Marketing
Rastanci, putešestvije, rođendani, razno...
Zar je netko pomislio slučajno ili namjerno da bi kod nas i jedan samo dan mogao proći bez uzbuđenja, adrenalina i sam tak, e taj se gadno prevario. Zadnja dva-tri dana su bila tako nabijena događajima da više ne mogu realno razlučiti što je bilo jučer prekjučer, a što danas. Zapravo ovo danas je skoro mirno prošlo osim par trzavica u kritičnim momentima. No idimo redom, jer ću se inače totalno izgubiti u tom kaosu za koji dan...
Prije svega, koja sličica kompletne "Gusarske Bande" na okupu...
Neki dan (jer sad više nisam ziher koji je bil točno) su moji friško pristigli "Marokanci" trebali ranom zorom nastaviti svoj put ka doma, tj. za Beč. Vlak im je išao oko 10 i nešto sitno iz Minhena, a od nas do tamo ima dobrih 45 minuta S-bahnom ili 25 brzim vlakom koji ne zapišava svaku stanicu, kojih zlu ne trebalo ima sijaset. Plan pokreta je bio brižno isplaniran unaprijed i znali su ga svi osim glavnog aktera ove tužne priče, tj. Ive kojem je ta informacija na jedno uho ušla, a na drugo lagano izašla, a da se pri tom nije otisnula u svijesti. Znam ja da je moja buckica do uha zaljubljena, pa mu neke stvari promaknu...no da 
Znači dizanje je bilo u zaostatku punih pola sata i dok mu je sjevnulo do mozga bilo je 2 minute prekasno, tj. poljubili su zatvorena vrata vlaka, a sa njima i onaj vlak u Minhenu. U kojem se odvija najznačajniji događaj sezone ilitiga Oktoberfest, a kaos je neopisiv tako da nikakvo privatno prometalo ne bi stiglo ih elegantno otfurati do glavnog kolodvora za pol sata. Možda helikopterom ali kako im papa nije niš u rodu nemaju protekcije.
Pokunjena nosa su se vratili doma, tj. bili doveženi od današnjeg slavljenika skoro okruglog broja pol stoljetnog rođendana 
Kako su Luki sretno i veselo izvadili konce i pri tom ga ne oštetili jako, tako da se i on i njegova prekrasna polovica odlučiše na povratak u Zagreb,
na neki način poklopio sa odlaskom "Marokanaca", a sam njihov neodlazak ih je potaknuo na promjenu plana, pa su umjesto u Zagreb standardnom rutom, odlučili se na zaobilaznu varijantu i posjetu bečkom prateru.
Da ne bi sve bilo jednostavno, još se čekao važan paket bez kojeg se nije moglo na put. Nakon višesatnog pregovaranja o planu puta i ostalim nebitnim tričarijama ipak su se utovarili u tutač i krenuli put Beča. Svi smo im sretno mahali, neki iz krevetića pod prozorom, a neki i izvana...
Sve je dobro krenulo, javili su se kad su prešli njemačku granicu i ušli u Austriju... nakon toga ni pisma ni karte. No da, kada smo zabrinuto zvali već je bila skoro ponoć, reko, sigurno su već doma...ali nisu bili, dapače, bili su u društvu sa momkom iz austrijske pomoći na cesti. Auto je krepao i otkazao bilo kakvu daljnju aktivnost i znakove života. Nekako su ga na jedvite jade uspjeli vratiti par kilometara u Njemačku gdje mu neke stvari pokriva ADAC-e tj, HAK po naški i otfurati ga do servisa da se vidi čija majka crnu vunu prede. Makar mu je dječarac nakon što je pokušao upaliti auto odmah dao dijagnozu koja se kasnije pokazala točnom i žalosnom istinom.
Tužna večer u lokalnom pansionu na kraju prekranog grada koji zaslužuje puno više od jedne večeri u maglom pokrivenom šetalištu jer Passau je krasan grad za izdvojiti i koji dan, a ne samo sat razgledavanja i vožnje brodom po bezbrojnim kanalima i prolazima. No da ne duljim, jedni su ujutro produžili vlakom doma u Beč, a drugi su pričekali frenda da ih pokupi i otšlepa natrag za selendru gdje je krepano vozilo pohranjeno za neka bolja vremena, a možda se i proda nadobudnim kupcima starog železa...
Tako su se jedno vozilo i njegov vlasnik naprasno rastali, a vlasnik još i sad nije svijestan kolika ga muka sad očekuje kad će se morati ponovo pridružiti nesretnim hordama ovisnim o javnom prevozu. Baš mi ga je žao ali ne mogu mu sad pomoći.
Uglavnom, nakon više raznoraznih nazivanja uzduž i poprijeko odlučili su se ipak za opciju vlaka jer su već premoreni bili svim tim drž nedaj situacijama, a kako su oboje poveliki, sama pomisao o tome da treba provesti 10 sati skoro, u skučenom autobusu i mene stepe jeza.
Danas su napokon stigli u Zagreb. Ja sam mirna, svi su stigli na odredište i napokon se mogu opustiti. Hakl je bil popriličan ali mi je najviše od svega žal kaj nismo svi zajedno. Blizanci su ludi za svojim velikim burazima, a vidim da ni veliki nisu imuni na male...
Post je objavljen 22.09.2006. u 23:59 sati.