Prošlo je trinaest mjeseci, a tako rijetko prođe dan a da ne mislim o tebi.
Već mjesecima suze na mom licu i košmar misli u glavi žele isprati i udaljiti od mene svaku pomisao na bolan gubitak tebe, koji si u mojem životu bio vijesnik radosti življenja i primjer ljudske topline i vedrine. Još jednom Bog mi je podastro bolnu istinu o tome kako je svaka sekunda života ništa drugo nego nezasluženi dar i za čovjeka i za njegovu okolinu.
Ne znam postoje li te riječi sposobne opisati bol nakon tvog odlaska, često ih tražim i ne uspijevam naći. Možda je tišina upravo ta pozvana da te oplakuje, da ispuni prazninu nastalu vriskom gubitka i da dopusti vremenu da te ponese duboko u Sjećanje. Nema više tvojih lijepih poklona, prijateljske utjehe, divnih riječi i ljubavi. Ostaje mi tek da u tuzi prizivam naše zajedničke trenutke i vjerujem - opet ćemo se sresti ti i ja.
Premda tamo gdje jesi nema dimenzija i pritisaka jednoprisutnosti, ipak te zovem - dođi k meni i pročitaj ovo. Ove riječi bile bi ništa za onog tko bi ih bezosjećajno čitao, ti si taj koji bi im razumijevanjem dao težinu, jedini koji bi mogao reći - Znam. A često mi padne na pamet - osjećaš li ti Tamo tu bol koja ti ponekad ne da da dišeš, koja te stegne i prisili da panično tražiš izlaza, bol koja te silovito vrti u krug oko sjećanja i baca ti pijesak u oči tako da ih više nikada ne želiš otvoriti? Vjeruješ li da ponekad sama sebi recitiram onu "Hello, Jenny, long time no see" i prizivam tvoj glas? Kako si bio lijep, prijatelju moj, a što je ostalo?
I često o tvojoj smrti razmišljam. Koje su tebi misli padale na pamet dok si umirao, dok si vrištao od bolova? Zašto nisi još malo izdržao, zašto si se predao, da si barem još malo, još malo ostao pri svijesti možda bi danas bio sa mnom i smrt nam nikad ne bi pala na pamet i ova praznina se ne bi dogodila.
Nećemo nikada biti kolege kako smo planirali. Nikad mi više nećeš slati poruke pod onim blesavim pseudonimom niti reći kako imam najljepše oči na svijetu ( a često slušam taj cd, znaš...). Uz sve te nikad, kao brat se pritišće jedan Uvijek - uvijek ću te voljeti.
Dragi moj prijatelju, svi mi želimo dugo živjeti i brzo umrijeti. Ti nisi dugo živio niti si brzo umro. Zato molim Boga da ti pruži vječni mir, da me možeš čekati Tamo i pripremiti mjesto uz sebe i sve one divne ljude s kojima jesi. Ali, znaš što? Još dugo, dugo ćeš biti tu.
Tvoja Jenny
Post je objavljen 06.09.2004. u 11:18 sati.