Sutra nam predstoji blagdan Svih svetih, a u utorak je Dušni dan. Državni praznik 1.studenog zove se Dan mrtvih, i to je obično dan kada posjećujemo grobove svojih prijatelja, članova obitelji i poznanika. Lijep je to stari običaj, jedan dan u godini posvetiti onima koji više nisu među nama.
Danas sam bila na groblju. Između ostalog, posjetila sam grob svojeg prijatelja. I nisam plakala. A to je dobar znak. Netko mi je jednom rekao da duša tvog pokojnog ne može na miru počivati dok god netko za njim na zemlji žali. Odnosno, tek onda kada si se u stanju sjećati dobro, sjećati veselo, tada si prebolio i preminuli može počivati u miru. Mislim da se dogodilo. Umjesto očaja, osjetila sam blagost. Sretna sam zbog toga.
Puno mi se misli roji glavom - bojim li se smrti? Kako smrt izgleda? Gdje su sada moji dragi? No, to su teme za neki drugi post. Danas poklanjam sebi i vama ovih par stihova nepoznatog autora niže napisanih.
I dok budete obilazili grobove svojih voljenih, neka vas vodi ova misao: njima ne može biti loše, ma kako god vi razmišljali. Ne vjerujete li u život vječni, onda vjerujete da nakon smrti nema ništa. A ako nema ništa, onda ne osjećaju ni bol, ni patnju. Ako pak vjerujete, da će mrtvi ustati u Onaj dan kad Gospodin dođe, onda znate da se nemate čega bojati. U oba slučaja, ne brinite za svoje mrtve. Molite za njih onako, kako biste htjeli da za vas mole kad umrete.