Baš sam oprala kosu, prije nego se počnem spremati, da vam napišem par rečenica jer stvarno već dugo nisam pisala.
Kao prvo, moram na svom blogu pohvaliti blogovsku zajednicu koja je podržala Sandru, učiteljicu koja je zbog govorenja istine na svom blogu imala problema. Naime, osjećam se kao pripadnik neke posebne vrste, jednog kruga ljudi, koji se međusobno ne poznaju, kroga koji se stalno širi, kruga u kojem jedni drugima pomažu. Baš mi je lijepo bilo vidjeti da joj blogeri pružaju podršku, to joj neće riješiti probleme, ali čovjeku ipak nekako lakše dođe kad vidi da nije sam.
U ponedjeljak mi je počeo faks. Kako mi slušamo predmete jedan po jedan ( u turnusima ), ovih pet tjedana bavim se histologijom i embriologijom. Predmet me u ovih četiri dana nije oduševio, radimo građu kojekakvih tkiva, ali čekam embriologiju, to me fakat jako zanima. Bilo je dosta naporno na faksu, treba se ponovno naviknuti na rad i rano buđenje, imali smo svaki dan tri sata predavanja i tri sata vježbi. A ispitivali nas ko malu djecu. Za plusiće i minusiće.
Večeras ću do Hard Rocka, jedna frendica pjeva back vokal nekoj drugoj ženskoj, jedva čekam da to vidim pa i vas pozivam, ako ne znate gdje ćete sa sobom večeras, a još ste k tome iz Zagreba...
A sjetila sam se da još na blogu nisam pisala o zboru kojeg vodim. Moram pohvaliti mojih 15 dečkiju, mojih uzdanica, baš su mi prirasli srcu. Kad budem imala malo vremena, moram o njima.
Još mi je nešto palo na pamet – ja nikom živom nisam rekla da IMAM blog. U stvarnom životu zna, koliko sam uspjela izbrojati, četvero ljudi. I nijedno od njih mi nije među najbližima. Moram poraditi na saopćavanju te vijesti. A vi, jeste vi rekli svojim najbližima? Jel vas čitaju?
Dragim Hrvaticama i Hrvatima, svim građanima Republike Hrvatske, te svima onima koji su pomogli nezavisnost ove zemlje, od srca želim sretan Dan nezavisnosti RH, uz želju da nam Hrvatska zasja kao perspektivna, lijepa zemlja vrijednog i poštenog naroda.
Post je objavljen 08.10.2004. u 20:00 sati.