Dobar blog
četvrtak, 30.09.2004.
Jedan sasvim opasan post :-)
Malo me koja situacija može isprovocirati toliko da poludim, barem na van uvijek ostanem nekako smirena i trudim se mirnim putem razgovarati i konstruktivno raspravljati. Osim toga, mišljenja sam da je puno vrijednije živjeti smireno nego se živcirati. Pa fakat pokušavam da tak nekak i živim.Ali ovi slovenci ( a namjerno je ovo malo slovo ), ova gamad koju moramo zvati susjedima, jednostavno su me totalno izbacili iz takta. Kako konstantno lažu, lažu, lažu i opet lažu, ne želeći priznati istinu da TUDI TUKAJ NI SLOVENIJA! Joško Joras, svi ministri i Rupel poljubite mi moje pozamašno hrvatsko dupe i voč maj lips: i Sveta Gera, i Piran, i sve, sve je to Hrvatska, sve je to zemlja Hrvata i onih koji je vole kao takvu, u koju vi možete doći SAMO kao turisti ili ako baš inzistirate, možete se tu i doseliti ali zapamtite da je to tlo isključivo i samo hrvatsko, naše, i nećete ga dobit nikada nikada nikada nikada. NIKADA. Ja sam u svojoj maloj plavoj glavici uvjerena da će kad tad slovenci žudjeti za našom pomoći, jer nama treba samo da se počnu paliti lampice u glavama i da se zasuču rukavi i bit će bolje. I voda, i drvo, i cvijeće, i ekološka poljoprivreda, i turizam – sve će to krenuti ( nadam se prije nego budemo u 99% vlasništvu stranaca ). A onda će oni, jer će biti još jadniji nego mi, pričat svojoj djeci pričice o tome kako mi njih u biti zajebavamo, jer im nitko više u onoj groznoj europi neće davat podršku. ( Ivana Brlić Mažuranić & Maja v sodelovanju ) Draga Doris Pack, ne znam zašto, nikad te nisam voljela, ali draga moja, ovih dana te volim jer si imala snage reći – kaj oni seru??? Ovo što traže nema nikakvog povijesnog pokrića, imali smo ovog malog zmotanog Račana za premijera koji je napravio glupost, ali ne mogu se sad oni vadit na to. Proći će njima ti njihovi izbori, znam da su ovo samo jeftini načini za dobivanje glasova, ali kako si uopće jedna europska zemlja koja se diči nekom tam civilizacijom može dopustiti da prema potrebi glumata da je dio susjedne države u biti njihov? A ovi naši političari sve nešto fini, sve bi oni na lijep način. Teško je biti političar. E nekad stvarno poželim da nam Rojs bude diktator. Pa bi vidla ja Jorase i kompanije kak bi izigravali velike slovenske domoljube, a usto tražili povrat pdv-a za namještaj na prijelazu granice. O Bože, ne daj mojoj Hrvatskoj u Europsku uniju. Ne daj da dijelimo granice, novac, zakone, kulturu, kadtad jezik sa slovencima i njima sličnima. Sad sam se malo ispuhala. Oprostite na žifčanoči, ali ja nemrem vjerovat da je svijet odraslih ovako šugav i nepravedan. Evo za opuštanje jedan brzi :-) Poslije seksa on vidi jednu sliku na stolu i pita: - "Tko ti je ovaj, muž?" - "Ne." - "Ljubavnik?" - "Ne." - "Brat?" - "Ne." - "A tko je onda?" - "Ja prije operacije!" Ako se vratim živa s Kosova, javim se za koji dan! Pozdraf! |
- 19:55 -
Ok, a sad ja čitam! 
(7) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Jer i takvi trenuci postoje...
E kako MRZIM one dosadne Bog te voli/ mi smo uz tebe/carpe diem mailove forwardane sa tisuću adresa na tisuću adresa... Ali, evo jednog kojeg sam primila prije nepunih sat vremena, za kojeg želim da se i na mom blogu nađe mjesta.KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT od Erme Bombeck (napisano kad je otkrila da umire od raka) Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna. Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu. Manje bih pričala i više slušala. Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio. Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu. Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost. Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž. Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena. Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave). Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život. Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju. Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života. Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je. Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala. Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole. Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno. Nadam se da svi imate blagoslovljen dan. Čuj Erma, neću bit gruba, ali kaj ti je trebalo umrjet od raka da skužiš da frendovi smiju vidit prljav tepih? Dajem časnu pionirsku - mene nikad nebuju zabrinjavali zmazani tepihi. Evo, tako veli Erma. Ili tko već tko je ovaj mail sastavio. Pa vam evo nagradni zadatak: odaberite jedno od ovoga s liste i učinite. Ne znam kak vi dišete, al ja hebote nemrem sjest na travu sam tak. Pa da mi flekovi ostanu. Ja si uzimam ovo sa: Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život... Aha, uz nagradni zadatak ide i nagrada, kaj ne? Nagrada vam je... štono bi se reklo pomalo poetski... život ispunjen kao posuda meda kojoj je i halapljiva žlica premalo da je izgura iz punine. Alaj sam danas full of crap! Znate kaj je žalosno? Nemremo mi to. Mi ljudi smo takvi. Nemremo cijenit svaku fakin sekundu i nemremo gledat sve kroz naočale razuma i mudrosti jer nas više od svega vode strasti. Al, ono kaj ja pokušavam već neko vrijeme i kaj mi pomaže da budem pozitivna i da se karpediemovski ponašam, je sljedeće: prije nego zaspem, radim retrospektivu proteklog dana. I ponavljam stvari za koje sam zahvalna. A danas to recimo izgleda ovako: Hvala što sam se srela s Davorom - dobar mi je novi prijatelj. Hvala što je tramvaj bio prazan pa sam mogla sjesti. Hvala što me je susjed htio povesti u grad - baš pažljivo od njega. Hvala za TIhanine mailove jer sam imala od čega napisat blog. Hvala za susret s Lukom - bilo mi je super. Hvala za one dvije svađe, valjda ću drugi put laganije reagirati. Hvala kaj su mi dečki sa zbora poklonili slikovnicu " Znaš li koliko te volimo " Hvala kaj se nisam pred njima rasplakala. Hvala što imam priključak na internet i što mogu piskarati sve što mi padne na pamet. Hvala kaj me mimoišlo čišćenje danas. Aha, da, znate kaj je još bitno? Da riječi nisu prazne. One su ništa ako iz njih ne urliču emocije. Pa ko čuje-čuje, a ko ne čuje a hebiga! Svašta sam sad tu večeras nabacala, rakijica me puknula, ne da mi se čitat blog samo ću stisnit OBJAVI pa kako god da je ispalo nek je ispalo. Baš sam emotivna danas, bit će da je zbog vremena. A ne, uf skoro sam zaboravila. PMS. voli vas sve i puno pozdravlja Maja! |
- 01:10 -
Ok, a sad ja čitam! (4) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 29.09.2004.
Evo Hajdučice, čitaj! grrrr
Daklem, nemam vam kaj pisati pa ne pišem. A ni vremena baš nemam, odem na komp pa dok pročitam sve blogove kaj moram pročitati, prođe mi vremena i vremena. A tko će se još onda i za svoj nečeg domišljati...Molim lijepo, prekosutra putujem na Kosovo. Da, da, na Kosovo. Nisu mi starci Janjevci niti mi je dečko volonter u UN-u, nije da nemam pametnijeg posla niti da žarko žarko želim posjetiti Kosovo. Ali pružila mi se prilika, s obzirom da stari ide na poslovni put, da odem s njim malo u divljinu. On često ide dolje i uvijek priča kako je sve drugačije nego kod nas. Mnogi se ne bi složili, ali draga moja gospodo Hrvatska je izuzetno napredna zemlja. Nažalost, žene dolje ne furaju dimije, a ja bi si baš jednu kupila pa da je nosim dok sam dolje a poslije za maškare da imam. Nije da se rugam, nimalo, baš bih se htjela prilagoditi – kad si u Rimu... Ne znam kaj ću ja točno radit dok stari bude pregovarao, ali navodno da ima jedan tip kaj bu me vozikao okolo dok oni odrade te neke sastanke. Nije Priština metropola, nema se tu kaj puno za vidjeti, ali opet da ne ostanem čamiti sama u hotelu. Moram priznati, malo me strah. Strah me Kosova općenito, kad čujem tu riječ, kao da je to neki paralelni svemir. Ipak, zvuči nekak egzotično, pa fakat nisam mogla ne iskoristit priliku. Sljedeća točka dnevnog reda: osnivanje katoličkog sveučilišta. Aktualna tema ovih dana u širim krugovima javnosti, imam samo za reć da mi se čini super ideja i samo naprijed. Neznam otkud lova, neznam jel bu isplativo, ali ok mi zvuči. Al ne u Zagrebu, nego drugdje negdje jer mi je fakat dosta toga da je sve živo u Zagrebu. I nadam se da će ovo sveučilište podići ugled privatnim visokim školama i fakultetima, jer kod nas vlada misao da ak se nemreš nigdi drugdi upisat, platiš privatni faks i da to drek valja. I ja se s tim slažem. Pa možda sad ovo privatno katoličko bu kaj popravilo. Nadalje, koristim priliku ( sad sam ko političar ) da vas izvijestim da mi je jako žao kaj ne obnavljam ovo čudo, žao mi je vas 6-7 koji tu dolazite a ono nikad niš novoga, ali ljudi dragi ne biste ni vi obnavljali blog redovito da ste u mojoj koži. Ipak, naglašavam da vas sve redovito čitam, sad ne znam kak se meću linkovi a i da ne bi nekoga izostavila bolje da vas ne spominjem poimence. Ja nisam od komentara, nekad mi bude tak glupo metat komentare na postove, koje je već 50 ljudi prije mene prožvakalo... Ja sam truba za umjetnost. Ja sam truba za roditeljstvo. Ja sam truba za filozofiju. Ja sam truba za mnoge stvari. Ali za stisnut gumb na vaše blogove nisam truba, tak da računajte na sljedeće: BIG SISTER IS WATCHING! Sve vas! Hihihihihi! Puno pozdrava! p.s. ovo je fotka kao i ona ranija sa zalaskom sunca skinuta s bloga Jahača oluje, čovjek je legenda i ovim putem se ispričavam za krađu vlasništva. Ali, dragi Jahaču, ak su mogli Severini, mogu i tebi krasti kaj ne? :-) |
- 16:36 -
Ok, a sad ja čitam! (2) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 25.09.2004.
Ujutro
Moja duša nepovratno klizi padinom starenjaI uspeti se na planinu Rođenja više ne može Grepsti po kamenu je trud uzaludan A šiblje po putu zahvatila je trulež Za ništa se uhvatiti ne može Pa cvili i jauče za izgubljenim osmjesima I onda Ususret umornoj i pretučenoj Od vječnog udaranja o stijene razočarenja Dokliže do nje još Jedna Pa im se ponekad učini da vrijeme stane pa se griju i gledaju u Oči pa pričaju o lišću pa pjevaju o dimnjacima. Upirem prstom u onog kojeg volim A cijelo tijelo govori – Blažen bio dan i čas... |
- 14:50 -
Ok, a sad ja čitam! (6) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 23.09.2004.
Nek mi bude sretan.
U biti nije mi danas rođendan, nego sutra, 24.9., ali kako sutra neću imati vremena blogati, moram večeras onda.Dakle, što bi moj buraz rekao - postajem labud. Iliti napunjavam ( hrvatske li riječi ) dvadeset godina. U biti sam very, very mlada, ali baš gledam ove klince u susjedstvu i mislim si kak je njima super. E, da, ti klinci su mi posebna tema jer sam skužila da su abnormalno potkupljivi. Prodali bi dušu za jedno Kinder jaje. Sve ti vjeruju, sve bi ti napravili, ma fakat su jeftina radna snaga kad trebaš nekaj iz dućana i slično. Ok, ja ove svoje u ulici ne šaljem, mali su, pa da ih auto ne pogazi, ali da im kažem, ma i u Karlovac bi mi otišli ak bi mi trebalo. A i navuku se brzo na princip darovanja. Ja njima čokoladu jednom-dvaput, i sad me već žicaju jel imam nekaj slatkog. E, da, zašto se među njima osjećam staro. Jučer mi se mala Laura ( godina 6 ) derala pod prozorom: "Maja, Maja, dođi mi vidi dečka." A dečko neki mali za glavu niži od nje, bježi i zaobilazi je u širokim krugovima ( Laura, ti ćeš njega za par godina zaobilazit! ), ne zna si ni cipele zavezati. Pored Laure njezin mlađi buraz Jan ( godina 4 ) koji se igra s drugom susjedom Katjom ( godina 5 ). E sad, fora je u tome da je Katja zaljubljena u Jana ( mala voli mlado meso :-), totalno je prozirna, ono nabacuje mu se da bi i sljepac vidio. I pričam jedan dan s Laurom i ona mi kaže da kuži da je Katja zagrijana za Jana, ali ima druga stvar: Jan ima curu u vrtiću. Kužiš ti igrača! Mali ima jednu u ulici, jednu u vrtiću, jednu na engleskom... A Laura, kako je najpametnija i najstarija od cijele ekipe, neće sad kužiš ono govorit Katji da nema šanse da ovo njihovo potraje, cura hoće imat mir u susjedstvu. Osim toga, koliko sam shvatila, Katja joj posuđuje svoju šminku i rozi bicikl tu i tamo. Uglavnom klinci su mi zakon. Katja se najviše voli igrati mame i tate, s tim da je ona Mama, a pogađate ko je Tata. I dođe još ekipe iz susjedstva i bude dreka i galama. Ali, Laura nije baš za tu opciju jer je starija od Mame i Tate, pa više voli da je ona samohrana majka. I ne leži joj baš ta uloga. Uhvatila sam joj Djecu da prljavim rukama jedu, dok se ona presvlači i šminka. A i kuhati ne zna baš nešto. Aha, da, onda ima neka igra di se poredaju u krug i dodavaju si loptu, ali ne po redu, već ono, kao iznenađuju jedan drugog. Lopta zna kolati na relaciji Katja - Jan po pola sata. E i kad vidim te klince, ovisno po raspoloženju, u meni se događa sljedeći monolog: A) A hebemu miša, Maja, mogla bi se ti malo i požuriti pa i sebi rodit jedno ovak slatko stvorenje. B) Čo'eče, kak je njima zakon a da ni ne znaju! Ja bi opet imala pet. Ok,ok, malo jesam too young da bi sad o potomstvu razmišljala, ali šta ja mogu, valjda je to zov prirode. Sve u svemu, napunila sam tih D V A D E S E T i jako se ispunjeno osjećam, čeka me jedan predivan dan kojem se jako radujem. A zaželjeti sebi neću baš ništa, ovo je rođendan zahvaljivanja. U ovih dvadeset godina dobila sam na pretek ljubavi, nježnosti, lijepih trenutaka, svega onoga što nam život čini lijepim. Nema tako puno prilika da se ovako osjećam, večeras je jedna od njih, pa ću napisati da ostane zabilježeno - lijepo je biti ja. Dragi moji virtualni prijatelji, šaljem vam puno poljubaca i želim vam da vam ovaj dan bude poseban kao i meni, ako zbog ničeg drugog, a onda zbog čarobne brojke od novih 1440 poklonjenih minuta! |
- 21:36 -
Ok, a sad ja čitam! (9) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 20.09.2004.
E, ovakvih emisija ne bu u Lijepoj Našoj!
Ok ovo nisam mogla vjerovat pa sam na netu pogledala. I fakat je istina.Na otvaranju 19. sezone Oprah Winfrey Showa 13.9.2004. dogodio se spektakl – Oprah je svima u publici darovala novi Pontiac! Prvo je prozvala par ljudi da dođu na pozornicu i šokirala ih viješću da će dobiti novi auto, a onda je rekla da će i netko iz publike biti nagrađen. Ispalo je da svaka osoba iz publike dobiva po jedan novi Pontiac, sa full opremom + mogli su izabrati boju. Sitno iznenađenje koštalo je sedam milijuna dolara. I što reći, nego, ma bravo za onoga tko se toga dosjetio, a i novim vlasnicima sretna i ugodna vožnja! Sad si mislim - mogla bi Sanja Doležal darovat po romobil svakom iz svoje publike... |
- 19:44 -
Ok, a sad ja čitam! (1) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 19.09.2004.
A moram i o ovom
( nemam baš slika... )Dakle, uspjela sam danas odgledati nešto od reprize prve emisije Big Brothera na RTL-u. Simpatični mladići i djevojke, voditelji užasni ( ali na to sam već navikla na našoj televiziji ), euforični prijatelji i rodbina... Sve u svemu, čini mi se da će tih 12 ljudi zanimljivo provesti sljedeći period svog života. Što se tiče same zamisli, koliko god osluškujem ljude sa strane, a i kad o tome pričam ( a to je zaista rijetko ), dobila sam dojam da svi ljudi imaju čvrst stav o reality-u. Nevjerojatno, jer meni nije palo na pamet da se takav oblik televizije uopće toliko ukorijenio u naše društvo, pa da se o tome treba toliko promišljati. I onda slušam nepokolebljive zagovornike i protivnike, a negdje u sredini stojim ja ko neki lik iz Alana Forda s upitnikom iznad glave, razmišljajući - a gdje je moja euforija oko reality-ja? Zaista, niti sam za niti sam protiv, nije mi stalo do pitanja etičnosti takvih emisija, niti mi se da razmišljati o motivima ljudi koji se tamo prijavljuju. Ima, međutim, nešto što me se uspjelo dojmiti u takvoj vrsti televizije - ljudi postaju besramni. Ženska dođe pred kameru, skine se gola pred nacijom i uživa u svojoj slavi. Ili, ovaj je slučaj poznat, ima nekih dvoje ljudi kaj su se na Big Brotheru poseksali na očigled svojih partnera, roditelja, prijatelja... Mislim si ja, ma nije stvar u tome da ti ljudi sad tu izigravaju porno zvijezde, jer da su to htjeli radit, široko im polje za takvu industriju danas. Mislim da se tu više radilo o potrebi da se nekoga šokira. A to znači, napraviti krivu stvar na krivom mjestu. Da se ta ženska skinula na emisiji tipa Malnarove Nightmare Stage, ili da su se ovi poševili u nekom beznačajnom erotskom filmiću, nikom ništa. E, a kad to naprave u ovakvoj emisiji, onda je to šokiranje publike, a samim time i privlačenje gledatelja. I lova, i lova, i opet lova. Jer mi volimo šok, narodu samo da je kruha i igara. Od ovog našeg Big Brothera ne očekujem ništa, jer nisam gledala njemačke i itd. inačice, niti ne znam što bi to točno trebalo biti. A vama, dragi moji koji dolazite na ovaj nešokirajući blog, želim da, umjesto da provodite vrijeme u gledanju kako 12 ljudi provodi popodne, tko će koga i tko s kim i zašto, radije zagrlite dragu osobu, nazovete starog prijatelja ili zalijete cvijeće. Nije šokantno, ali mi je nekako - ljudskije. Za kraj, nešto što uopće nema veze s temom. Super mi je. Kad sam se rodio, bio sam crn, Kad sam narastao, bio sam crn, Kad sam se sunčao, bio sam crn. Kad sam bolestan, također sam crn, Kad umrem, bit ću crn. Dok ti, bijeli čovječe, Kad si se rodio bio si ružičast, Kad si narastao, postao si bijel, Kad si na suncu, pocrveniš, Kad ti je hladno tada si plav, Kad si bolestan, požutiš, Kad umreš, bit ćeš siv. Dakle, reci mi, tko je od nas dvojice mulat? |
- 18:14 -
Ok, a sad ja čitam! (6) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 15.09.2004.
Da i o ovome nešto kažem...
Dakle, za one koji ne prate vijesti, napisat ću vijest koja više i nije novina s obzirom da se o njoj naveliko pisalo prošloga tjedna, a danas je već pala u zaborav.Naša nacionalna teniska zvijezda, ponos Splita i Dalmacije, čovjek koji je prije tri godine natjerao suze u oči svakom iole osjećajnom Hrvatu, odlučio je krstiti svoju kćer. To bi bila jedna obična vijest, nimalo važna javnosti, da mu biskup hvarsko-bračko-viški nije zabranio krštenje djeteta. Da, da, čovjek je toliko privilegiran da mu je biskup glavom i bradom zabranio krštenje djeteta. I onda – po novinama slike napaćene obitelji, bijes i nevjerica javnosti, opći raspašoj – jer Ivaniševićeva kćer ne može biti krštena??? E sad, pokušat ću iznijeti argumente zašto dijete nije bilo kršteno. Radi se o tome da prilikom krštenja malog djeteta, koje ne može samostalno odgovarati „Vjerujem“ i slično, uzima se vjera roditelja i kumova kao presudna za krštenje. I tu nastaje problem – Goran Ivanišević živi u nevjenčanom braku sa svojom djevojkom koja također nije krštena. Ne samo to, on se niti ne planira ženiti. I onda ne mogu a da se ne zapitam – ako je čovjek zrelo i samostalno odlučio živjeti nevjenčano, dakle u grijehu po katoličkoj vjeri, čemu sad krštavati dijete? Svojim životom negira sve što Crkva propovijeda, a sada traži krštenje. Ne osuđujem njegov odabir, dapače, svaki čovjek neka živi svoj život kako želi, ali neka bude sam sebi dosljedan. Dijete se, s obzirom na situaciju u kojoj su njezini roditelji, može krstiti sa 18 godina, ili u slučaju da je bolesno – tada se krštava u vjeru zajednice. Naravno, uvijek ostaje otvorena mogućnost da Tanja primi sakramente pa da se onda ožene u crkvi, ili postoji i postupak za proglašenje valjanim braka između katolika i nekatolika, čime se ne vjenčavaju u crkvi zbog različitosti vjere, ali je taj brak priznat od Crkve. Sve u svemu, meni je nevjerojatno kako to da se digla buka u hrvatskoj javnosti oko nečega što je toliko logično i prirodno kao što je nekrštavanje Ivaniševićeve kćeri. Naravno, utjecaja na takvu biskupovu odluku sigurno je imala činjenica Goranove i Tanjine slave, ali vrijeme je da crkva u Hrvatskoj počne malo raditi čistke. Trebaju se znati pravila, i nadasve – trebaju se pravila i poštivati. Goran je tu bio žrtveno janje, ali ovakav se slučaj morao dogoditi ako ne želimo da naša Crkva postane ono što je zapadnjačka Crkva – u kojoj vlada totalni nered. |
- 11:09 -
Ok, a sad ja čitam! (10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 14.09.2004.
ivabujl o
Jučer sam bila malo vrijedna pa sam pospremala svoju sobu, prepunu papira koje više nikad neću trebati, kutija od cipela za koje ni sama ne znam zašto ih ne želim baciti, omota od moje najdraže Milka čokolade, prašine i svega što čini jednu neurednu sobu. I među gomilom papira kojima je stvarno prošao rok trajanja, našla sam jedno ljubavno pismo. I to moje ljubavno pismo jednoj nikad ostvarenoj ljubavi. Kakav mi je smiješak izmamilo – sjetila sam se tih dana kad sam bila sretna jer me On pogledao, jer me On dotaknuo. Sad kad gledam to pismo, moram se smijati, ali i dalje sam uvjerena da sam ga fakat voljela. Mislim, još uvijek ga volim, pa takve se ljubavi ne mogu zaboraviti, samo kaj bi ga sad najradije pozvala na cugu da se zajedno tome smijemo. Danas mi je super dečko, nije mi baš frend jer se ne krećemo u istom društvu, ali tu i tamo ga viđam, stalo mi je do njega i nadam se da ću ga uvijek imati u blizini. Ali onda, prije tri godine, onako emotivna i naivna, eeeee, da mi je onda bilo osjetiti da je obostrano...Ono što vam hoću reći je – drago mi je da sam bila nesretno zaljubljena. Naravno, sad kad gledam na to s distance, čini mi se kao jedno super iskustvo, ali onda je bilo više nego frustrirajuće. Neke stvari se stvarno moraju dogoditi u životu, bez obzira na to što nisu lijepe ili što nam se ne čine dobre u tom trenutku. Dobila sam jedan lijepi mail neki dan, u kojem je priča o tome kako je čovjek promatrao leptira koji još nije izišao iz čahure, nego se mučio i mučio da je probije. Čovjeku je bilo žao gledati, pa je odlučio pomoći leptiru i probio je čahuru. Leptir je izašao van i nikad nije poletio, jer su mu krila bila zakržljala. Poanta priče je, da se moraju u životu dogoditi nevolje kako bismo ojačali i bilo spremni suočiti se sa životom. Tako i ja gledam na ovu svoju nesretnu ljubav. Većina nas ima slično iskustvo, i valjda svatko iz toga izvuče nešto što će ga činiti snažnijim. Mislim, nije mene to promijenilo – onda sam imala 17 i bila preemotivna, danas imam 20 i opet sam preemotivna. Puno puta ( ne samo s dečkima ) sam se razočarala u ljudima, ali što više takvih događaja stavljam na hrpu, to mi se više čini da ih s manje boli proživljavam. Prestajem biti naivna, to mi je super. Općenito, kad nađem nešto tako starije, što ima neku sentimentalnu vrijednost, dobivam uvijek iznova priliku promotriti kako se razvijam u osobu. Imam 20 godina, još puno posla na sebi da bih postala Netko, ali u ovakvim prilikama uviđam da napredujem, da odrastam. Pa eto, za kraj, moji blogoljupci, želim vam reći – pokušajte u svojim problemima gledati preko i iznad nevolje, gdje stoji prilika za još jačeg i još boljeg čovjeka, koju ne treba propustiti. Jer što je čovjek bez stalne želje da bude bolji? Hvala za tisuću otvaranja ovog bloga i Bog vas blagoslovio. |
- 14:46 -
Ok, a sad ja čitam! (2) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 09.09.2004.
Malo o zdravlju
Malo, mrvicu, samo da par redaka napišem o zdravlju, pa moram malo propovijedat - ne mogu ja bez svoje medicine. Dijelim inače savjete, bez obzira na to kaj još ne znam NIŠTA o medicini, no zanimljivo je da ljudi slušaju - možda ćete i vi obratiti pažnju, ne mogu propustiti taj luksuz da nekome od vas blogoljubaca uskratim šansu da izbjegne maligne boleštine.Dakle, zloćudne bolesti, odnosno frajerskije rečeno - maligne - su bolesti koje, uz krvnožilne bolesti, predstavljaju najveći i najznačajniji javnozdravstveni problem u razvijenim zemljama ( tu naravno, je bespredmetno izostavljati Hrvatsku - mi imamo najgore od obaju svjetova :-). Riješili probleme s pitkom vodom, pa smo i nekakve kuge i kolere istrijebili, a i nametnici nam više nisu frendovi - i šta sad - od nečeg se jelte ipak treba umrijet. Pa je onda evo, došao na red pokoji infarkt, pa onda još i rak. No međutim, zašto bismo od toga obolijevali ako ne moramo, odnosno zašto bismo umirali od istih? Evo zanimljive brojčice - u Lijepoj našoj godišnje od malignih bolesti obolijeva oko 20000 ljudi, što je jedna zanimljiva brojka - DVADESET tisuća. Aha, da, ne zaboravimo napomenuti i da 11700 ljudi umire u RH godišnje radi istih problema. E sad - rekli bismo - a šta se može, rak ga zadesio, rak ga pokosio... Ej TI koji ovo čitaš daj si posvijesti da se jedna trećina rakova može spriječiti! I to ne pripravcima travara i sličnih stručnjaka, ne dobrim vibracijama gurua, ne modernom medicinom, NEGO - prestankom pušenja i pravilnom prehranom. I dok sljedeći put budeš uvlačio dim, dok ga budeš osjećao-la kako ti putuje respiratornim traktom, i dok ćeš uživati u toj prokletinji, probaj odgovoriti na pitanje je li to toga vrijedno? Ma nije, brate, znamo i ti i ja da nije, al hebiga tako dobar filing... E, ali tu priča ne prestaje. Osim što se pomoću tih dvaju načina jedna trećina malignih bolesti može spriječiti, ima još jedna trećina koja se može IZLIJEČITI ranim otkrivanjem. Da, da, ranim otkrivanjem! Ne budi ti naređeno, daj otiđi povremeno do svog liječnika, ajde malo brini za sebe! I onda, ako ga otkriješ rano, prvo ćeš se izliječiti, a onda još možeš prodavat maglu drugima kak si ti to izliječio ovim čajem onim čajem, gljivama i koječime ( šalim se, ima li netko dobar pripravak, samo nek proslijedi ). Dakle sedam ranih znakova upozorenja: BUDITE Otežano gutanje ili probava Promjena u uobičajenom pražnjenju crijeva ili mjehura Rana koja ne zacjeljuje Evidentna promjena na bradavici ili madežu Zadebljanje ili kvržica na dojci ili drugdje Neobična krvarenja ili iscjedak Iritirajući kašalj ili promuklost Ovo zadnje, promuklost, to bih ja naglasila - ako itko kog znate je promukao na dulje vrijeme ili je promijenio boju glasa; ALARM!!! Uživajte u radosnim danima života i želim vam da iznađete što više vremena i ljubavi za sebe i svoje zdravlje. |
- 19:19 -
Ok, a sad ja čitam! (5) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 06.09.2004.
Mojem prijatelju kojeg više nema...
|
Prošlo je trinaest mjeseci, a tako rijetko prođe dan a da ne mislim o tebi. Već mjesecima suze na mom licu i košmar misli u glavi žele isprati i udaljiti od mene svaku pomisao na bolan gubitak tebe, koji si u mojem životu bio vijesnik radosti življenja i primjer ljudske topline i vedrine. Još jednom Bog mi je podastro bolnu istinu o tome kako je svaka sekunda života ništa drugo nego nezasluženi dar i za čovjeka i za njegovu okolinu. Ne znam postoje li te riječi sposobne opisati bol nakon tvog odlaska, često ih tražim i ne uspijevam naći. Možda je tišina upravo ta pozvana da te oplakuje, da ispuni prazninu nastalu vriskom gubitka i da dopusti vremenu da te ponese duboko u Sjećanje. Nema više tvojih lijepih poklona, prijateljske utjehe, divnih riječi i ljubavi. Ostaje mi tek da u tuzi prizivam naše zajedničke trenutke i vjerujem - opet ćemo se sresti ti i ja. Premda tamo gdje jesi nema dimenzija i pritisaka jednoprisutnosti, ipak te zovem - dođi k meni i pročitaj ovo. Ove riječi bile bi ništa za onog tko bi ih bezosjećajno čitao, ti si taj koji bi im razumijevanjem dao težinu, jedini koji bi mogao reći - Znam. A često mi padne na pamet - osjećaš li ti Tamo tu bol koja ti ponekad ne da da dišeš, koja te stegne i prisili da panično tražiš izlaza, bol koja te silovito vrti u krug oko sjećanja i baca ti pijesak u oči tako da ih više nikada ne želiš otvoriti? Vjeruješ li da ponekad sama sebi recitiram onu "Hello, Jenny, long time no see" i prizivam tvoj glas? Kako si bio lijep, prijatelju moj, a što je ostalo? I često o tvojoj smrti razmišljam. Koje su tebi misli padale na pamet dok si umirao, dok si vrištao od bolova? Zašto nisi još malo izdržao, zašto si se predao, da si barem još malo, još malo ostao pri svijesti možda bi danas bio sa mnom i smrt nam nikad ne bi pala na pamet i ova praznina se ne bi dogodila. Nećemo nikada biti kolege kako smo planirali. Nikad mi više nećeš slati poruke pod onim blesavim pseudonimom niti reći kako imam najljepše oči na svijetu ( a često slušam taj cd, znaš...). Uz sve te nikad, kao brat se pritišće jedan Uvijek - uvijek ću te voljeti. Dragi moj prijatelju, svi mi želimo dugo živjeti i brzo umrijeti. Ti nisi dugo živio niti si brzo umro. Zato molim Boga da ti pruži vječni mir, da me možeš čekati Tamo i pripremiti mjesto uz sebe i sve one divne ljude s kojima jesi. Ali, znaš što? Još dugo, dugo ćeš biti tu. Tvoja Jenny |
- 11:18 -
Ok, a sad ja čitam! (4) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 02.09.2004.
GOTOVOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO
Evo, prije nego se zaputim na pijanku, osjećam moralnu i svaku drugu obavezu da napišem i ovjekovječim ovo iskustvo i na blogu.Naime, danas sam položila prvu godinu, sutra se idem upisati u drugu! Ma ne mogu vjerovati, doduše jako sam puno za to žrtvovala, ali ono... I pohvalit ću vam se sa svojim ocjenama, evo tu malo niže! Većina ljudi na mojem faksu ne želi pričat o ocjenama ako nisu petice, ali ja sam na svoje trojčice do bola ponosna, eee!!!! A pismeni i usmeni su tako protekli da to nije moglo biti ništa drugo nego Njegova providnost. Bila sam s frendicama na usmenom, smiju se one meni kako sam pobožna prije ispita, a ja njima - samo se vi smijte, vidjet ćete da ćemo zbog ove molitve i proći! E, i tako je i bilo. Nismo pojma imale, ma ono katastrofa, trema nas uhvatila i nismo ni zucnut mogle... A frajer nas počastio s trojkama. Doduše, kad mi je upisivao ocjene u indeks, rekao mi je - kolegice, savjetujem vam da si prođete anatomiju još jednom. Trebat će vam u životu. Kad smo sve tri izodgovarale, dao nam je do znanja da je ocjena bila pokonjena. Ono, baš nas je posrao. Malo sam se šugavo osjećala. Tako da je danas pala i odluka - NIKADA VIŠE neću izaći na ispit a da nisam sto posto sigurna u to da znam dovoljno za prolaz. A u ovih mjesec dana, odvojit ću još nekoliko i za tu anatomiju, da naučim ono što nisam. Inače, tip je doc.dr Dubravko Jalšovec, radi kao torakalni kirurg u Klinici za plućne bolesti. I od danas mi je uzor. Nikad neću zaboraviti ono što je danas rekao. Doc. Jallšovec, ako ćete IKADA ovo čitati, do groba sam vam zahvalna! Ne na ocjeni, već na pouci! Moram vam još nešto reći. Kad sam upisivala ovaj faks, dvoumila sam se između medicine i filozofskog. Jezici su mi oduvijek ležali, išla sam i u jezičnu pa je bilo logično da nastavim s njima... ali par dana prije upisa, odlučila sam se za medicinu. I tako mi je drago, o kako mi je drago, da sam student tog fakulteta! Kako je kratko trebalo da mi medicina postane i više od posla, ona mi je i hobi. Ma obožavam medicinu. A kao i svaki nadobudni student, ganjam prosjek. Evo što sam "uganjala": medicinska biologija 3 socijalna medicina s uvodom u medicinu 4 palijativna skrb i rehabilitacija onkološkog bolesnika 5 fizika 1 i biofizika 3 prva pomoć 5 medicinska kemija i biokemija 2 anatomija i klinička anatomija 3 Mislim ono... nikada dosad nisam pripadala onima s donje strane prosjeka, uvijek sam, ako ne najbolja, onda bila barem među najboljima. Gledam ove svoje ocjene i znate kaj ću vam reć? I feel good... |
- 19:10 -
Ok, a sad ja čitam! (6) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
