zašto je vaša omiljena Maja od stočetrdeset koje ste ih dosad upoznali/vidjeli/čitali/slušali izbivala s bloga evo par dana? Hm, da, i suze ste lili ne znajući - je li bolesna, je li dobro, što joj je?
No, dobro, prestanite sad cmoljiti, evo me!!! I nosim vam kratku priču.
Rekoh prije dva tjedna da ću napisati par riječi o muškom zboru kojeg vodim. E, pa, taman sam se sad toga sjetila, pa da ubilježim što mi pada na pamet.
Dakle, zbor broji petnaest članova + šefica ( Moi ), i broj članova je u stalnom padu. Doduše, očekivano, vidjela ja otpočetka da njih par nije onako euforično u to krenulo kao ostali. Jučer smo imali na probi prozivku i opet je jedan član odlučio ne više dolaziti. Dok vam ovo pišem vjerojatno se u nečijoj glavici odvija monolog na temu "Pjevati ili ne pjevati? Pitanje je sad..." Razlog tome je zapravo vrlo jednostavan - krvnički se ponašam kad ih tjeram da pjevaju. Ma ne, naravno - jednostavno, kad su prije dva mjeseca dragi moji dečki odlučili osnovati zbor, oni su, u najmanju ruku, mislili da će za mjesec dana pjevat ko klapa Nostalgija. Dečki mislili - je, ma kaj kolac, brzo bumo mi to sve naučili pjevat, ak mogu oni Dalmoši moremo i mi.
Tu je došlo do majušnih odstupanja na relaciji želje - mogućnosti. Pozovu oni mene da dođem na inicijalni sastanak gdje bismo se trebali dogovoriti oko toga kako, kada, što i gdje. Oni, lica ozarena, pričaju mi što bi htjeli pjevati, kamo bi sve htjeli ići na gostovanja ( ?!? ) i kako bi sve to trebalo izgledati. A oni su meni srcu prirasli, ma jako ih volim, to su sve dečki koje otprije poznajem, i osim što ih neizmjerno cijenim, jako dobro znam njihove glasovne sposobnosti. A, ako želimo odskočiti od lakopamtljivih tompsonovsko-matobulićevskih kojekakvih borovina i golubova u rukama, onda tu treba uložiti i malo truda.
Prođe prva proba, ja oduševljena njima, oni oduševljeni mnome. Prekrasna obostrana ljubav, divna suradnja, jedva smo čekali da se ponovno okupimo. Dođe druga proba, pa treća, i što više vrijeme odmiče, to oni više shvaćaju da ipak nisu tako blizu klapskom pjevanju, i da ta gostovanja ipak neće biti tako skoro realizirana. Entuzijazam s moje strane nije splasnuo, jer sve ide manje-više onako kako sam ja to isplanirala. A dobro mi je to što su se njihove želje primirile, malo su bliže zemlji nego prije dva mjeseca. Ja se zasad ne mogu žaliti na njih, iz nekoliko razloga:
1. doista redovito dolaze na probe
2. prihvaćaju autoritet jedne ženske
3. prihvaćaju autoritet jedne ženske mlađe od njih najmanje 4 godine
4. nevjerojatno su disciplinirani ( osim onog kad je izbila tučnjava, no, takve stvari čovjek fakat nemre predvidjet ).
I tako, nit će ova moja klapa-zbor izroditi novog Pavarottija, nit će mi u arenama publika bacati ruže, nit će mi itko moći vratiti sve žifce izgubljene dok ih naučim pjevati jednu jedinu pjesmu. Ali moji dečki: Debeli, Đuro, Marti, Bule, Juka, Krešo, Ćos, Kruno, Brane, Tomo, Branimir, Damir, Marijan i oni otpadnici, su baš zakon dečki. Sve ih gledam kak, ko tipični muški, kad se druže zaboravljaju na probleme, ne padaju u depresije, ne govore o svojim poteškoćama... samo da je malo popit, malo pod 45 stupnjeva, malo zapjevat... Što sam više s njima, to više uviđam kak smo mi ženske glupe. Ali o tome u nekom drugom postu, ne bih sad htjela ulazit u dubioze pod nazivom žene su s Venere, muškarci su s Marsa.
Trenutačno se spremamo uveličati pedesetu godišnjicu braka jednom bračnom paru, za što smo plaćeni, a čime drugime, nego janjetinom i pratećim sadržajima. Heh, tu je sad problemčić - ja ne volim janjetinu, a od pratećih sadržaja mi zna bit poprilično muka. Ma, dobro, ajde žrtvovat ću se, ionako su mi se kapaciteti neslućenom brzinom povećali otkako sam im šefica. Ali, neka ja vidim da su oni nasmijani i da svi zajedno osjetimo da nam sati pjevanja ne odlaze u prazno!
A, da, a za mjesec dana bismo trebali jedno vjenčanje isfurat, pa moramo naučiti crkvene pjesme. Već sad predosjećam da nema šanse da to izvedemo, ali su mi tak slatki kad pričaju o tome da ih nemrem spuštat na zemlju već mjesec dana prije...
Kad sam počinjala vodit taj zbor, jako sam se uplašila njihovih očekivanja. Ali, odlučila sam im ići na ruku i poslušati ih, malo - pomalo dovodeći svoje ideje i ostvarivajući ono, za što sam procijenila, da su sposobni naučiti pjevati. I tako, nenametljivog stila, u vidu "Da, imaš pravo, ali ne bi li bilo bolje da...", fakat sam postigla da tucet muških pjeva kak ja dirigiram, iliti figurativnije rečeno - da plešu kak ja sviram.
Svoje ideje ne treba ponekad provoditi agresivno. Jedan fini pristup, s pažnjom prema drugome, nekad stvarno može činiti čuda. Tko ima uši, neka čuje :-))
Sve vas ljubi
vaša M.
Post je objavljen 21.10.2004. u 21:43 sati.