Jučer sam bila malo vrijedna pa sam pospremala svoju sobu, prepunu papira koje više nikad neću trebati, kutija od cipela za koje ni sama ne znam zašto ih ne želim baciti, omota od moje najdraže Milka čokolade, prašine i svega što čini jednu neurednu sobu. I među gomilom papira kojima je stvarno prošao rok trajanja, našla sam jedno ljubavno pismo. I to moje ljubavno pismo jednoj nikad ostvarenoj ljubavi. Kakav mi je smiješak izmamilo – sjetila sam se tih dana kad sam bila sretna jer me On pogledao, jer me On dotaknuo. Sad kad gledam to pismo, moram se smijati, ali i dalje sam uvjerena da sam ga fakat voljela. Mislim, još uvijek ga volim, pa takve se ljubavi ne mogu zaboraviti, samo kaj bi ga sad najradije pozvala na cugu da se zajedno tome smijemo. Danas mi je super dečko, nije mi baš frend jer se ne krećemo u istom društvu, ali tu i tamo ga viđam, stalo mi je do njega i nadam se da ću ga uvijek imati u blizini. Ali onda, prije tri godine, onako emotivna i naivna, eeeee, da mi je onda bilo osjetiti da je obostrano...
Ono što vam hoću reći je – drago mi je da sam bila nesretno zaljubljena. Naravno, sad kad gledam na to s distance, čini mi se kao jedno super iskustvo, ali onda je bilo više nego frustrirajuće. Neke stvari se stvarno moraju dogoditi u životu, bez obzira na to što nisu lijepe ili što nam se ne čine dobre u tom trenutku. Dobila sam jedan lijepi mail neki dan, u kojem je priča o tome kako je čovjek promatrao leptira koji još nije izišao iz čahure, nego se mučio i mučio da je probije. Čovjeku je bilo žao gledati, pa je odlučio pomoći leptiru i probio je čahuru. Leptir je izašao van i nikad nije poletio, jer su mu krila bila zakržljala. Poanta priče je, da se moraju u životu dogoditi nevolje kako bismo ojačali i bilo spremni suočiti se sa životom.
Tako i ja gledam na ovu svoju nesretnu ljubav. Većina nas ima slično iskustvo, i valjda svatko iz toga izvuče nešto što će ga činiti snažnijim. Mislim, nije mene to promijenilo – onda sam imala 17 i bila preemotivna, danas imam 20 i opet sam preemotivna. Puno puta ( ne samo s dečkima ) sam se razočarala u ljudima, ali što više takvih događaja stavljam na hrpu, to mi se više čini da ih s manje boli proživljavam. Prestajem biti naivna, to mi je super.
Općenito, kad nađem nešto tako starije, što ima neku sentimentalnu vrijednost, dobivam uvijek iznova priliku promotriti kako se razvijam u osobu. Imam 20 godina, još puno posla na sebi da bih postala Netko, ali u ovakvim prilikama uviđam da napredujem, da odrastam.
Pa eto, za kraj, moji blogoljupci, želim vam reći – pokušajte u svojim problemima gledati preko i iznad nevolje, gdje stoji prilika za još jačeg i još boljeg čovjeka, koju ne treba propustiti. Jer što je čovjek bez stalne želje da bude bolji?
Hvala za tisuću otvaranja ovog bloga i Bog vas blagoslovio.
Post je objavljen 14.09.2004. u 14:46 sati.