Dobar blog
nedjelja, 31.10.2004.
U ove dane molitve...
Sutra nam predstoji blagdan Svih svetih, a u utorak je Dušni dan. Državni praznik 1.studenog zove se Dan mrtvih, i to je obično dan kada posjećujemo grobove svojih prijatelja, članova obitelji i poznanika. Lijep je to stari običaj, jedan dan u godini posvetiti onima koji više nisu među nama.Danas sam bila na groblju. Između ostalog, posjetila sam grob svojeg prijatelja. I nisam plakala. A to je dobar znak. Netko mi je jednom rekao da duša tvog pokojnog ne može na miru počivati dok god netko za njim na zemlji žali. Odnosno, tek onda kada si se u stanju sjećati dobro, sjećati veselo, tada si prebolio i preminuli može počivati u miru. Mislim da se dogodilo. Umjesto očaja, osjetila sam blagost. Sretna sam zbog toga. Puno mi se misli roji glavom - bojim li se smrti? Kako smrt izgleda? Gdje su sada moji dragi? No, to su teme za neki drugi post. Danas poklanjam sebi i vama ovih par stihova nepoznatog autora niže napisanih. I dok budete obilazili grobove svojih voljenih, neka vas vodi ova misao: njima ne može biti loše, ma kako god vi razmišljali. Ne vjerujete li u život vječni, onda vjerujete da nakon smrti nema ništa. A ako nema ništa, onda ne osjećaju ni bol, ni patnju. Ako pak vjerujete, da će mrtvi ustati u Onaj dan kad Gospodin dođe, onda znate da se nemate čega bojati. U oba slučaja, ne brinite za svoje mrtve. Molite za njih onako, kako biste htjeli da za vas mole kad umrete. Nemoj stajati na mom grobu i plakati. Nisam tamo. Ne spavam. Ja sam jedan od tisuću vjetrova koji pušu. Ja sam dragulj što blista na snijegu. Ja sam sunčevo svjetlo na zrelom žitu. Ja sam jesenja kiša. Kad se probudiš u jutarnjem miru, Ja sam užurbanost koja se javlja od ptica što kruže u letu. Ja sam zvijezda što sja na nebu. Nemoj stajati na mom grobu i plakati. Nisam tamo. Ne spavam. Dopusti sebi osjećati mir u ove dane. Spokojem ogrni svaku molitvu. Tišina neka prati svaku tvoju misao. |
- 21:30 -
Ok, a sad ja čitam! 
(9) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 30.10.2004.
Dvi, tri riči...
Jučer kasno popodne, dok sam se javnim gradskim prijevozom vozila s faksa, umorna ali i presretna jer je preda mnom duuugi vikend, dogodila se jedna mala scena koja mi je osvijestila zašto volim ovaj grad. Mjesto radnje: tramvaj broj 4, druga kola. Solidno popunjena, ja stojim pored jednog postarijeg gospodina koji sjedi i gleda van. U jednom trenutku, čovjek se okrene iza leđa i spazi slobodan stolac iza sebe ( kojeg sam ja odavna uočila ). Zatim pogleda mene, pa kaže: „Gospodična, nemojte stajati. Hajde, sjednite! Zašto da bezveze stojite?“. Ja sam se zahvalila na ponudi. I onda pomislila u sebi: ja volim tramvaj. Ujutro su takve gužve da nebrojeno mnogo puta moja faca bude zavaljena nekom tipu pod pazuh, dok drugi kiše u svoje suputnike, treći se nije oprao od prošlog Uskrsa...a svi živčani, a svi se žale i gunđaju. U tramvaju se najviše priča o – tramvaju! Nitko ne voli tu našu socijalu, ova prastara vozila koje su Nijemci otpisali prije dvadeset godina pa nama skoro donirali, samo da se riješe otpada. Ali ima taj prijevoz svojih draži. Podzemnih se užasavam. Nadam se da nikada neću morati koristiti taj vid prijevoza jer su mi od prvog susreta s njima ostale u ružnom sjećanju. To su hodnici kolektivne depresije, svi užurbano idu, nitko ne priča, samo gledaju negdje tamo daleko... Ali naš zagrebači tramvaj. Tu se psuje mater, tu se trača i ogovara, krade se i prosi, susreću se stari prijatelji i zaboravljeni susjedi, tri puta sam doživjela i pravu svirku, trava se puši, kuju se planovi... smrdljiv, prenatrpan, ružan. Koliko puta su mi stali na moje skupe cipele, odgurnuli me, priprijetili... To je naš zagrebački tramvaj. Ali je to središte emocija, mjesto gdje se susreću stotine različitih ljudi. Kako im ponekad volim promatrati lica, gledati kako se, nesvjesno, mrgode ili smijulje. I ova priča s početka... čovjeku je bilo dovoljno stalo da mi kaže da sjednem. Možda sam se nedovoljno vozila europskim metroima, ali događa li se to i tamo? Da te potpuni stranac rečenicom-dvije baš razvedri? Ne znam, ja bih to nazvala duša. Ovaj grad, baš kao i njegov tramvaj, ima dušu. Jest, sve ju je teže naći – puno se ovdje doselilo ljudi koji bi najradije kolonizirali ova područja, kao da ne znaju da je ovaj grad star preko devetsto godina. Ali, Zagreb ima dušu! I ja volim zagrebački tramvaj! |
- 13:47 -
Ok, a sad ja čitam! (7) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 28.10.2004.
Duša, ljubav, vječnost.
Oduševio me bezbroj puta. Nikad nisam imala posebne idole, niti osobitu želju da neku slavnu osobu upoznam, ali njega sam stvarno željela upoznati. Koje su sve situacije u mom životu popratile njegove pjesme... od preko stopedeset koje je pjevao Oliver, mogu reći da znam barem pedeset. A gdje su tu još drugi naši izvođači... Općenito, od onoga što od pjesme vrijedi u našoj zemlji, pola je Runjićevo. Rekao je Cesarić da su pjesme kao djeca, ne vole izdvajanja. No, jednu izdvojiti... bila bi to ova napisana niže. Magdalena.Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te u pjesmama mojim Sve nježne riječi svijeta da tebe meni vrate moja čežnjo davna Sve nježne riječi svijeta za duge puste sate samoće se bojim Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te moja zvijezdo sjajna Magdalena, Magdalena moje nebo, moje sunce, moja duga Magdalena, Magdalena moja sreca, moja radost, moja tuga Magdalena, Magdalena moja ruža, moja nada, moja sudba Magdalena, Magdalena moja patnja, moja tajna, moja ljubav Još te molim, Magdalena, da se vratiš, Magdalena Naravno, glazba je ta koja je njegova ostavština, no hajde... pjevušite je sami. Da ne duljim post, zapravo sam samo htjela na svom blogu ostaviti trag Zdenka Runjića. Hvala mu za svaki takt njegove umjetnosti. Zdenko Runjić živi. |
- 18:40 -
Ok, a sad ja čitam! (6) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 26.10.2004.
Dan sumnji i strahova.
Sigurna sam da svakome od nas dođe barem ponekad vrijeme preispitivanja svojih odluka. Čak i onda kada se prema van čini da sve ide nabolje, kada se uspjesi zaredaju i poprilično poklope sa željama. To vrijeme preispitivanja sebe me uhvatilo danas. Ustvari, drži me već nekoliko dana, ali ima taj neki osjećaj tjeskobe u meni kojeg potiskujem tih nekoliko dana. Danas je kulminirao.(duboko udahni – izdahni...) Osjećam da se ne mogu nositi sa svime onime što iz dana u dan saznajem u polju znanosti. Glupe stvari, ne sad neka velika otkrića, već saznanja na koja nikad ne bih obratila pažnju niti se osobito nad njima zamišljala da ne studiram ovo što studiram. Današnji primjer: na seminaru obrađujemo temu razvoja glave i vrata (embriologija). I, kao i kod svake teme, kada se ispriča kako to sve izgleda kod zdrave jedinke, kreće se na one malo manje lijepe sličice. I sad, prikaže nam se rascjep usne i nepca. I onda rečenica, na koju mislim da ostalih sedamdeset ljudi u dvorani nije reagiralo: „Kao što primjećujete, na ultrazvuku se može zamijetiti rascjep tako da se već zarana može reagirati.“ I sad ja čekam sekundu, dvije. I priupitam profesoricu: „A koja je svrha amniocenteze i rane dijagnostike ultrazvukom kod rascjepa nepca? Mislim, postoje neki zahvati koji se mogu napraviti odmah nakon rođenja, pa da se brzo reagira?“ Profesorica me pohvali za dobro pitanje, bilo mi je drago. A onda odgovor: „Znate, pušta se roditeljima na odluku žele li prekinuti trudnoću. Upućuje ih se u savjetovališta.“ (još je nešto pričala ali ja više ništa nisam čula) Pretpostavljam da je taj odgovor svima u dvorani bio logičan, naravno, radi abortusa se pazi na takve stvari. I meni je bio logičan, ali morala sam ga čuti od nje. Jer ne mogu vjerovati. Ista stvar je bila prije par dana oko Downovog sindroma. Jednostavno me proganja ta misao – jesu li ljudi toliko malo educirani, imaju li zaista tako puno predrasuda prema svima koji se rode ma i s najmanjim oštećenjem? Evo taj rascjep usne. On često ide s mentalnom retardacijom, ne da mi se sad u detalje, nego je poanta da sad roditelji trebaju odlučiti hoće li ga roditi ili ne. To mi se gadi. To mi je tako gnjusna strana našeg roda. Odvratna. Najodvratnija. Kojem je izopačenom umu palo na pamet da odlučujemo djecu kojeg profila ćemo rađati??? I kada je dijete dovoljno dobro da se rodi??? Neću sad ulaziti u raspravu zašto treba roditi dijete s Downovim sindromom ili rascjepom usne. Jer ovo nije predavanje, ovo je moje internetsko jadanje. Ne želim s nikim razgovarati o tome, zato i pišem ovaj post. Ne želim slušati nikoga da me tješi jer nema riječi da izbrišem tu misao iz glave. I ne želim zamarati nikoga svojom dilemom jesam li dobro izabrala. Jer sam već i sama sebi dosadna. Zato hvala Bogu na Blogu. Ono što me još k tome žalosti je što drugim studentima to jednostavno nije važno. A da ne kažem, da su prepuni predrasuda. I kako onda se nadati da će nam se društvo promijeniti ako vidim da oni obrazovaniji imaju jednako primitivna razmišljanja, kao moja baka stara 78 godina sa četiri završena razreda osnovne škole. Pa me strah. Da nisam dovoljno jaka da s tim živim. Jer sva ta zbivanja, naizgled briga za dobrobit čovjeka i njegova roda, je ništa drugo nego stvaranje zavisnih ljudi ispranih mozgova (Icy, jesi ponosan?). Odbaciti dijete s medijalnim rascjepom usne nije čin ljubavi niti milosrđa. To je zabluda, nametnuta malom čovjeku, koji misli da će pomoći i sebi i svom potomku ako ga ubije. A koliko je to pogrešno, na to znanost nema odgovora. Prezaposlena je serijskom proizvodnjom. Umara me. Ne učenje, ne rano ustajanje, niti cjelodnevno sjedenje. Umara me taj osjećaj aposlutne bespomoćnosti. Umara me ljudska glupost. Umara me svijest o tome da sve – i ljubav, i žrtva, i dostojanstvo, i borba – sve u ovom svijetu gubi vrijednost pred strahom i neznanjem. A, kada dopustimo da oni nama ovladaju, što ostaje od čovjeka? Idem dopustiti da me odmori tišina. Ljubim vas sve koliko vas ima. |
- 18:20 -
Ok, a sad ja čitam! (10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 24.10.2004.
Da li znaš da te volim
Da li znaš da te volim,dugo nisam znao to. Sada želim da ti priznam i molim te da mi vjeruješ to. Da te volim k'o što ljudi mogu voljet' jedan cvijet da te želim kao oni što htjeli bi da njihov cijeli je svijet. Sada živjet će ovdje kraj nas i svaki naš novi dan bit će znak da volim te ja. Da li znaš da pamtim riječi koje šaptali smo mi dok smo sanjali o sreći, na vjernost tad smo se zakleli mi tvoje usne i tvoj pogled i u očima sjaj tad govorili su meni da ljubav ta neće imati kraj. I vječno da živjet će ovdje kraj nas i svaki njen novi dan bit će znak da volim te ja. |
- 15:25 -
Ok, a sad ja čitam! (5) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
U nedjeljno popodne, kada lijenost obuzima svaku poru življenja...
misli mi putuju negdje tamo malo dalje... U prošlost. To je sa mnom obično tako, kada mi se ne da prihvatiti posla koji imam za obaviti, već samo misli nekontrolirano lete uokolo. Ispreplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućih planova. Osjećam onaj čudan osjećaj Ničega. Nisam sretna, ali ni nesretna. Niti tužna, niti radosna. Baš sam ništa.A, kao i sve ostalo u životu, i takav osjećaj ničega ima razlog. Jučer sam ga vidjela. Onda kad sam se najmanje nadala, vidjela sam ga nakon godinu dana. Imao je raznih problema sa zakonom, što me uopće ne čudi, pa je dijelom i zbog toga bio nedostupan mom oku. I bio je sretan kad me vidio. I ja sam bila sretna. Jer sam ga vidjela, i jer je on bio sretan. I pozdravili smo se, baš onako kao stari prijatelji, pruženom rukom i poljupcem u obraz. Bilo mi je smiješno u tom trenutku izigravati pred njim finoću. Ali sam izdržala. Sad sam sama sebi smiješna kad se sjetim te scene, našeg vrlo kratkog razgovora, i činjenice da mu nisam mogla pogledati u oči, jer sam se bojala, jako sam se bojala da će primijetiti da me užasno strah. Nisu mi klecala koljena, već je cijelo biće drhtalo jer se sve sjeća u meni. Gledala sam u daljinu, kao nekoga drugoga da promatram, pa u njegovu odjeću i frizuru, sve onako usputno i neobavezno. A znao je, znam da je znao, jer je njemu bilo teško, možda i onoliko koliko i meni. Postoje jednostavno ljudi u životu koji te toliko očaraju da u njihovoj blizini postaješ netko drugi, netko puno bolji nego što si inače. I jednom kada te uspiju pretvoriti u to nešto drugo, bolje, prirodno, kako se pred njima uspješno pretvarati??? Ne volim ga više, to je istina. Dobro, nije da ga uopće ne volim, već je ta ljubav danas malo drugačija. Ali ona kemija, neobjašnjiva potreba, ne, nije otišla. I najradije bih mu rekla da ne želim igrati te igre, da ne želim glumiti i da mi je dosta pretvarati se da je on samo neki blijedi tračak u prošlosti, najradije bih mu htjela reći da je fakat, ali fakat, najbolja i najljepša stvar koja mi se u životu dogodila, i da mi je s njim bilo najbolje i da ne vjerujem da ću od ikoga više ponijeti takve uspomene kao od njega. Ne želim ga natrag, ne, uopće ga ne želim natrag, to je bilo i završilo. Samo bih mu htjela dati do znanja da je, bez obzira na sve, toliko lijep dio mojeg života i da ga zbog toga volim jako, jako. Hm, tko zna, možda jednog dana bude dovoljno hrabrosti da mu kažem u oči: " Hvala. Volim te. Oprosti. Hvala. " A možda, samo možda, to i nije potrebno, možda on to zna i osjeća. Svim blogoljupcima želim lagodnu nedjelju i radostan početak tjedna! |
- 14:33 -
Ok, a sad ja čitam! (0) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 21.10.2004.
Sigurno se pitate...
zašto je vaša omiljena Maja od stočetrdeset koje ste ih dosad upoznali/vidjeli/čitali/slušali izbivala s bloga evo par dana? Hm, da, i suze ste lili ne znajući - je li bolesna, je li dobro, što joj je?No, dobro, prestanite sad cmoljiti, evo me!!! I nosim vam kratku priču. Rekoh prije dva tjedna da ću napisati par riječi o muškom zboru kojeg vodim. E, pa, taman sam se sad toga sjetila, pa da ubilježim što mi pada na pamet. Dakle, zbor broji petnaest članova + šefica ( Moi ), i broj članova je u stalnom padu. Doduše, očekivano, vidjela ja otpočetka da njih par nije onako euforično u to krenulo kao ostali. Jučer smo imali na probi prozivku i opet je jedan član odlučio ne više dolaziti. Dok vam ovo pišem vjerojatno se u nečijoj glavici odvija monolog na temu "Pjevati ili ne pjevati? Pitanje je sad..." Razlog tome je zapravo vrlo jednostavan - krvnički se ponašam kad ih tjeram da pjevaju. Ma ne, naravno - jednostavno, kad su prije dva mjeseca dragi moji dečki odlučili osnovati zbor, oni su, u najmanju ruku, mislili da će za mjesec dana pjevat ko klapa Nostalgija. Dečki mislili - je, ma kaj kolac, brzo bumo mi to sve naučili pjevat, ak mogu oni Dalmoši moremo i mi. Tu je došlo do majušnih odstupanja na relaciji želje - mogućnosti. Pozovu oni mene da dođem na inicijalni sastanak gdje bismo se trebali dogovoriti oko toga kako, kada, što i gdje. Oni, lica ozarena, pričaju mi što bi htjeli pjevati, kamo bi sve htjeli ići na gostovanja ( ?!? ) i kako bi sve to trebalo izgledati. A oni su meni srcu prirasli, ma jako ih volim, to su sve dečki koje otprije poznajem, i osim što ih neizmjerno cijenim, jako dobro znam njihove glasovne sposobnosti. A, ako želimo odskočiti od lakopamtljivih tompsonovsko-matobulićevskih kojekakvih borovina i golubova u rukama, onda tu treba uložiti i malo truda. Prođe prva proba, ja oduševljena njima, oni oduševljeni mnome. Prekrasna obostrana ljubav, divna suradnja, jedva smo čekali da se ponovno okupimo. Dođe druga proba, pa treća, i što više vrijeme odmiče, to oni više shvaćaju da ipak nisu tako blizu klapskom pjevanju, i da ta gostovanja ipak neće biti tako skoro realizirana. Entuzijazam s moje strane nije splasnuo, jer sve ide manje-više onako kako sam ja to isplanirala. A dobro mi je to što su se njihove želje primirile, malo su bliže zemlji nego prije dva mjeseca. Ja se zasad ne mogu žaliti na njih, iz nekoliko razloga: 1. doista redovito dolaze na probe 2. prihvaćaju autoritet jedne ženske 3. prihvaćaju autoritet jedne ženske mlađe od njih najmanje 4 godine 4. nevjerojatno su disciplinirani ( osim onog kad je izbila tučnjava, no, takve stvari čovjek fakat nemre predvidjet ). I tako, nit će ova moja klapa-zbor izroditi novog Pavarottija, nit će mi u arenama publika bacati ruže, nit će mi itko moći vratiti sve žifce izgubljene dok ih naučim pjevati jednu jedinu pjesmu. Ali moji dečki: Debeli, Đuro, Marti, Bule, Juka, Krešo, Ćos, Kruno, Brane, Tomo, Branimir, Damir, Marijan i oni otpadnici, su baš zakon dečki. Sve ih gledam kak, ko tipični muški, kad se druže zaboravljaju na probleme, ne padaju u depresije, ne govore o svojim poteškoćama... samo da je malo popit, malo pod 45 stupnjeva, malo zapjevat... Što sam više s njima, to više uviđam kak smo mi ženske glupe. Ali o tome u nekom drugom postu, ne bih sad htjela ulazit u dubioze pod nazivom žene su s Venere, muškarci su s Marsa. Trenutačno se spremamo uveličati pedesetu godišnjicu braka jednom bračnom paru, za što smo plaćeni, a čime drugime, nego janjetinom i pratećim sadržajima. Heh, tu je sad problemčić - ja ne volim janjetinu, a od pratećih sadržaja mi zna bit poprilično muka. Ma, dobro, ajde žrtvovat ću se, ionako su mi se kapaciteti neslućenom brzinom povećali otkako sam im šefica. Ali, neka ja vidim da su oni nasmijani i da svi zajedno osjetimo da nam sati pjevanja ne odlaze u prazno! A, da, a za mjesec dana bismo trebali jedno vjenčanje isfurat, pa moramo naučiti crkvene pjesme. Već sad predosjećam da nema šanse da to izvedemo, ali su mi tak slatki kad pričaju o tome da ih nemrem spuštat na zemlju već mjesec dana prije... Kad sam počinjala vodit taj zbor, jako sam se uplašila njihovih očekivanja. Ali, odlučila sam im ići na ruku i poslušati ih, malo - pomalo dovodeći svoje ideje i ostvarivajući ono, za što sam procijenila, da su sposobni naučiti pjevati. I tako, nenametljivog stila, u vidu "Da, imaš pravo, ali ne bi li bilo bolje da...", fakat sam postigla da tucet muških pjeva kak ja dirigiram, iliti figurativnije rečeno - da plešu kak ja sviram. Svoje ideje ne treba ponekad provoditi agresivno. Jedan fini pristup, s pažnjom prema drugome, nekad stvarno može činiti čuda. Tko ima uši, neka čuje :-)) Sve vas ljubi vaša M. |
- 21:43 -
Ok, a sad ja čitam! (3) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 18.10.2004.
nema naslova
Ajde ekipa jednu uslugu neka mi netko napravi. Zanima me kako linkati na nešto što se nalazi u vlastitoj arhivi, pa kome se da objasnit, bila bih stvarno zahvalna.Danas smo na faksu počeli raditi embriologiju, o razvoju oplođenog čovječjeg jajašca sve do drugog mjeseca života u utrobi majke. Jedna informacija – embrij star 45 dana već ima vidljive obrise ljudskog tijela, glavu, trup, ruke, noge... Sve to ima. Doduše, ružan je to mali čovječuljak, moram priznati, ali je čovječuljak. Zanimljivo mi je čuti mišljenja neobrazovanih o tome kada počinje život. Ok, i u raznim znanstvenim disciplinama ima različitih mišljenja, sve ovisi o tome s kojeg aspekta gledamo život. E, ali razmišljanja autohtonih seoskih bakica su mi legendarna: dijete oživi kad se počne ritati. Dakle, ono je samo jedno veliko nešto, a onda odjednom spontano oživi. Koja glupost! Od samog začetka to malo čudo je izrazito aktivno, živo da življe ne može biti. Postoje i u Hrvatskoj udruge koje se bave promicanjem pro-life politike, udruge koje žele pomoći djevojkama i ženama u teškim trenucima kad se suočavaju s neželjenom trudnoćom. Vidite, mi smo ljudi zapravo totalno bahati – to se vidi u našem odnosu prema okolišu, prema drugim životinjskim vrstama, ali bome i u odnosu prema vlastitoj vrsti, prema sebi samima uostalom! Dopustili smo si da nam se u svijest usadi misao da imamo pravo izbora. Hej, ma nemamo mi to pravo! Majka priroda vrši prirodnu selekciju, preko 50% trudnoća bude prekinuto prije kraja drugog tjedna! Trebamo malo promijeniti stav, i umjesto da ohrabrujemo pravo izbora, mislim da bi bilo bolje poticati hrabrost kod mladih djevojaka da se ne ustručavaju roditi, da im društvo pruži podršku, mogućnost da nastave školovanje, da žive sa svojim djetetom ili da ga daju na posvajanje, u svakom slučaju, da ga rode. Dakle, danas vas upućujem na adresu Djetešce na sunašce. Da svaka beba u Hrvatskoj bude rođena, moja je velika želja. Nadam se i vaša. |
- 18:12 -
Ok, a sad ja čitam! (8) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 17.10.2004.
Nedjelja.
Prošao tjedan.Još jedan, toliko isti i toliko drugačiji od svih drugih. Napravila grešku, veliku, preveliku. Sada je ispravljam, a nemam volje. Dobro se zabavila u petak. Ostavila bitne poslove nedovršenima. Onda sam učinila nekom uslugu. Sretna sam bila zbog toga. I u kinu sam bila. Film je bio glup, ali u kinu je bilo lijepo. Suočila se s opasnošću. Ubrzo nakon toga zaboravila sam kome sve moram reći da ga volim. Prolazi mi nedjelja, vrijeme curi bez obzira na to koliko jako stisnem šaku. Ovo nije pjesma niti bi mogla biti jer danas mi se ne pjeva. Čini mi se nekad da mi Bog duguje odgovor- zašto, kako, čemu? A ja Njemu ne mogu dati najjednostavniji odgovor od svih- volim li ga stvarno ili ne? Jer ja kažem - DA a toliko toga činim što vrišti - NE. Čini li ti se nekad da prebrzo živiš da bi uopće shvatio smisao? Ne želim zastati, ma bojim se otkriti, evo čak ni tok svojih misli ne mogu zapisati, i one su navikle trčati. Joj, kada će već jednom doći TA nedjelja kada će ono što prije spavanja odlučim za sljedeći tjedan doista biti ostvareno? Ja te volim, brate. Živciraš me do neba, toliko si tvrdoglav i težak, toliko si različit od mene, zaboravljam ponekad da te volim najviše na svijetu. Najviše te volim. Najviše. |
- 16:56 -
Ok, a sad ja čitam! (4) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 14.10.2004.
Samo kratko.
ljama i kozadvije prijateljice Vidjeti prijatelja u nekome koga ne poznaješ... Voljeti to što u njemu vidiš ne znajući postoji li to što vidiš... Željeti mu svako dobro ne znajući o kakvom se dobru radi... Pitati se iz dana u dan - što bi bilo kad bi čovjek pustio srce da oslovljava ljude... Ne samo pustiti srcu da oslovljava ljude, već i dopustiti sebi da te tuđa srca oslovljavaju. I onda od te smjese načiniti sve novo - život koji se još uvijek može iskreno radovati otvaranju očiju, je opet i opet, ispočetka nov. Hvala Ti Bože za prijatelje. Ne za sve koje ishitreno nazivam takvima, već za one prave Ti hvala - koji se izbrojati na prste jedne ruke mogu. I uvijek su tu, i kad je najgore. Pomozi mi da i ja budem prijatelj, kojeg će srce drugoga takvim oslovljavati. |
- 19:35 -
Ok, a sad ja čitam! (4) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 12.10.2004.
Ma daj, šine!
Dragi Ćiro! Dok je srca bit će i Kroacije. Dok je Kroacije ti nebuš precjednik. Amen. nego, jedan vic: Kaže lijevi guz desnome: "Ajmo se oženit." pa kaže desni guz: "Ma šta ćemo se ženit, kad se zbog svakog sranja rastajemo." i još jedan abnormalo crni: Bile četiri babe na sprovodu, pa poslije na karminama. Veli prva: " Nije mi baš nešto ova juha." "Je, dobro govoriš", potvrđuju ostale. " A ni meso nije baš dobro", govori druga. " Nije, imaš pravo ", potvrđuju ostale. " A ni krumpir nije pečen," govori treća. " Nije, nije," potvrđuju ostale. I čuje se četvrta baba: " Nema do karmina sina jedinca. " a da ne završimo s tako brutalnim: Pita mali Mujica tatu Hasu: " Tata, a gdje su Alpe?" " Ne znam sine, pitaj majku, ona je pospremala kuću! " sve vas voli i želi da vas duša što manje boli svima vam pozdrave šalje i odlazi dalje vaša M. |
- 20:56 -
Ok, a sad ja čitam! (6) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Mojoj vjernoj pratiteljici ( 16.03.2003. )
Moja je patnja samo moja Patnja Ni sa kim ne mogu da je dijelim ona je moja Ali ja volim svoju Patnju U prazninu jutarnjeg buđenja baš onda kada poželim da su mi misli Ništa moja Patnja meni donosi Nadu To je nada da će se rasplinuti da ću se osloboditi iz ovih rešetki koje voljom drugoga grčevito držim Moja patnja nije okrutna Patnja ona me čisti ona me čini čovjekom Izlijeva na me svoj blagoslov konačnosti Znaš, moja Patnja i ja jednom ćemo se rastati Zato ja i volim svoju Patnju ona od mene mora otići tada više neću pisati stihove natopljene suzama Tada ću samo ljubiti zaboraviti biti mlada. |
- 16:57 -
Ok, a sad ja čitam! (2) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 09.10.2004.
Malo drugačije. Mirno.
Dopustite, da vam ovim postom, kad ste već tu kliknuli, oduzmem par minuta za književni kutić. Ime Ivana Aralice donedavna nije mi bilo posebice privlačno, jer mi se zaista ne daju čitati knjige ŕ la Fukare, kritiku društva i politike treba ipak ostaviti da odstoji. Velim, donedavna, jer sam prije nekoliko tjedana pročitala knjigu Psi u trgovištu, koja me oduševila, ne toliko samo radnjom, niti umjetnošću pripovijedanja, već ponajprije lijepim jezikom. E sad, ne znam koliko će ovaj odlomak koji slijedi to predočiti, ali roman je stvarno divan primjerak bogatstva hrvatskog jezika, koje se u prijevodima stranih pisaca, čini mi se, vrlo često pogubi. Pa vam predlažem da pročitate ovo ispod, a ako vam se ne da, uvijek možete nabaviti knjigu i cijelu je pročitati :-)"...Pred Sulejmanom je dug crn stol od ebanovine, na njega su naslonjene obje Sulejmanove ruke, trebalo je da nešto napišu, ali njihov vlasnik nije znao što, i sada čekaju zaustavljene na putu, pripravne odmah krenuti čim im bude zapovijeđeno. Svijećnjak za čitanje od teške bronce s pozlaćenim sjenilom i pet malahita u postolju nosi dvije upaljene svijeće, pod čijim se plamenom otkriva noćobdija i njegova spavaonica bez sna. Obučen u bijele haljine, s ispruženim rukama bijaše nalik na mrtvaca u lijesu, koji se probudio i traži da ga otuda izvuku. Oči su mu zakrvavljene od nesna, razrogačene gledaju pisaći pribor, ali su ustremljene na nešto preko vidljivih stvari. Po njima pliva suzna tekućina kojoj višak otječe prema korijenu nosa. Veći se dio osuši na nosu, preostalo se slijeva u nabore podočnjaka i otuda odbljeskuje svjetlost svijeća. Svaki mu pokret pričinja neizmjernu bol, pa se na njemu ne pokreće ništa osim trepavica. Ne boli samo tijelo, bol gospodari cijelom biću, u svemu što je do sada živio, u svakoj nadi, svakoj misli, u svakom danu kojeg se sjeća. ...Oboljelo je mlijeko dadilje Have, prsate i lijepe žene koja ga je othranila poslije majčine smrti, oboljelo je najdraže lice njegova djetinjstva, lice vesele žene iz lučkog grada Mudonya, koja je s njim živjela sve do Nurbanina dolaska. Oboljele su vojske koje su za njim išle na perzijsko i europsko ratište. Gomile konjanika astale su kad ih je na putu zatekla smrzavica i zaledila. Puše bolećivi vjetar, kore leda padaju s tijela konja i ljudi, tjelesa se drobe i u komadima raspadaju po kaljuži. Pješaci, iznemogli od bolesti i umora, polijegali su na štitove s licem prema zemlji. Kad ih gurneš nogom, ne dižu se, jer njih zapravo nema, oboljeli su i bolest ih je pojela, a što je na zemlji povaljeno na štitove, to su njihove sjene. Oboljele su gromoglasne riječi koje su nekada izvirale iz njegovih usta i bile prenošene s pomoću tisuću glasonoša i izvikivača objava, na tajnim dogovorima i u tajnim besjedama, riječi koje su mamile, raspaljivale, nagonile na nož i put, riječi kao što su „učinit ću kućom Božjom“ s pridodanim imenom zemlje koje će osvojiti, „sve ću svoje vojnike nadariti bogatim darovima“, u čemu su neki vidjeli dobro sukno za dva odijela a drugi velike posjede, „i kaznit ću nevjernike po zasluzi“, kad je gomila urlala, vjerujući da je u ulozi biča Božjeg najbliže licu Stvoriteljevu. A ništa tako ne smrdi kao oboljele riječi koje su nekad značile sve, a danas ne znače ništa. Tako kostobolja, koja izjeda njegovo tijelo, izjeda i njegov svijet.“ A zamislite, tog su čovjeka zvali Veličanstveni. Čudna igra – rođenje – život – smrt. Na kraju krajeva, fakat smo svi iz praha nastali i u prah ćemo se pretvoriti. Netko makadamom, netko autocestom, netko privatnim helikopterom... ali neizbježno stižemo Tamo. Dobila sam za rođendan jednu čestitku, u kojoj piše o tome da se treba znati radovati cvijeću na putu života. Nešto puno o tome razmišljam ovih dana. Što to znači – radovati se cvijeću na putu života? Neću odgovoriti, to neka svatko sam za sebe otkrije. Dolazi li do tebe mir koji osjećam dok pišem ovaj post? Čini mi se da on uvijek ide sa cvijećem na putu života. |
- 16:14 -
Ok, a sad ja čitam! (9) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
petak, 08.10.2004.
Malo o mnogočemu
Baš sam oprala kosu, prije nego se počnem spremati, da vam napišem par rečenica jer stvarno već dugo nisam pisala.Kao prvo, moram na svom blogu pohvaliti blogovsku zajednicu koja je podržala Sandru, učiteljicu koja je zbog govorenja istine na svom blogu imala problema. Naime, osjećam se kao pripadnik neke posebne vrste, jednog kruga ljudi, koji se međusobno ne poznaju, kroga koji se stalno širi, kruga u kojem jedni drugima pomažu. Baš mi je lijepo bilo vidjeti da joj blogeri pružaju podršku, to joj neće riješiti probleme, ali čovjeku ipak nekako lakše dođe kad vidi da nije sam. U ponedjeljak mi je počeo faks. Kako mi slušamo predmete jedan po jedan ( u turnusima ), ovih pet tjedana bavim se histologijom i embriologijom. Predmet me u ovih četiri dana nije oduševio, radimo građu kojekakvih tkiva, ali čekam embriologiju, to me fakat jako zanima. Bilo je dosta naporno na faksu, treba se ponovno naviknuti na rad i rano buđenje, imali smo svaki dan tri sata predavanja i tri sata vježbi. A ispitivali nas ko malu djecu. Za plusiće i minusiće. Večeras ću do Hard Rocka, jedna frendica pjeva back vokal nekoj drugoj ženskoj, jedva čekam da to vidim pa i vas pozivam, ako ne znate gdje ćete sa sobom večeras, a još ste k tome iz Zagreba... A sjetila sam se da još na blogu nisam pisala o zboru kojeg vodim. Moram pohvaliti mojih 15 dečkiju, mojih uzdanica, baš su mi prirasli srcu. Kad budem imala malo vremena, moram o njima. Još mi je nešto palo na pamet – ja nikom živom nisam rekla da IMAM blog. U stvarnom životu zna, koliko sam uspjela izbrojati, četvero ljudi. I nijedno od njih mi nije među najbližima. Moram poraditi na saopćavanju te vijesti. A vi, jeste vi rekli svojim najbližima? Jel vas čitaju? Dragim Hrvaticama i Hrvatima, svim građanima Republike Hrvatske, te svima onima koji su pomogli nezavisnost ove zemlje, od srca želim sretan Dan nezavisnosti RH, uz želju da nam Hrvatska zasja kao perspektivna, lijepa zemlja vrijednog i poštenog naroda. |
- 20:00 -
Ok, a sad ja čitam! (0) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 04.10.2004.
Obavijest
|
Samo jedna napomena, možda je kasnije stavim i na boxove sa strane. Ovo sa desne strane ispod opisa bloga je shoutbox iliti prostor u kojem možete staviti svoju poruku i slično. Pa za one koji možda nisu baš na TI sa kompom ( kao ja :-) pod name upišete svoje ime pod nachricht upišete svoju poruku i pošaljete! Simpatično mi je to, vidjela sam kod drugih bloggera da super funkcionira. Dobro, ovdje nas nema toliko, ali uvijek može kakav dobar vic, ili možda pitanje nevezano uz moj post. Bit će mi drago odgovorit. Inače, ovaj sam shoutbox skinula preko linka kod Hajdučice na blogu. Viđala sam ih i na engleskom, ali ne da mi se čačkat po netu, zasad je na njemačkom ( koji ja ne govorim :-), pa ako se pokaže interes promijenit ću jezik. Evo jedan pravi: Došao Mujo kod suca i odgovara za prekršaj. "Dobro, Mujo, kako si uspio pogaziti 52 ljudi?" - pita sudija. "A, bolan, otkazale mi kočnice." "Pa, kako, otkazale, pa pogazio 52 ljudi?" "Kad su otkazale, s jedne strane bila dva čovjeka, s druge pedeset." "I?" "Odlučio da pogazim dvoje, bolje njih dvoje nego onih pedeset." "Pa dobro, kako si onda svih 52 pokupio?" "A, kad sam onog prvog zgazio, drugi je počeo da bježi k onoj pedesetorici." |
- 21:18 -
Ok, a sad ja čitam! (5) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Evo ukratko...
Vratili smo se sinoć s pohoda budućoj kosovskoj republici. Bilo mi je fenomenalno, stvarno se nadam da ću imati još prilike tamo boraviti.Ispočetka mi je bilo dosadno, ali kad sam otišla u centar Prištine, vidjela ljude, popričala s njima, razgledala grad, kupila par suvenira – ma uvijek sam oduševljena kad odem prvi put u neko mjesto, niti ovaj put taj osjećaj nije izostao. Vjerujem da nitko od vas nema neku posebnu želju otići u turistički razgled Kosova. I to je u redu. Ali ako ste gurmani, onda se ni u kojem slučaju ne biste trebali dvoumiti oko odlazaka tamo – ima par predivnih restorana, uređenih u izvornom albanskom stilu, s narodnim motivima. A tek hrana... Joj sad kad se sjetim, slina mi curi! Inače ne volim papriku, pogotovo ne pečenu ili bilo kako termički obrađenu, ali kosovska paprika je nešto ekstra! Punjena sa sirom pa pohana, ili pečena s kajmakom – fenomenalno! Općenito je običaj prejedati se do iznemoglosti, tako da smo se vratili doma s otprilike dvije-tri kile više. Ali nije mi žao! Naravno, ne treba pretjerano naglašavati – bila sam jedina žena u restoranu u tri od četiri slučajeva. Također, u kafićima nema žena, kao ni po ulicama. Žene su doma, čuvaju ognjište. To nama zvuči možda malo seksistički, ali vjerujte, nije: kod njih je žena Žena. Nekaj spešl. Kosovari jako vole prisjećati se Juge, ali isto tako nevjerojatno cijene svoje, onaj osjećaj domoljublja koji se kod nas razvodnio ima pet-šest godina. Malo im zavidim na tom zanosu, kako planiraju izgraditi svoju zemlju za buduće naraštaje. Ima jako puno KFOR-ovaca. Strašno puno. Sve u svemu, ako ste imali neke predrasude o tim krajevima, možda će vam ovaj moj mali osvrt pomoći da ih razbijete: Kosovo je siguran kraj, Kosovo je lijep kraj, Kosovo doći ću ti opet! p.s.ova je slika ovdje jer se Kosovari jako ponose albanskom narodnošću bl.Majke Tereze. Dobila sam je izlivenu u bronci za uspomenu i dugo sjećanje. |
- 18:51 -
Ok, a sad ja čitam! (1) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
