Dopustite, da vam ovim postom, kad ste već tu kliknuli, oduzmem par minuta za književni kutić. Ime Ivana Aralice donedavna nije mi bilo posebice privlačno, jer mi se zaista ne daju čitati knjige ŕ la Fukare, kritiku društva i politike treba ipak ostaviti da odstoji. Velim, donedavna, jer sam prije nekoliko tjedana pročitala knjigu Psi u trgovištu, koja me oduševila, ne toliko samo radnjom, niti umjetnošću pripovijedanja, već ponajprije lijepim jezikom. E sad, ne znam koliko će ovaj odlomak koji slijedi to predočiti, ali roman je stvarno divan primjerak bogatstva hrvatskog jezika, koje se u prijevodima stranih pisaca, čini mi se, vrlo često pogubi. Pa vam predlažem da pročitate ovo ispod, a ako vam se ne da, uvijek možete nabaviti knjigu i cijelu je pročitati :-)
"...Pred Sulejmanom je dug crn stol od ebanovine, na njega su naslonjene obje Sulejmanove ruke, trebalo je da nešto napišu, ali njihov vlasnik nije znao što, i sada čekaju zaustavljene na putu, pripravne odmah krenuti čim im bude zapovijeđeno. Svijećnjak za čitanje od teške bronce s pozlaćenim sjenilom i pet malahita u postolju nosi dvije upaljene svijeće, pod čijim se plamenom otkriva noćobdija i njegova spavaonica bez sna.
Obučen u bijele haljine, s ispruženim rukama bijaše nalik na mrtvaca u lijesu, koji se probudio i traži da ga otuda izvuku. Oči su mu zakrvavljene od nesna, razrogačene gledaju pisaći pribor, ali su ustremljene na nešto preko vidljivih stvari. Po njima pliva suzna tekućina kojoj višak otječe prema korijenu nosa. Veći se dio osuši na nosu, preostalo se slijeva u nabore podočnjaka i otuda odbljeskuje svjetlost svijeća. Svaki mu pokret pričinja neizmjernu bol, pa se na njemu ne pokreće ništa osim trepavica. Ne boli samo tijelo, bol gospodari cijelom biću, u svemu što je do sada živio, u svakoj nadi, svakoj misli, u svakom danu kojeg se sjeća.
...Oboljelo je mlijeko dadilje Have, prsate i lijepe žene koja ga je othranila poslije majčine smrti, oboljelo je najdraže lice njegova djetinjstva, lice vesele žene iz lučkog grada Mudonya, koja je s njim živjela sve do Nurbanina dolaska.
Oboljele su vojske koje su za njim išle na perzijsko i europsko ratište. Gomile konjanika astale su kad ih je na putu zatekla smrzavica i zaledila. Puše bolećivi vjetar, kore leda padaju s tijela konja i ljudi, tjelesa se drobe i u komadima raspadaju po kaljuži. Pješaci, iznemogli od bolesti i umora, polijegali su na štitove s licem prema zemlji. Kad ih gurneš nogom, ne dižu se, jer njih zapravo nema, oboljeli su i bolest ih je pojela, a što je na zemlji povaljeno na štitove, to su njihove sjene.
Oboljele su gromoglasne riječi koje su nekada izvirale iz njegovih usta i bile prenošene s pomoću tisuću glasonoša i izvikivača objava, na tajnim dogovorima i u tajnim besjedama, riječi koje su mamile, raspaljivale, nagonile na nož i put, riječi kao što su „učinit ću kućom Božjom“ s pridodanim imenom zemlje koje će osvojiti, „sve ću svoje vojnike nadariti bogatim darovima“, u čemu su neki vidjeli dobro sukno za dva odijela a drugi velike posjede, „i kaznit ću nevjernike po zasluzi“, kad je gomila urlala, vjerujući da je u ulozi biča Božjeg najbliže licu Stvoriteljevu.
A ništa tako ne smrdi kao oboljele riječi koje su nekad značile sve, a danas ne znače ništa.
Tako kostobolja, koja izjeda njegovo tijelo, izjeda i njegov svijet.“
A zamislite, tog su čovjeka zvali Veličanstveni. Čudna igra – rođenje – život – smrt. Na kraju krajeva, fakat smo svi iz praha nastali i u prah ćemo se pretvoriti. Netko makadamom, netko autocestom, netko privatnim helikopterom... ali neizbježno stižemo Tamo.
Dobila sam za rođendan jednu čestitku, u kojoj piše o tome da se treba znati radovati cvijeću na putu života. Nešto puno o tome razmišljam ovih dana. Što to znači – radovati se cvijeću na putu života? Neću odgovoriti, to neka svatko sam za sebe otkrije. Dolazi li do tebe mir koji osjećam dok pišem ovaj post? Čini mi se da on uvijek ide sa cvijećem na putu života.