Dobar blog
četvrtak, 21.10.2004.
Sigurno se pitate...
zašto je vaša omiljena Maja od stočetrdeset koje ste ih dosad upoznali/vidjeli/čitali/slušali izbivala s bloga evo par dana? Hm, da, i suze ste lili ne znajući - je li bolesna, je li dobro, što joj je?No, dobro, prestanite sad cmoljiti, evo me!!! I nosim vam kratku priču. Rekoh prije dva tjedna da ću napisati par riječi o muškom zboru kojeg vodim. E, pa, taman sam se sad toga sjetila, pa da ubilježim što mi pada na pamet. Dakle, zbor broji petnaest članova + šefica ( Moi ), i broj članova je u stalnom padu. Doduše, očekivano, vidjela ja otpočetka da njih par nije onako euforično u to krenulo kao ostali. Jučer smo imali na probi prozivku i opet je jedan član odlučio ne više dolaziti. Dok vam ovo pišem vjerojatno se u nečijoj glavici odvija monolog na temu "Pjevati ili ne pjevati? Pitanje je sad..." Razlog tome je zapravo vrlo jednostavan - krvnički se ponašam kad ih tjeram da pjevaju. Ma ne, naravno - jednostavno, kad su prije dva mjeseca dragi moji dečki odlučili osnovati zbor, oni su, u najmanju ruku, mislili da će za mjesec dana pjevat ko klapa Nostalgija. Dečki mislili - je, ma kaj kolac, brzo bumo mi to sve naučili pjevat, ak mogu oni Dalmoši moremo i mi. Tu je došlo do majušnih odstupanja na relaciji želje - mogućnosti. Pozovu oni mene da dođem na inicijalni sastanak gdje bismo se trebali dogovoriti oko toga kako, kada, što i gdje. Oni, lica ozarena, pričaju mi što bi htjeli pjevati, kamo bi sve htjeli ići na gostovanja ( ?!? ) i kako bi sve to trebalo izgledati. A oni su meni srcu prirasli, ma jako ih volim, to su sve dečki koje otprije poznajem, i osim što ih neizmjerno cijenim, jako dobro znam njihove glasovne sposobnosti. A, ako želimo odskočiti od lakopamtljivih tompsonovsko-matobulićevskih kojekakvih borovina i golubova u rukama, onda tu treba uložiti i malo truda. Prođe prva proba, ja oduševljena njima, oni oduševljeni mnome. Prekrasna obostrana ljubav, divna suradnja, jedva smo čekali da se ponovno okupimo. Dođe druga proba, pa treća, i što više vrijeme odmiče, to oni više shvaćaju da ipak nisu tako blizu klapskom pjevanju, i da ta gostovanja ipak neće biti tako skoro realizirana. Entuzijazam s moje strane nije splasnuo, jer sve ide manje-više onako kako sam ja to isplanirala. A dobro mi je to što su se njihove želje primirile, malo su bliže zemlji nego prije dva mjeseca. Ja se zasad ne mogu žaliti na njih, iz nekoliko razloga: 1. doista redovito dolaze na probe 2. prihvaćaju autoritet jedne ženske 3. prihvaćaju autoritet jedne ženske mlađe od njih najmanje 4 godine 4. nevjerojatno su disciplinirani ( osim onog kad je izbila tučnjava, no, takve stvari čovjek fakat nemre predvidjet ). I tako, nit će ova moja klapa-zbor izroditi novog Pavarottija, nit će mi u arenama publika bacati ruže, nit će mi itko moći vratiti sve žifce izgubljene dok ih naučim pjevati jednu jedinu pjesmu. Ali moji dečki: Debeli, Đuro, Marti, Bule, Juka, Krešo, Ćos, Kruno, Brane, Tomo, Branimir, Damir, Marijan i oni otpadnici, su baš zakon dečki. Sve ih gledam kak, ko tipični muški, kad se druže zaboravljaju na probleme, ne padaju u depresije, ne govore o svojim poteškoćama... samo da je malo popit, malo pod 45 stupnjeva, malo zapjevat... Što sam više s njima, to više uviđam kak smo mi ženske glupe. Ali o tome u nekom drugom postu, ne bih sad htjela ulazit u dubioze pod nazivom žene su s Venere, muškarci su s Marsa. Trenutačno se spremamo uveličati pedesetu godišnjicu braka jednom bračnom paru, za što smo plaćeni, a čime drugime, nego janjetinom i pratećim sadržajima. Heh, tu je sad problemčić - ja ne volim janjetinu, a od pratećih sadržaja mi zna bit poprilično muka. Ma, dobro, ajde žrtvovat ću se, ionako su mi se kapaciteti neslućenom brzinom povećali otkako sam im šefica. Ali, neka ja vidim da su oni nasmijani i da svi zajedno osjetimo da nam sati pjevanja ne odlaze u prazno! A, da, a za mjesec dana bismo trebali jedno vjenčanje isfurat, pa moramo naučiti crkvene pjesme. Već sad predosjećam da nema šanse da to izvedemo, ali su mi tak slatki kad pričaju o tome da ih nemrem spuštat na zemlju već mjesec dana prije... Kad sam počinjala vodit taj zbor, jako sam se uplašila njihovih očekivanja. Ali, odlučila sam im ići na ruku i poslušati ih, malo - pomalo dovodeći svoje ideje i ostvarivajući ono, za što sam procijenila, da su sposobni naučiti pjevati. I tako, nenametljivog stila, u vidu "Da, imaš pravo, ali ne bi li bilo bolje da...", fakat sam postigla da tucet muških pjeva kak ja dirigiram, iliti figurativnije rečeno - da plešu kak ja sviram. Svoje ideje ne treba ponekad provoditi agresivno. Jedan fini pristup, s pažnjom prema drugome, nekad stvarno može činiti čuda. Tko ima uši, neka čuje :-)) Sve vas ljubi vaša M. |
- 21:43 -
Ok, a sad ja čitam! 
(3) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
