Bugenvilija

29.11.2005., utorak

Specijalno izdanje

Što smo danas radili? Svašta! Prvo smo bili standardno vani da iskoristimo taj krasan snijeg koji je friško napadao prošlu noć, a onda smo za punih 34 minute i 25 sekundi željeli unutra jer vani se nije imalo što za raditi jer je Kiki odlutala u susjedne vrtove, umjesto da se sa nama igra grudama i malenim štapovima koje smo izvukli iz jedne tegle sa pijeskom jer da su bili u zemlji ne bi ih mogli samo tako izvući. Bili su odlični! Posebno su bili ukusni nakon šro smo ih mokre umakali kroz rupu u pješčanik. Mama se silno ljutila kada smo na brzinu poskidali prvi red kvačica za veš, sa sviježe obješenih ručnika koji se još nisu stigli zakoriti pa su pali na zemlju ili bolje rečeno na tepih pun smrvljenog lišća i pasjih dlaka. Ljutila se i kad nas je svlačila, da kako uspijemo za tako kratko vrijeme napraviti toliko gluposti i kvara. Bila je jako jako ljuta i psovala je prilično glasno. Sigurni smo da ju je čuo cijeli kvart. Sva je sreća što nas ne razumiju, tako se branila ali mi mislimo da su susjedi već shvatili koje se psovke kad rabe u našem slučaju. Dok je bracu skidala, ja sam odjurio iza njenih leđa u pravcu kuhinje, znao sam da je sad otvorena jer smo do sad bili vani. Da, bio sam u pravu. Mama iz nekog neobjašnjivog razloga skriva od mene i brata one fine Kikine kekse u njenoj zdjelici. Ne razumijem zašto mi moramo jesti razne gadne kašice, a ne Kikinu klopu koja je puno ukusnija i od koje uvijek dobro kakim. Brzo sam utrpao u usta punu šaku da mi slučajno ne mazne kao prošli put. Ja sam si uzeo za poslije ali mi je sve uzela i još mi je mokrom maramicom obrisala usta i jezik. Bracu je svukla i sad sam ja na redu. Brzo sam otišao u predsoblje i stavio ruke na leđa jer to je znak da ništa nisam dirao. Vidjela je odmah da je sve u redu i fino me skinula jer mi je već bilo ful vruče u toj skijaškoj jakni i debeloj kapi. Namignuo sam braci na kuhinju i on je probao ali je mama bila brža jer je braco spor. Stavila je ogradu za čas. Sad je vrijeme za klopu još malo i onda nam ne gine spavanje. Dak je mama pripremala klopu, izvadili smo sve njene cipele i čizme iz ormara. Uvijek dobije slom živaca od toga, ne kužimo zakaj ju to ljuti. Malo je braco telefonirao sa bakom na maminu sandalu, baka se slabo čuje sa sandale, bolje je sa telefona ali je na najvišoj polici pa nam nije pri ruci. Našli smo u jednoj maloj kutijici jednu zgodnu tubu sa kremom, braco misli da je to krema za lice. mama njega i mene uvijek maže kremama jer imamo osjetljivu kožu. Ja sam mazao bracu, a on mene. Bilo je zgodno i lako se mazala, malo smo obrisali i o zid. Dobro je to braco ukrasio, mama se skoro rasplakala od sreće kako smo to krasno napravili. Jedino ne kužim zašto nas je umila sa sapunom, kad je ta krema zdrava za kožu.....

- 22:44 - Komentari (45) - Isprintaj - #

Nesavršeni

Temperatura je divljački rasla, svakim trenutkom sve više i više. U jednom momentu prestala sam se doživljavati, kao da sam prestala postojati u svom fizičkom obliku. Tijelo je zahtjevalo nešto od mene ali um to više nije pratio. Okrenuo se na unutra, uvukavši se sam u sebe kao rak samac u puževu kućicu. Zvjezde su se rojile u vrtlogu neviđenog derviškog plesa, u tišini, a oped je oko mene vladala silna buka, buka koju nisam željela primjetiti kao nešto moje, nešto od mene, već sam potiskivala tu mogučnost u najdalji kut svijesti. Brzina je bila neviđena, svijet je postao jedan vrtlog treperavog svijetla i povukao me u svoju srž. Tama sa razljevala polako i tromo kao krv koja ističe iz žile. Tišina je nalegla dubokom prisutnošću daveći u sebi svaki pomisao na zvuk. Osjetila sam se u trenutku. Bila sam tko zna gdje i ko zna tko sam bila. Pomisao o spajanju sa svijetom bila je odbojna. Odurna. Zvjerska. Nisam željela ni misliti na tu soluciju. To nije bio izlaz. Bilo je to mučenje. Ostati ću u tami i miru u sebi. Nešto mi je u mozgu počelo kuckati, tiho i jedva primjetno. Pokušala sam ga zanemariti, nije išlo. Obratila sam mu pažnju, naprosto da vidim što me to mući. Kuckala je bol, pulsirajući u nekom samo sebi poznatom ritmu. Ritmu koji mi je bio poznat, ritmu koji je ulijevao povjerenje. Slušala sam taj ritam sa sve većom i većom pažnjom. Govorio mi je nešto, učio me. Davao znakove, kao morzeovi znaci. Kao pumpa, ritmički, slijed bez prekida... prepoznavanje je došlo trenutno sa bljeskom svjetlosti koje je prodrlo kroz poluodškrinuti kapak. To kuca moje srce. Oko mene se rasula svijetlost kao najjače sunce u podne za vedra dana na pješčanoj dini u debeloj pustinji. Nije boljelo kao što sam mislila da hoće. Bilo je samo malo peckavo, malo neugodno. Oko mene je bilo samo svjetlo. Svjetlo i ništa drugo. Prva asocijacija je bila knjiga mrtvih i jasno svjetlo ali ja sam živa i kuca mi srce. U ritmu. U mom životnom ritmu. Ništa nisam mogla razlučiti u toj svjetlosti. Vrijeme je za pokret. Lijevo ili desno, tako je svejedno. Instinkt ili nešto drugo, govorilo je lijevo. Krenuh u tom smjeru. Polako vukući noge kao da su od olova. Noge su klizile po nekoj čudnoj podlozi. Ništa od otpora, sve je bilo kao kroz plitku vodu na staklenom tlu. Spustih se pipajući ispred sebe u svjetlost jednako nesigurno kao da guram ruku u najdublji mrak. Dodir ničega na mojim prstima. Tako bolno nestvarno. Dodir ničega na prstima. Ništa je prošlo kroz moje ruke i nekamo nestalo. Osjetila sam ga dok je prolazilo u mislima. Ili sam samo mislila da ništa prolazi kroz moje ruke? Ludilo se ponovo počelo kovitlati u mom umu. Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, ko bi to više znao. To je bio naporan tjedan. Škola me prebukirala ako se mene uopće može nečime prebukirati. Voljela sam maksimalne izazove za moje koordinacijskoorganizacijske sposobnosti. Znala sam si redovito, onako, za vježbu, natovariti program koji ne bi normalna osoba završila za mjesec dana. Ja da i to u jednom danu. Čisti izazov. Hiperaktivni um je ludio. Kljućalo je u njemu ko u vještičjem loncu. Radila sam uz to i vježbe. Nema smisla da zakržljam ovako neaktivna. Proljeće je polako bilo na izmaku, ljeto samo što nas nije dograbilo. Bio je to spas za moj sustav ali ne i za mene. Ja nisam moj sustav, mi smo odvojene cijeline. On i ja. Ha ha. Oduvijek. Naprosto ga ne priznajem, mislim da su mi negdje podvalili olupinu od tijela. Samo me kočilo. Ne razumijem zašto drugi imaju astralna tijela, a ja se moram sa ovim navlačiti. Kvarljiva roba. I vječno gladna. Nikako na zelenu granu. Slušala sam zadnje predavanje ove godine, kad se nesretno tijelo počelo naglo zagrijavati. Nije da mu je to prvi puta ali ovako još nije bilo. Nisam stigla ni reagirati već je bilo na podu. Ekipa je došla u času. Oni su sazdani kao i ja, od čvrste misaone građe. Jedino su im te polimerske zamjene za tijelo, bile u najmanju ruku smiješne. Šest ruku i tri noge, čista komedija. Nisam im mogla reći da u torbici za pojasom imam inekciju sa koktelom koji si zapucam u mišić kad mi se ovako što desi. Oped to hlađenje. Sistem je star i zapravo za baciti. A uvalili su mi ga na neviđeno. To im nikad neću oprostiti. Smjestili su mi pušku sa bezbrojnim problemima, a mogla sam već odavno promjeniti galaksiju. Ali ne, ja imam stari model, prokleto stari dotrajali sistem sa lošim hlađenjem. Pa ni jedna me krstarica ni u bunilu ne bi primila u svoja intergalaktička njedra, da im još zakurim pol broda. Davala sam im mig očima ali nisu trzali. Ubacili su me ko staru kantu i odfurali sa sobom na rekonstrukciju. To će potrajati, a ja se ničeg neću sjećati. U mom ugovoru piše da mi to ne smiju napraviti i da moram ostati budna. Imam taj status ali sumnjam da će se uopće udostojati da to provjere. Administracija i zdravstvo je ostalo isto. Metuzalemi na vlasti. Katastrofa širokih razmjera. Može ih izigrati samo moć, a ja tu nisam baš neka jer da jesam ne bi sad bila u letjelici za repararium. Prozirna kupola ljeskala sa na suncima. Do pola je lijeno plivuckala na kristalnoj vodi. Tako se bar činilo. To je vjetar namreškavao kristalnu vodu ili se ona pravila da puše vjetar, ko bi to sad znao kad tijelo kuri i ne dozvoljava mi percepciju. Joj kako me to ljuti. Uveli su me u prostoriju i svukli do gola, naravno nisu pogledali u torbicu. Kao da sam lutka, a ne živi komad nečega. Smjestili su me na centripetalni kotač. Stigao je jedan od bolničara sa omamljivačem. Dovraga, znači nisu pogledali u dokumente. Mrdala sam luđački očima u pokušaju da im sretnem pogled. Ignorirali su me maksimalno. Pričali su između sebe viceve, a ja kao da sam im usputna radnja. U jednom trenutku u umu mi se pojavio strah. Dovraga, samo mi je još on falio. Obično napravi više štete nego koristi, a tako će biti i sada. Bojim se...

- 00:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.11.2005., četvrtak

Prohujalo s vihorom

Ludih li zadnjih dana. Sve nešto bijesno visoki tlak, a pada snijeg, a vedro, a hladno da vam prsti popadaju nakon što objesite malu mašinu veša. Vani je sitnica od minus 6, očekujemo i niže. Imam novu taktiku vješanja i sušenja veša, takozvana razrađena tehnika sa predumišljajem. Prvo sve objesim van na sušilicu. Veš prvo odleži noć u vanici na terasi, da se dobro zabetonira i podhladi. To ubije sve one zalutale bakterije koje su preživjele visoke temperature i centrifugu. Zatim ga ujutro onako poluzamrznutog prebacim ko haringe ili bakalare po sušilici i ostavim da se "suši" ili ledi vani. Oko podne tamo grane sunce, naglo iza susjedne kuće i odmrzne prvi sloj, onaj do sunca. Taj brzo pokupim i odnesem u kupaonu na dosušivanje. Tamo sam razvukla štrik iznad kade. Nakon 10 minuta kupaona zamiriši prekrasnim mirisom sviježine. Pravi gušt je ući tamo u taj čas. To traje kratko jer kuća smrdi po gro raznoraznih stvari od prašine do dječjih pelena i mokrog (ne morskog) psa. Zatim trčim na terasu pazeći da pritom visoko dižem noge dok preskačem ograde na svakim vratima jer ako zapnem, loše mi se piše. Okrećem sušilicu na drugu stranu tako da i zadnja strana onjuši malo sunca prije nego li zađe za drvo, koje bi u ove zimske dane najradije ispilila i napravila od njega lomaču i to iz više momentalno ne navedenih razloga. Sad je već i bočna strana veša postala lagano prosušena i još daskasta ali puno manje. Skupljam laganije stvari, tipa, dječjih bodija i maičica. Njih brzo nosim u kupaonu na dosušivanje i mirišanje. Miris spremam u kutijicu za kasnije. Ove sam godine odlučila ne sušiti veš u podrumu jer se tamo ubuđa i zasmrdi tako da sve smrdi po mješavini smrdljivih čarapa, trulih gljiva i ne plemenite plijesni, a to je nešto od čega mi se povraća. Izbjegavam to ako ikako mogu, a sad sam provalila patent i nema zime (osim na terasi i u dvorištu). Lani si to nisam mogla priuštiti jer su dječica bila još bebe i kupčili su se svake večeri dok ih sada samo muški bacim pod hladan tuš na čelićenje ili ih tuširam na dvorištu (dobro, pretjerujem, radim to samo ljeti kad se usvinje u blatu). Idem sad objesiti slijedeću tzv. noćnu turu ;)

- 22:38 - Komentari (58) - Isprintaj - #

21.11.2005., ponedjeljak

PORTAL SITNE RIBE TRAŽI SURADNIKE

Pisce satiričkog štiva koji bi sa svima nama podijelili dobru šalu... Pjesnike prostih tema i lakih nota... Crtače stripova i karikaturiste sve majstore koji se radije izražavaju u slici... Mlade i neiskusne novinare koji rado istražuju i čačkaju gdje se smije, a pogotovo gdje ne... Umjetničke dušice koji vole kazalište, knjige, izložbe, koncerte i druge takve stvari i žele ih predstaviti drugim ljudima na zanimljiv i originalan način.... Kolumniste imate li ideju za neku totalno novu rubriku ili kolumnu koju ćete vi održavati i osvježavati javite nam se s konceptom, razrađenim idejama i početnim tekstom.... Pustolove koji vole biti danas ovdje sutra ko zna gdje... Fotografe koji hodaju svijetom sa kamerom preko ramena... Za sve informacije obratite se na forum Sitne Ribe ili direktno na moj mail. Hvala svim zainteresiranima

- 23:22 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Potjernica ;)

- 11:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Život kao takav, a dlakav, a svakakav...

Danas sam saznala da mi je baka u bolnici već 2 mjeseca i nitko mi ništa nije rekao, ne mogu vjerovati. Nije da nisam i ja kriva jer ne zovem redovito ali kad nikad ne stignem kad je ona budna. Otišla baka ovo ljeto živjeti kod kćeri. To je ona baka koja je muževu sliku držala nad krevetom, a on je spavao u zadnjoj sobi u kući. Baka ima 86 godina i malo ju baca nesvjestica tu i tamo, a prošle je zime imala gripu i pod visokom temperaturom je morala ići van cijepati drva da se ne smrzne od hladnoće jer je živjela u selu koje nastanjuju samo starci i duhovi. Strava i užas, a kako je Dalmatinska zagora dosta daleko od Zagreba, tako ni moji starci nisu baš mogli samo tako skočiti do nje pa joj malo pomoći, posebno jer je i moj stari blago invalidan, pa mu nije lako usred zime voziti auto skoro do Drniša, a ni vlakom im baš nije svejedno. Vlak ni ne staje u tom selu, pa se mora od pruge do bake klipsati preko sata, što starijim ljudima i nije baš neki gušt. Posebno po noći i hladnoći. Ma sa svake je strane komplicirano. A ona se nikad nije dala zezati i dvoriti, i sama je uvijek sve radila. Baš je jedna "vražja baba". Žilava stara učiteljica. Ne možeš joj ništa dokazati u što ona nema povjerenja ili se ne uklapa u njezin sistem. Jedva ju je kćer uvjerila da je za nju bolje da je gore sa njom nego sama usred pustopoljine. I sredili joj njen stančić, da nikom nije na putu tj. da se nikom ne mota pod noge, kako to samo stari ljudi znaju. Baka je naravno, šparala struju, pa je usred noći išla na zahod i popikla se preko, ko zna čega, pala i prelomila bedrenu kost. Sreća sva da nije kuk. I nakon što nije prijavila nikome ništa i sve bi to prošlo da se ne sazna u javnosti, da jedno jutro ta ista kost koja nije bila samo natučena, kako je to baka nadobudno mislila, već napukla, nije odlučila prijaviti kvar. Noga je bila crvena, vruća i naotekla. Znak za uzbunu. Baka je shvatila da je vrag odnio šalu, makar je to priznala teška srca. Ipak je ona zadrti jehovin svjedok, a ta činjenica gadno mjenja neke stvari. Tako joj recimo u bolnici nisu smjeli dati infuziju jer baka nije dala, nisu smijeli staviti uz kost neke želebezarije, jer baka nije dala. Tako da je baka i dalje u bolnici i još se nije do kraja oporavila. Slaba je i ne može na noge. Nadam se da hoće. Ipak je ona žilava, preživjet će i ovu životnu nepogodu. Snježi kod nas, a vidim da ni kod njih nije ništa bolje, bar ne u onom prenesenom smislu. Moja tetka, bakina kći koja bi to sve trebala voditi i paziti i sama je neki dan završila na operacijskom stolu. Kako okrutno. Srećom sve je bilo na vrijeme i dobro se oporavlja. Navodno bi već u srijedu trebala kući. Držim fige da tako i bude. Sad kad se malo oporave majka i kći, mogu zajedno na rehabilitaciju. Baš bi bilo smješno da nije žalosno.

- 00:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.11.2005., petak

Zavio nas snijeg

Kod nas je jutros osvanuo snijeg, nije ga bilo puno ali taman za malo probrčkati ručicama i smočiti se od glave do pete. A navečer je nastavio u revijalnom tonu. Preko dana je bilo prekrasno sunčano ali hladno ko sam vrag. Vrijeme total šašavo ali primjereno godišnjem dobu, a bormeč i datumu. Za sada još ništa od recepta zelene cury paste ali bit će obećajem, za koji dan, kad mi malo najezda gostiju mine. Ovaj tjedan ko da su se svi sjatili k meni na klopu. Naravno i jučer sam imala gosta, jednog meni jako dragog. I što mi je drugo preostalo nego ponovo kuhati večerice. Nisam ludovala ali nije ni benigno, posebno nakon cijelog dana sa blizancima. Radila sam vegetarijanske zapečene punjene palačinke, sa ljutim sosom. Neću vas gnjaviti sa receptom jer sam to već jednom dala na blog i slikom i receptom. Ko je baš jako zainteresiran nek čačka po crijevima bloga. Evo napokon sam oslobodila malo mjesta na disku, da mogu skinuti slike iz kamere, a i obećala sam Siščanki medeka i šlapice. Pa evo slikica...

- 23:33 - Komentari (30) - Isprintaj - #

16.11.2005., srijeda

klopa (fina klopa)

Kao što sam već rekla, dans smo imali gosta ili da budem preciznija, imamo ga još uvijek. Upravo on i mužić pilje u našu velčiku telku. Pacijenti. No htjela sam zapisati recept, pa reko da ga podjelim sa vama. Obično kad radim neke novotarije, koristim goste kao pokusne kuniće, ne zato jer je to nepredvidljivo kakve će arome biti i hoće li biti jestivo ili ne, već zato jer su moji gosti naučili kod mene dobro jesti i bolji su pokazatelji od domaćih, koji samo kimaju i trpaju u sebe, a sve bez komentara. Obično moram izvlačiti informacije, a to nije baš stimulirajuće. Radila sam tofu sir, sa prilogom i rižom. Tofu sam izrezala na šnite debljine 3 do 4 milimetra, poslagala na prethodno , crnim soja sosom polivenoj posudi, odozgora blago posipala kajanskom paprikom, preko toga posložila sitno isjeckani 4 cm debeli pis đumbira i šaku duboko zamrznute sitno isjeckane limunske trave (na slici), još crnog soja sosa. Poklopljeno je stajalo 4 sata, povremeno sam ga podljevala sokom u kome se pacao. Na kraju sam zadnji sat još napravila blagu juhicu od jedne žlice zelene kari paste i deci vruće vode i time zalila tofu. Kupila sam nekidan električni lonac za kuhanje riže i momoa, naravno. Dobar je za dim sum i te stvari koje se rade na pari ali za rižu je zakon. Uglavnom, kuhala sam integralnu basmati rižu, malo mekše jer tako bolje ide uz dinstani tofu. Riža se kuha po želji, uglavnom ide 1 na 2 ili 2 i pol, tj. jedna mjerica riže na dvije ili više mjerica vode, zavisi koliko volite da je kuhana. 2 velike mrkve sam narezala na prutiće i kratko zapržila na sezamovom ulju, dodala malo vode i žličicu soli, to se dinstalo jedno 10 minuta, na kraju sam posipala peršunovim listom sitno nasjeckanim. Na veliku tavu ulila sam sezamovog ulja sa malo običnog suncokretovog, kad se pristojno zagrijalo, dodala sam 3 velike jušne žlice sezamovih svijetlih sjemenki (oljuštenih) i kratko ih zapekla, dok nisu malo požutile. Ne smiju zagoriti jer su onda gorke i pokvare hranu. Na njih sam poslagala tofu i na svaki komad stavila gusto iz marinade, znači limunsku travu i đumbir, a sa tekućinom sam polila odozgora. Kratko sam ih zapekla sa jedne pa sa druge strane, zatim posipala sa sitno isjeckanim oljuštenim bademom. Podlila malo sa vodom na više mjesta i poklopila. Tako se dinstalo jedno 10 ili 15 minuta. Žlicu zelene kari paste prelih sa dvije jušne žlice kipuće vode, dobro umutih da se pasta sva otopi i onda sam u to umješala 3 velike žlice kiselog vrhnja. To je takozvani spasonosni sos. Kad sve posložite na adekvatne tanjure i ljupko ukrasite peršunovim listom, cviječem dragoljuba i crvenim feferonima, dobijete jednu prekrasnu sliku na koje vam nakon kušanja, počnu nekonrolirano curiti sline. Bilo je fantastično ukusno i dobro, i što je najvažnije, ništa nije ostalo. Skoro smo se potukli oko zadnjih zalogaja. Ako ima zainteresiranih, napisati ću vam i kako se radi zelena cury pasta ;))

- 22:22 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Paljevina

Upravo sam se jako potrudila zapaliti kuću ali kako je dan počeo, pravo je čudo da mi to i nije uspjelo. Prvo me krenula alergija od ranog jutra (čitaj, od 9 sati), tj. kad smo se iskobeljali iz kreveta. Kihnula sam najmanje 3687 800 puta prije nego je popustila. Tad sam već znala da ovaj dan neće dobro završiti. Krenula sam raditi klincima doručak, pri tom se polila vrućom vodom dok sam radila čaj. Pri izlasku iz kuhinje, popiknula sam se na ogradicu i skoro ostavila zube na gusarskim škrinjama u predsoblju. Vrtilo mi se u glavi i orjentacija u prostoru mi je kilava. To je klasična posljedica alergije. Standardno neugodna stvar, sreća da ne moram nikamo sa autom. Navečer imamo gosta, samo mi je on falio i nakuhavanje. Zato sam nakon što sam priredila sve za dječju juhicu od povrća i janjetine, namjeravala skuhati neku super čudnu životinju koju sam kupila kod Indijca neki dan. To je nekakav korijen koji se dugo kuha, pa guli pa nešto, sad ćemo vidjeti jel to čemu. Ali da, stavih ja juhicu kuhati i tu beštiju u drugi lonac i upalim ringlu i odem oprati kupaonu. Nisam srećom bila dugo, možda 10 minuta i vračam se ali mi je nekako čudno, kao da je plava magla pala po svemu i skužim dim. O čovjeće koji dim! Dim smrdljivac prve kategorije i trk u kuhinju i skužim kaj sam napravila, nije mi prvi put. Ne bi se čudila da je kuhinja nova pa ne poznajem peć ali da, upalila sam krivu ringlu, a na ovoj je bila daska za rezanje jer je kuhinja minijaturna pa baš i nemam neke prave radne površine. Dimi se daska, cijela kuhinja je u dimu, ništa se ne vidi. Bacam dasku u sudoper i naljevam gore tople vode da mi ne pukne daska, makar kako je izgorila mislim da joj ne gine kanta za smeće. I sad, umjesto da mi gost dođe u mirišljavi i čisti stan, tu smrdi ko u sušionici mesa, samo bez mesa, katastrofa. A ja prala kosu jučer, sad to mogu ponoviti, koma nad komama. Hajde, nekako smo uz pomoć propuha uspjeli izbaciti veliku večinu dima na dvorište i to poskrivečki da nam nitko nije pozvao vatrogasce, samo bi mi još oni falili do potpune sreće.

- 15:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.11.2005., utorak

Standardne jadikovke + mali morski kolaž

Otvorila sam novi blog, već davno, sve u nadi da ću tamo pisati kad sam jako ljuta i sklona prostačenju. Međutim, svake sam večeri tako umorna, da onaj bijes koji je bio u meni negdje tokom dana, je ishlapio i više ga ne mogu, a niti ne želim oživljavati. I tako je moja ispušna rezerva još uvijek prazna. Htjela sam tamo napisati jučer jedan vrlo oštar post na temu muško ženskih odnosa ali sam zaboravila lozinku. Cccc. Toliko ga često rabim da sam ju zaboravila, a što je najgore ostavila sam email adresu koju inače ne rabim često (čitaj: uopće) i zaboravila lozinku. Najsmješnije je što obično rabim samo dvije ili maksimalno tri lozinke i uopće mi nije jasno kak ni jedna nigdje ne paše. O jadna ja. I tako, sad sam oped tu i tješim se da ću se sjetiti bar jedne lozinke, bilo čega ili ću morati otvoriti novi blog ako mi je i potreban, sad je to već diskutabilno. Šmrc. Danas je zasjalo sunce, čak. Istina samo na tri sata ali i to je nešto, nakon ove magluštine i 10 minuta bi bilo dobro. Pregledavala sam i sortirala slike za dat napraviti, a kako je to jelte jedan nadasve obiman posao jer imam preko 4 tisuće slika što od mora što od Zagreba i do sada. Treba to pregledati, zapisati one stvarno jako dobre, kojih se na tu količinu čak i nađe. Pa sam i za pokazati na blogiću napravila jedan mali kolaž. Uživajte... Hibiskusi Galeb u dugi Bugenvilija Lastavice u gnjezdu Korčulanska kula u suncu Mjesečina Kraljica noći

- 20:54 - Komentari (28) - Isprintaj - #

14.11.2005., ponedjeljak

Asane

Veliki yoga majstor Yogacharya Iyengar u Setubandha Sarvangasana (ime asane) i irski majstor iste discipline...

- 00:23 - Komentari (45) - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

Crkavela

Danas nemam snage za ništa, glava mi se raspada po fontanelama, leđa me bole uzduž i poprijeko, koljeno mi preskače i moram nositi koljenicu koju mrzim iz dna duše jer me steže i gnječi, a i spuzne svaka 4 koraka. Kako sam u lošem stanju i nisam neko društvo, evo vam jedna zgodna sličica, upravo mi je stigla Skypeom.

- 21:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.11.2005., četvrtak

Krasan dan

Gledam danas nakon što sam u podne nahranila i djenula na spavanac onaj grozni dvojac bez kormilara, što mi je to po ekranu od laptopa, kakve su to crte, što je to i ne mogu vjerovati, ma reko, da nije netko od bande razbio ekran. No to bi bio posao. I gledam približavajući se sve bliže i bliže jer mi nije baš pri ruci već na polici i skužim i da su tipke također išarane ili što već i onaj glupi miš ima kvačicu na sebi. O muko moja, pa da, to je naravno Dawa sredio, on čim se ja maknem, evo njega hop hop i moje flomiće, moje olovke i šiljila, sve to nekamo odnese, pobaca iza kauča ili pošara sa kemijskom, koja srećom nije to za što se izdaje već je nalivpero u obliku kemijske, tako da sam brzom intervencijom i mokrim maramicama za dječju guzu, sretno uspjela ukloniti veliku većinu šarotine i brljotine koju je moj najmlađi sinčić tako vješto nanio po svemu oko sebe, a bormeć i po sebi. Jučer se na tom istom terenu, opekao na moju stolnu lampu, vriskao je ko lud i ja dugo nisam skužila kaj mu je, dok nije počeo trpati prstiće u usta. Koji majstor. Rekla sam mu valjda tisuću puta da je lampa pec! Ali tko mari što mama govori kad ja mali blenton ionako ne znam što je to pec!, ali evo sad sam naučio i obilazim lampu ali su mi olovke i dalje strast, posebno bojice, one su i fine. Bili smo danas svi zajedno vani u šetnji, ako se to može tako nazvati, ma možda i može jedino, se ne zna ko je koga šetao i kamo. Kiki se tjera i luda je ko sabljasta vjeverica, laje visokim kratkim vriskovima da joj se baci kamen. O da, kamen je prava stvar. Pored nas je srednja škola, sagradili su je pred dve godine na mjestu prekrasne livade i sve okolo naokolo asvaltirali i popločili, mislim, nije loše ali ni sjena prijašnjem ugođaju. Sad više nema šanse da samo tako ugazim u ogromno pasje govno. No da, tu smo se mi šetali, škola popodne ne radi i to je prednost jer ja mislim da bi netko sigurno pozvao policiju. Šta je tak grozno, pitate se, he he, ma baš ništa. Pas laje visokim ceovima i trči ko špriher gore dolje povijenih ušiju otraga, to se zove "pas ima žutu minutu", a blizanci ju kopiraju. U vriskanju. Jednako je bolno za slušati, a posebno kad se udruže, strava i tiha jeza. Nakon tog špaciranja i lajanja do kuće su se skoro onesvjestili od umora jer nismo nosili tj. vozili kolica već su morali pješice, a oni su još jako mali. Pred kućom su se već obojica sjeli i ni makac. Dobili su topli čaj i kolica, o koja milina. Bili su tiho i prikupljali nove snage za zadnji juriš prije spavanja. Pustila sam im Tumpletabise da si malo kuknu dok uživaju u odmoru. Kiki se odmah povukla u svoje odaje i njoj je bilo dosta ludiranja. Zaboravila sam jučer u kupovini kupiti ulje, uvijek nešto zaboravim jer si nikad ili jako rijetko, ne pišem šalabahtere. Ma to mi nakon napornog dana dođe kao odmor. Odem u kupovinu i baš me briga za cijeli svijet. Prošvrljam malo okolo tek toliko, obavim na brzaka kaj treba i onda samo zujim i ni o čemu ne mislim. Ne ponesem ni mobač, ma samo mi on fali. Dragi uvijek ima nekaj za pitati, tak je nesamostalan za poluditi. A ovak me nitko nemre ometati u mom kratkom miru. Kupila sam si i pive, sad baš cuclam jednu, baš mi paše nakon napornog dana. Ne pijem ih često jer imam alergiju na njih. Pa ne smijem pretjerivati, a sklona sam tome. U svemu, ne samo u pivi. Ali ovak jednu na večer ma sasvim uvrh glave. Još da mi je kokica ali sam sad preljena ići ih peći. Možda sutra...

- 21:41 - Komentari (30) - Isprintaj - #

09.11.2005., srijeda

Muzički intermezzo

- 11:13 - Komentari (27) - Isprintaj - #

05.11.2005., subota

21. mjeseca bez logopeda ;)

Sjećate se kad sam se žalila na svog dragog da želi voditi djecu na pregled kod logopeda jer još ne govore? E, ovih su dana blizanci odlučili razuvjeriti oca u potrebu takvog čina. Oni su progovorili i to i na hrvatskom i na stranom jeziku, makar doma pričamo samo hrvatski. Ujutro rano kad se budi, Dawa koji spava sa moje strane kreveta, obično krene sa gugutanjem, pa onda sa telefoniranjem na medeka ili zeku. Nakon toga dolazi na red slikovnica sa domaćim životinjama i čitanje slika. To zvuči otprilike ovako: pi pi pi, ko ko ko ko, pi pi pi i tako redom. To su mu omiljene životinje, onda se okreće stranica i tu se nalazi sa jedne strane krava, a sa druge koza i teće monolog; mi mi mi (ako netko ne zna, tako se glasa krava, tako i samo tako) koza se ne glasa, ona samo daje mlijeko. Krava im nije interesantna jer oni piju samo i isključivo kozje mlijeko, tako da ovaj "mi", toleriram dok ne nađemo neku pravu kravu da im objasni detalje. U tom čitanju prođe često i pola sata, stvarno se ne mogu buniti na blizance i rano dizanje. Za to vrijeme dok je mlađi i živahniji primjerak okrenut čitanju, stariji spava. Dawa se nakon pol 9, počne ozbiljno meškoljiti i kreće pobuna protiv kreveta i vreće za spavanje. Onda ja otvaram jedno oko i snimam situaciju, ak niš ne smrdi znači da se nije uneredio i da mogu još pol ure odspavati i obično mu samo šapnem: pssst, tata spava. Moram se na nekog vadit, ne? I jučer ja vadim Dawu u jutro iz kreveta, braco još spava (on je na mamu), tata se već povukao u svoju radnu sobu i na putu prema kupaoni, kaže meni moj najmlađi sin: psst, tata pava. E reko, tu smo, počelo je! Bilo je i vrijeme, pa juče smo napunili 22 mjeseca. Već su oni klipani poprilični, ne mogu samo gugutati ko grlice i nikom niš. Danas gledaju teletabise. Mali pas trči plažom i lovi loptu, Nyima se sav unio u potjeru i viče: bal, bal, bal. Dawa plješće jer je pasić našao loptu koju je odnio vjetar iza nekog drvenog zida. Nekom od teletabis ekipe odleti šešir sa glave, a Dawa viče: Hut, hut! Ma slatki su ko karamele i cakani ko male bebe. Danas smo kupili đinovske medeke za klince. Medeki su visoki 1 metar, veći su od blizanaca za ohoho ali su u njima uživali ko mali praščići. Sutra stavljam slike.

- 23:38 - Komentari (41) - Isprintaj - #

01.11.2005., utorak

Did Nikić

Ovu je sliku baka uvijek držala iznad njihovog bračnog kreveta. Njega ne, njega je potjerala u malu sobu jer je hrkao kao konj. Bio je izuzetan čovjek. Meni se kao klinki jako dopadao, bio je veseo i zanimljiv. Posebno kad bi si malo cugnuo. Onda je glumatao, i izvodio svašta, a to meni klinki se činilo urnebesno dobro. Nije to činio često kao ni večina ljudi koji sami prave svoje vino. Bio je majstor. Majstor klesar i zidar. Slobodni zidar. Naprosto je bio sam svoj majstor. Radio je kuće, za ozbiljno. Gradio ih je od kamena kojeg je sam klesao. Kad bi došao sa posla, sjeo se u kuhinju na otoman, a baka bi donijela veliki limeni lavor, sapun i ručnik i oprala mu noge. Nikad to neću zaboraviti, a bila sam pikavac. Puno je čitao i sve je znao i sve ga je zanimalo, a živjeli su u takvoj zabiti, da je to i sad (sad posebno) baš bogu iza nogu. Nije mi pravi dida, naprosto bakin drugi muž. Mog su pravog dida, ubili ustaše na pragu njegove kuće, pred očima žene i sina jedinca, mog tate. Meni to nikad nije predstavljalo problem jer za mene je on uvijek bio i ostao naprosto, did Nikić. Dobro i milo stvorenje kojem ni kad je umro nisam bila na sprovodu jer je umro pred "balvane", i tamo se više nije moglo. Ni sad, ljetos kad smo bili nisam mu bila na grobu jer je groblje vjerojatno još uvijek obilato posipano minama. Ali to nije važno. On mi je u srcu i sad kao što je bio i prije dok je bio živ. On za mene i dalje živi u nekom svom kutku ovog čudnog svijeta...

- 23:32 - Komentari (42) - Isprintaj - #