Prošao tjedan.
Još jedan, toliko isti i toliko drugačiji od svih drugih. Napravila grešku, veliku, preveliku. Sada je ispravljam, a nemam volje. Dobro se zabavila u petak. Ostavila bitne poslove nedovršenima. Onda sam učinila nekom uslugu. Sretna sam bila zbog toga. I u kinu sam bila. Film je bio glup, ali u kinu je bilo lijepo.
Suočila se s opasnošću. Ubrzo nakon toga zaboravila sam kome sve moram reći da ga volim.
Prolazi mi nedjelja, vrijeme curi bez obzira na to koliko jako stisnem šaku. Ovo nije pjesma niti bi mogla biti jer danas mi se ne pjeva. Čini mi se nekad da mi Bog duguje odgovor- zašto, kako, čemu? A ja Njemu ne mogu dati najjednostavniji odgovor od svih- volim li ga stvarno ili ne? Jer ja kažem - DA a toliko toga činim što vrišti - NE.
Čini li ti se nekad da prebrzo živiš da bi uopće shvatio smisao? Ne želim zastati, ma bojim se otkriti, evo čak ni tok svojih misli ne mogu zapisati, i one su navikle trčati.
Joj, kada će već jednom doći TA nedjelja kada će ono što prije spavanja odlučim za sljedeći tjedan doista biti ostvareno?
Ja te volim, brate. Živciraš me do neba, toliko si tvrdoglav i težak, toliko si različit od mene, zaboravljam ponekad da te volim najviše na svijetu. Najviše te volim. Najviše.
Post je objavljen 17.10.2004. u 16:56 sati.