Vidjeti prijatelja
u nekome koga ne poznaješ...
Voljeti to što u njemu vidiš
ne znajući postoji li to što vidiš...
Željeti mu svako dobro
ne znajući o kakvom se dobru radi...
Pitati se iz dana u dan -
što bi bilo kad bi čovjek pustio srce
da oslovljava ljude...
Ne samo pustiti srcu da oslovljava ljude, već i dopustiti sebi da te tuđa srca oslovljavaju. I onda od te smjese načiniti sve novo - život koji se još uvijek može iskreno radovati otvaranju očiju, je opet i opet, ispočetka nov.
Hvala Ti Bože za prijatelje. Ne za sve koje ishitreno nazivam takvima, već za one prave Ti hvala - koji se izbrojati na prste jedne ruke mogu. I uvijek su tu, i kad je najgore. Pomozi mi da i ja budem prijatelj, kojeg će srce drugoga takvim oslovljavati.