Dobar blog
utorak, 26.10.2004.
Dan sumnji i strahova.
Sigurna sam da svakome od nas dođe barem ponekad vrijeme preispitivanja svojih odluka. Čak i onda kada se prema van čini da sve ide nabolje, kada se uspjesi zaredaju i poprilično poklope sa željama. To vrijeme preispitivanja sebe me uhvatilo danas. Ustvari, drži me već nekoliko dana, ali ima taj neki osjećaj tjeskobe u meni kojeg potiskujem tih nekoliko dana. Danas je kulminirao.(duboko udahni – izdahni...) Osjećam da se ne mogu nositi sa svime onime što iz dana u dan saznajem u polju znanosti. Glupe stvari, ne sad neka velika otkrića, već saznanja na koja nikad ne bih obratila pažnju niti se osobito nad njima zamišljala da ne studiram ovo što studiram. Današnji primjer: na seminaru obrađujemo temu razvoja glave i vrata (embriologija). I, kao i kod svake teme, kada se ispriča kako to sve izgleda kod zdrave jedinke, kreće se na one malo manje lijepe sličice. I sad, prikaže nam se rascjep usne i nepca. I onda rečenica, na koju mislim da ostalih sedamdeset ljudi u dvorani nije reagiralo: „Kao što primjećujete, na ultrazvuku se može zamijetiti rascjep tako da se već zarana može reagirati.“ I sad ja čekam sekundu, dvije. I priupitam profesoricu: „A koja je svrha amniocenteze i rane dijagnostike ultrazvukom kod rascjepa nepca? Mislim, postoje neki zahvati koji se mogu napraviti odmah nakon rođenja, pa da se brzo reagira?“ Profesorica me pohvali za dobro pitanje, bilo mi je drago. A onda odgovor: „Znate, pušta se roditeljima na odluku žele li prekinuti trudnoću. Upućuje ih se u savjetovališta.“ (još je nešto pričala ali ja više ništa nisam čula) Pretpostavljam da je taj odgovor svima u dvorani bio logičan, naravno, radi abortusa se pazi na takve stvari. I meni je bio logičan, ali morala sam ga čuti od nje. Jer ne mogu vjerovati. Ista stvar je bila prije par dana oko Downovog sindroma. Jednostavno me proganja ta misao – jesu li ljudi toliko malo educirani, imaju li zaista tako puno predrasuda prema svima koji se rode ma i s najmanjim oštećenjem? Evo taj rascjep usne. On često ide s mentalnom retardacijom, ne da mi se sad u detalje, nego je poanta da sad roditelji trebaju odlučiti hoće li ga roditi ili ne. To mi se gadi. To mi je tako gnjusna strana našeg roda. Odvratna. Najodvratnija. Kojem je izopačenom umu palo na pamet da odlučujemo djecu kojeg profila ćemo rađati??? I kada je dijete dovoljno dobro da se rodi??? Neću sad ulaziti u raspravu zašto treba roditi dijete s Downovim sindromom ili rascjepom usne. Jer ovo nije predavanje, ovo je moje internetsko jadanje. Ne želim s nikim razgovarati o tome, zato i pišem ovaj post. Ne želim slušati nikoga da me tješi jer nema riječi da izbrišem tu misao iz glave. I ne želim zamarati nikoga svojom dilemom jesam li dobro izabrala. Jer sam već i sama sebi dosadna. Zato hvala Bogu na Blogu. Ono što me još k tome žalosti je što drugim studentima to jednostavno nije važno. A da ne kažem, da su prepuni predrasuda. I kako onda se nadati da će nam se društvo promijeniti ako vidim da oni obrazovaniji imaju jednako primitivna razmišljanja, kao moja baka stara 78 godina sa četiri završena razreda osnovne škole. Pa me strah. Da nisam dovoljno jaka da s tim živim. Jer sva ta zbivanja, naizgled briga za dobrobit čovjeka i njegova roda, je ništa drugo nego stvaranje zavisnih ljudi ispranih mozgova (Icy, jesi ponosan?). Odbaciti dijete s medijalnim rascjepom usne nije čin ljubavi niti milosrđa. To je zabluda, nametnuta malom čovjeku, koji misli da će pomoći i sebi i svom potomku ako ga ubije. A koliko je to pogrešno, na to znanost nema odgovora. Prezaposlena je serijskom proizvodnjom. Umara me. Ne učenje, ne rano ustajanje, niti cjelodnevno sjedenje. Umara me taj osjećaj aposlutne bespomoćnosti. Umara me ljudska glupost. Umara me svijest o tome da sve – i ljubav, i žrtva, i dostojanstvo, i borba – sve u ovom svijetu gubi vrijednost pred strahom i neznanjem. A, kada dopustimo da oni nama ovladaju, što ostaje od čovjeka? Idem dopustiti da me odmori tišina. Ljubim vas sve koliko vas ima. |
- 18:20 -
Ok, a sad ja čitam! 
(10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
