Moja duša nepovratno klizi padinom starenja
I uspeti se na planinu Rođenja više ne može
Grepsti po kamenu je trud uzaludan
A šiblje po putu zahvatila je trulež
Za ništa se uhvatiti ne može
Pa cvili i jauče za izgubljenim osmjesima
I onda
Ususret umornoj i pretučenoj
Od vječnog udaranja o stijene razočarenja
Dokliže do nje još Jedna
Pa im se ponekad učini da vrijeme stane
pa se griju i gledaju u Oči
pa pričaju o lišću
pa pjevaju o dimnjacima.
Upirem prstom u onog kojeg volim
A cijelo tijelo govori –
Blažen bio dan i čas...
Post je objavljen 25.09.2004. u 14:50 sati.