Jučer kasno popodne, dok sam se javnim gradskim prijevozom vozila s faksa, umorna ali i presretna jer je preda mnom duuugi vikend, dogodila se jedna mala scena koja mi je osvijestila zašto volim ovaj grad.
Mjesto radnje: tramvaj broj 4, druga kola. Solidno popunjena, ja stojim pored jednog postarijeg gospodina koji sjedi i gleda van. U jednom trenutku, čovjek se okrene iza leđa i spazi slobodan stolac iza sebe ( kojeg sam ja odavna uočila ). Zatim pogleda mene, pa kaže: „Gospodična, nemojte stajati. Hajde, sjednite! Zašto da bezveze stojite?“. Ja sam se zahvalila na ponudi. I onda pomislila u sebi: ja volim tramvaj.
Ujutro su takve gužve da nebrojeno mnogo puta moja faca bude zavaljena nekom tipu pod pazuh, dok drugi kiše u svoje suputnike, treći se nije oprao od prošlog Uskrsa...a svi živčani, a svi se žale i gunđaju. U tramvaju se najviše priča o – tramvaju! Nitko ne voli tu našu socijalu, ova prastara vozila koje su Nijemci otpisali prije dvadeset godina pa nama skoro donirali, samo da se riješe otpada.
Ali ima taj prijevoz svojih draži. Podzemnih se užasavam. Nadam se da nikada neću morati koristiti taj vid prijevoza jer su mi od prvog susreta s njima ostale u ružnom sjećanju. To su hodnici kolektivne depresije, svi užurbano idu, nitko ne priča, samo gledaju negdje tamo daleko... Ali naš zagrebači tramvaj. Tu se psuje mater, tu se trača i ogovara, krade se i prosi, susreću se stari prijatelji i zaboravljeni susjedi, tri puta sam doživjela i pravu svirku, trava se puši, kuju se planovi... smrdljiv, prenatrpan, ružan. Koliko puta su mi stali na moje skupe cipele, odgurnuli me, priprijetili... To je naš zagrebački tramvaj. Ali je to središte emocija, mjesto gdje se susreću stotine različitih ljudi. Kako im ponekad volim promatrati lica, gledati kako se, nesvjesno, mrgode ili smijulje.
I ova priča s početka... čovjeku je bilo dovoljno stalo da mi kaže da sjednem. Možda sam se nedovoljno vozila europskim metroima, ali događa li se to i tamo? Da te potpuni stranac rečenicom-dvije baš razvedri? Ne znam, ja bih to nazvala duša. Ovaj grad, baš kao i njegov tramvaj, ima dušu. Jest, sve ju je teže naći – puno se ovdje doselilo ljudi koji bi najradije kolonizirali ova područja, kao da ne znaju da je ovaj grad star preko devetsto godina. Ali, Zagreb ima dušu! I ja volim zagrebački tramvaj!
Post je objavljen 30.10.2004. u 13:47 sati.