Sigurna sam da svakome od nas dođe barem ponekad vrijeme preispitivanja svojih odluka. Čak i onda kada se prema van čini da sve ide nabolje, kada se uspjesi zaredaju i poprilično poklope sa željama. To vrijeme preispitivanja sebe me uhvatilo danas. Ustvari, drži me već nekoliko dana, ali ima taj neki osjećaj tjeskobe u meni kojeg potiskujem tih nekoliko dana. Danas je kulminirao.
(duboko udahni – izdahni...)
Osjećam da se ne mogu nositi sa svime onime što iz dana u dan saznajem u polju znanosti. Glupe stvari, ne sad neka velika otkrića, već saznanja na koja nikad ne bih obratila pažnju niti se osobito nad njima zamišljala da ne studiram ovo što studiram.
Današnji primjer: na seminaru obrađujemo temu razvoja glave i vrata (embriologija). I, kao i kod svake teme, kada se ispriča kako to sve izgleda kod zdrave jedinke, kreće se na one malo manje lijepe sličice. I sad, prikaže nam se rascjep usne i nepca. I onda rečenica, na koju mislim da ostalih sedamdeset ljudi u dvorani nije reagiralo:
„Kao što primjećujete, na ultrazvuku se može zamijetiti rascjep tako da se već zarana može reagirati.“
I sad ja čekam sekundu, dvije. I priupitam profesoricu: „A koja je svrha amniocenteze i rane dijagnostike ultrazvukom kod rascjepa nepca? Mislim, postoje neki zahvati koji se mogu napraviti odmah nakon rođenja, pa da se brzo reagira?“
Profesorica me pohvali za dobro pitanje, bilo mi je drago.
A onda odgovor: „Znate, pušta se roditeljima na odluku žele li prekinuti trudnoću. Upućuje ih se u savjetovališta.“
(još je nešto pričala ali ja više ništa nisam čula)
Pretpostavljam da je taj odgovor svima u dvorani bio logičan, naravno, radi abortusa se pazi na takve stvari. I meni je bio logičan, ali morala sam ga čuti od nje. Jer ne mogu vjerovati. Ista stvar je bila prije par dana oko Downovog sindroma. Jednostavno me proganja ta misao – jesu li ljudi toliko malo educirani, imaju li zaista tako puno predrasuda prema svima koji se rode ma i s najmanjim oštećenjem? Evo taj rascjep usne. On često ide s mentalnom retardacijom, ne da mi se sad u detalje, nego je poanta da sad roditelji trebaju odlučiti hoće li ga roditi ili ne. To mi se gadi. To mi je tako gnjusna strana našeg roda. Odvratna. Najodvratnija.
Kojem je izopačenom umu palo na pamet da odlučujemo djecu kojeg profila ćemo rađati??? I kada je dijete dovoljno dobro da se rodi???
Neću sad ulaziti u raspravu zašto treba roditi dijete s Downovim sindromom ili rascjepom usne. Jer ovo nije predavanje, ovo je moje internetsko jadanje.
Ne želim s nikim razgovarati o tome, zato i pišem ovaj post. Ne želim slušati nikoga da me tješi jer nema riječi da izbrišem tu misao iz glave. I ne želim zamarati nikoga svojom dilemom jesam li dobro izabrala. Jer sam već i sama sebi dosadna. Zato hvala Bogu na Blogu.
Ono što me još k tome žalosti je što drugim studentima to jednostavno nije važno. A da ne kažem, da su prepuni predrasuda. I kako onda se nadati da će nam se društvo promijeniti ako vidim da oni obrazovaniji imaju jednako primitivna razmišljanja, kao moja baka stara 78 godina sa četiri završena razreda osnovne škole.
Pa me strah. Da nisam dovoljno jaka da s tim živim. Jer sva ta zbivanja, naizgled briga za dobrobit čovjeka i njegova roda, je ništa drugo nego stvaranje zavisnih ljudi ispranih mozgova (Icy, jesi ponosan?). Odbaciti dijete s medijalnim rascjepom usne nije čin ljubavi niti milosrđa. To je zabluda, nametnuta malom čovjeku, koji misli da će pomoći i sebi i svom potomku ako ga ubije. A koliko je to pogrešno, na to znanost nema odgovora. Prezaposlena je serijskom proizvodnjom.
Umara me. Ne učenje, ne rano ustajanje, niti cjelodnevno sjedenje. Umara me taj osjećaj aposlutne bespomoćnosti. Umara me ljudska glupost. Umara me svijest o tome da sve – i ljubav, i žrtva, i dostojanstvo, i borba – sve u ovom svijetu gubi vrijednost pred strahom i neznanjem. A, kada dopustimo da oni nama ovladaju, što ostaje od čovjeka?
Idem dopustiti da me odmori tišina.
Ljubim vas sve koliko vas ima.
Post je objavljen 26.10.2004. u 18:20 sati.