcima starog železa... Tako su se jedno vozilo i njegov vlasnik naprasno rastali, a vlasnik još i sad nije svijestan kolika ga muka sad očekuje kad će se morati ponovo pridružiti nesretnim hordama ovisnim o javnom prevozu. Baš mi ga je žao ali ne mogu mu sad pomoći. Uglavnom, nakon više raznoraznih nazivanja uzduž i poprijeko odlučili su se ipak za opciju vlaka jer su već premoreni bili svim tim drž nedaj situacijama, a kako su oboje poveliki, sama pomisao o tome da treba provesti 10 sati skoro, u skučenom autobusu i mene stepe jeza. Danas su napokon stigli u Zagreb. Ja sam mirna, svi su stigli na odredište i napokon se mogu opustiti. Hakl je bil popriličan ali mi je najviše od svega žal kaj nismo svi zajedno. Blizanci su ludi za svojim velikim burazima, a vidim da ni veliki nisu imuni na male...

- 23:59 - Komentari (53) - Isprintaj - #

18.09.2006., ponedjeljak

ročkas i slično

Danas mi blog "gusarskabanda" slavi dve godine. Ko bi si mislil da ću tak daleko dogurati. Neka mu je još sto ljeta ili tak neka zgodna brojka. Sutra mi stiže pojačanje ekipe, pa će nas biti zaista cijela banda, što je tako rijetko da mi vrlo često nedostaje. Šta je tu je. Mladi Marokanci su na povratku sa hrpom ludih utisaka i brdom slika. Možda padne i koji kolaž sa putovanja. Da ću im otuđiti slike, hoću. A i napravit ćemo stotinjak zajedničkih jer to bi zaista bila šteta propustiti. Uvijek je netko negdje drugdje, jedina slikica gdje imam dječicu veliku i malu na okupu je ova: Sutra su tu čak i cure velikih dječaka, a to treba utefteriti za arhivu. Šteta je samo što nas je vreme iznevjerilo i odlučilo se na grmljavine i pljuskove jer našu selendru nakon japeka je posjetio i cirkus. Bilo bi zgodno povesti cijelu bandu, imala bi zasigurno pravo na popust za grupu he he he. Sutra sljeduju slikice i hrpa friških bedastoća

- 21:05 - Komentari (33) - Isprintaj - #

17.09.2006., nedjelja

Kod nas veselo po običaju...

Moje najstarije dijete i njegova lijepša polovica su tu zadnjih deset dana. Došli su baš isti dan kad su moj mlađi sinko i njegova šišačica dredova otputovali na svoje ljetovanje u arapske nam zemlje i tamo do sad već doživjeli sijaset raznoraznih dogodovština, što sa raskorakom između plaćenog aranžmana i tužne stvarnosti pa do nekih drugih koje ćemo ispričati jednom drugom prilikom ili trećom zavisno o mojoj ljenosti. Dakle, slobodnog hoda 0 bodova, sve gola akcija pa tako sve do sada, a kraj se još ne nazire. Blenton od milja tako zvan, je pacijent svoje vrste, doslovno ali i preneseno, pa je odlučio sve o istom trošku odvaliti sva 4 umnjaka da se ne zeza sa dvije operacije neg sam sa jednom. Moram reći da je bio upozoren da to nije mačji kašalj... i nije bio, i još uvijek nije... (mačji kašalj) Dakle, 4 zuba od toga jedan gadan primjerak duboko urastao u vilicu ukoso i bio je vjerojatno gadno klan nedoklan jer zubić koji smo vidjeli nije čist i krasan kao ostali izvađeni, već je blago obrastao čiudnim izraslinama ili ostacima vilice, brrrr jednom riječju. Prvih 3 dana je bio izbezumljen u najmanju ruku ali i mi skup s njim jer je bio naotečen kao mladi mjesec, krasan okrugao i sjajno gladak po cijelom licu, prava milina. Uglavnom je gledao u križ, što od bolova što od ljekova. Uspjeli smo u kratkom roku pokvariti škrinju jer je bila toliko puta dnevno otvarana da su se napravile sige po ladicama, koliko smo puta promjenili hladni oblog. Ne bi li ličeko bar malo splasnulo, s tim da je oblog držan samo na jednoj strani lica, onoj gdje je bio gadni zločesti zubić. Antibiotici i najsnažnije kapljice protiv bolova su bile glavni ljek, zajedno sa mlakim biljnim čajevima za lijepši ten i zdraviji dah su mu bili jedina hrana za prva dva dana. Za to vrijeme smo se mi veselo najedali raznih đakonija sve u nadi da će mu proraditi apetit...i je. Ali... Nego htjela sam pisati nešto sasvim drugo ali se sad ne mogu sjetiti što, a znam da je bilo jako zgodno i duhovito, bar je takvo bilo noćas kad mi je palo na pamet i kad sam se suludo cerekala o svom trošku jer spavam sama u dnevnoj sobi i to mi je baš gala malo za promjenu. Klinci su sad svi na hrpi pa ko živ ko mrtav i gledaju Vini the Poo i Pinqu i Tomas lokomotiva i slične ludorije na malim prenosnim monitorčićima onim istim što nam ih je pokušao ukrasti onaj blesan prošlu zimu. Neki čmrlje u radnoj sobi, a ja se pravim gost i spavam na gostinjskom rasklopivom krevetu koji se inače kočoperi u podrumu u vrijeme sieste po pitanju gostiju. Prošlu noć sam dok sam se spremala na ćorku, tražila neke kopče za kosu u stranicama kauča kamo su ih pohranili blizanci i tu me lupila grozna žuta minuta smjeha i strahobalno komičnih ludorija jer to što sam sve izvukla iz tih zakutaka bilo je za 10 priča sa komičnim zapletima, a ne samo za jednu ali na žalost nisam niš zapisala i kad sam se ujutro probudila sve je isparilo u magli noći. Ali obožavam ta stanja kad mi um poblesavi načisto i sam se sa sobom odlično zabavlja bez bilo kakvih uplitaja sa strane. Pretpostavljam da znate o čemu pričam. To su oni lucidni momenti koji se obično javljaju kad je situacija jako napeta i obično vrlo zahtjevna. Dal da se radi o sprovodima kad morate biti u skladu sa okolinom ili pak neki veliki važni sastanci kad svi od vas očekuju maksimalnu koncentraciju i pažnju, a vama baš tad padne na pamet brdo fantastičnih kombinacija koje su po pravilu - urnebesno smiješne. Smijanje je zabranjeno, a sve što dolazi nakon toga je samo sve gore i gore, dok se na kraju ne počnete gušiti u vlastitim umnim vratolomijama koje vas iscrpe do te mjere da vam od muke suze cure same od sebe nekontrolirano jer je to jedini ventil koji si možete dopustiti, a i praktičan je posebno ako je sprovod u pitanju... No da, neću više jer su mi se upravo počele rojiti razne bedastoče, a tak veliki tekst nitko ne voli čitati. Evo i nešto sličica napravljenih u zadnjih 10 dana, ma od svega tj. svakoga, po malo... S Ninočkom i Kiki u šetnji poljima... Bolesnik zamotan u najdeblju dekicu koju smo doma pronašli, na 25 stupnjeva djeli komad sa svojom lijepšom polovicom... Nyima papa u dvorištu pod velikim grmom lijeske... Dawa u trku...

- 00:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

14.09.2006., četvrtak

Cirkus germanikus

Moram se kratko osvrnuti na kaotično stanje u našoj maloj selendri bogu među nogu, tj. u momentalno najposjećenijoj rupetini u Njemačkoj, dapače u Bavarskoj. U Freisingu. Mjestu ugoščavanja slavnog nam zaštitnika ljubitelja male djece i one malo veće. Kaos i opsadno stanje traje već tjedan dana kao da se sam bog spušta na minhenski aerodrom, pa nam zato helikopteri nadlijeću domove u brišućem letu na dvadesetak metara od krovova naših ciganskih potleušica i zaviruju nam doslovno u gaće i tanjure koliko se drsko nisko spuštaju. Čim u dvorištu izvadim kameru svoju malu i bijednu, da uslikam pauke križare ili koju osu na hmelju, eto njih kao gladni duhovi se skupe i zuje mi iznad glave i plaše šestonožne leteće objekte moje pažnje. Isto tako svaki kratki izlet sa dragim mi ljubimcem završava tako da nas prate te nemani što zagorčavaju nam život i danju i noću. Ni jedna slika koju sam napravila ne isključuje bar jednog takvog raznih očinskih boja, a ima i onih klasičnih zeleno bijelih. Nadam se da će samo kratko jer mi ga je već sada sasvim dosta, a i odsustvo karizmatičnosti ga ne čini... Evo slikice pa se sami uvjerite da ni čičke nisam mogla poslikati u miru, a da u kadru nemam bar dva leteća objekta Sad to isto samo uvečano da ne mislite da muljam. Dapače, uvečavajući sam otkrila i treći leteći objekt gore desno u uglu Update: Papek je pošel ča, evo još par slikica friško pečenih, njegove leteće eskadrile Sve je to lijepo i krasno ali mislim da su ga malo pretjerali, onako iskreno, malo dosta...

- 11:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.09.2006., četvrtak

Puni mjesec u rujnu...

- 22:57 - Komentari (43) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

Čitala sam lokalne novine... (neću nikad više, obećajem)

- 23:41 - Komentari (21) - Isprintaj - #

05.09.2006., utorak

Gužvancije razne

Ko o čemu, ja o jadikovkama, pa čak i kad za njih ni nemam stvarne osnove. Dapače, onda sam najglasnija. Baš kao sada, he he he. Ozdravili smo sretno i veselo, uglavnom debelo potpomognuti placebo efektom naših homeopatskih ljekova, kao što bi mudro prozborio Sadako. Ne, nema linka. Snađite se sami, ne linkam ljude za koje mislim da ih je bolje ne čitati jer pišu gluparije Nek se ljuti ko hoće, njegov problem U goste su mi stigli u velikom stilu, a bormeč i broju u nedelju, Ivo i Nika, povevši sa sobom prekrasnu Nikinu mamu Sanju i Petera, Austrijanca ljubitelja vlakova i aviona, koji su nakon ručka kod nas produžili na minhenski aerodrom gledati avione sa vidikovca. Frik je nježna riječ ali razumijem ga djelomično. Ne pretjerano jer priču sa vlakićima ne pušim. Ali vidim da je tu moj dragi odmah našao zajednički jezik, a čini mi se da bi se i blizanci složili oko ču-čua (vlak) i on-ona (avion). Kiki ih je naravno, sve zaskočila u pravom pasjem šarmerskom štosu, a posebno muški dio ekipe, nek se zna što su prave kuje Predvečer je stigao i dragi prijatelj kojeg vidimo svake prestupne godine i koji je eto baš potrefio trenutak kad je puna kuća ali nije nas to smela da se svejedno svi dobro zabavimo, naklopamo finih kerefeka i ubijemo u kaloričnoj bombi zvanoj profitero. Koje je Ivo donio pun pladanj ilitiga 25 komada. Ne moram reći da više nema ni jednoga Moja Velika dječica danas putuju na svoj prvi Veliki put, a da nije medeni mjesec . Ivek se našljakao ko mala marva kod Zanonija, zadnjih godinu dana ne bi li zašparal koju šušku za život i putovanje jer kad su ga već bili odbili za faks u prvoj rundi zbog jezika, da se bar nečim korisnim bavi u međuvremenu. Sad je upisal ponovo tu istu godinu, nadam se da će to proći kak treba i da će ga primiti jer sad više ne flaksa sa njemačkim. Inače je kod nas tiho i mirno, bar što se tiče gostiju ali jednom kad netko otvori sezonu onda mi ne gine bar mjesec dana intenzivnog prometa. Rekli bismo, vrag sere na kup ili jedna engleska, kad pada (kiša) onda ljeva. Sad kad mi odu Ivo i Nika za Maroko, u poslijepodnevnim satima dolazi Luka i Nina, na 14 dana. Ko preživi pričat će Inače prije puta, Ivo je odlučio odrezati dredove, pa evo za njegove obožavateljice par slikica:

- 16:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #